Predsjednik Republike Zoran Milanović je, kako smo već pisali, priznao da je tijekom lockdowna bio u klubu uhićenog šefa JANAF-a Dragana Kovačevića, piše Slobodna Dalmacija.
– Zvao me prijatelj iz Dalmacije. Tamo je bilo puno hrane koja se trebala baciti. Bilo je praktičnije tamo doći... – rekao je predsjednik.
Danas je pokušao objasniti tu izjavu.
– Nisam se ja tamo skupljao na Martinju, pogotovo ne nakon što sam izabran. Došla riba iz Splita, nitko je nije htio kupiti, pa smo mi pojeli viškove – dodatno je objasnio što je radio u muškom Kovačevićevu klubu.
No, nije stao na tome, nego se osvrnuo i na ekonomsku situaciju u našoj zemlji.
– U Hrvatskoj se, srećom, nigdje ne gladuje. Dapače, previše se jede. Čak ima ostataka i viškova. Ali mora postojati mehanizam balansa – kazao je Milanović u Donjem Miholjcu, gdje je sudjelovao na svečanoj sjednici Gradskog vijeća povodom Dana grada.
Njegove izjave razbjesnile su građane. Prije svega jer se hrana mogla odnijeti u Caritas ili pučku kuhinju, a ne zvati bogate političare da se goste, dok je ova posljednja izjava "da nema gladnih u Hrvatskoj", kažu naši sugovornici, jasno pokazala da predsjednik, nažalost, ne zna gdje živi.
Dado Lelas iz udruge "Most", koja se brine o beskućnicima i siromašnim Splićanima, bio je zaprepašten onim što je čuo.
– Ne znam kako bih uopće komentirao tu izjavu, osim da je najprije netočna, suluda i pokazuje da naši političari uopće ne znaju kako im narod živi. Dok je Milanović bio premijer, posjetio je naše prostorije, vidio je kakvo je stanje. I zato sada zaista ne znam odakle ovakve izjave i zaključci. U Hrvatskoj ljudi neće umirati od gladi, ali gladnih itekako ima, jer ne može jedan obrok u pučkoj kuhinji biti garancija nečije sitosti.
A ima i umirovljenika, to znamo iz prve ruke, čija penzija prelazi cenzus za 100 kuna i ne mogu dobiti socijalnu pomoć, uopće nemaju pristup pučkim kuhinjama ili socijalnim samoposlugama. Ti ljudi plate račune i pola mjeseca nemaju što jesti. A gdje su još računi za pojedine lijekove koji ne idu na trošak države, kao i drugi izvanredni izdaci... – kaže Lelas, inače i predsjednik hrvatske Mreže beskućnika.
Lelas je poslao i poruku predsjedniku:
– Predsjedniče, ima gladnih, ljudi u strašnom jadu, nevoljama i sudbinama, samo nas posjetite i vidjet ćete kakvo je stanje.
Milanovićevim je izjavama ogorčen i Krešimir Sever, predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata.
– U Hrvatskoj ima pretilih, ali dio njih ima višak kilograma jer jede hranu koja je jeftina, a kalorična. Nemaju za ribu, meso, voće i povrće pa jedu ono najgore – kruh i jeftinu tjesteninu. A neki od naših građana nemaju čak ni za te osnovne namirnice. Stoga se čudim predsjedniku, koji bi trebao biti glas i tih siromašnih ljudi. Ovdje je očito da Zoran Milanović ne zna kako mu žive građani, jer se kreće u društvu u kojem nema takvih problema, pa smatra da cijela država živi kako živi on i njegovi kolege političari.
Najbolja lekcija predsjedniku bila bi ta da dođe na tržnice u Splitu, ili Zagrebu, nakon što se zatvore pa će vidjeti umirovljenike, ali i mlađe ljude, koji kupe otpatke voća i povrća i nose doma. Rade li to siti ljudi, predsjedniče? Također, umirovljenici u svojim sedamdesetima kopaju po kontejnerima i skupljaju boce. Rade li ti ljudi to iz zabave ili iz potrebe, predsjedniče? – pita ga Sever, koji je naveo da je u Hrvatskoj oko 20 posto siromašnih ljudi.
– A kad predsjednik govori da je morao ići u taj nekakav klub i jesti hranu da ne propadne, moram se zapitati jesu li možda mogli odnijeti te namirnice do pučkih kuhinja, Caritasa. Tamo bi ta hrana bila puno korisnija i ne bi propala – kaže Sever.
A mi ćemo kao zaključak samo navesti: sit gladnome ne vjeruje.
