Je li SDP-ova čaša nakon ovih izbora poluprazna ili polupuna? Ovisi tko odgovara. Iz SDP-a će braniti potonju varijantu, pa će se pohvaliti da su zadržali vlast u obje svoje dosadašnje županije (Primorsko-goranskoj i Krapinsko-zagorskoj), te da su osvojili tri grada više nego na prošlim izborima.
Ali i najveći SDP-ovi optimisti ipak u sebi znaju da je ovo bio podbačaj, odnosno nastavak agonije – da ne kažemo slobodnog pada - koju Socijaldemokratska partija proživljava već nekoliko godina, što se pokazalo i na lanjskim parlamentarnim izborima, kada su dobili 222.000 glasova manje nego 2016. godine.
Sunovrat SDP-a najbolje se vidi u velikim gradovima, koji su tradicionalno bili poligoni njihove dominacije nad HDZ-om. Od četiri najveća grada uspjeli su samo zadržati Rijeku, ali s manjom prednošću nego na ranijim izborima.
Ako Osijek izuzmemo iz jednadžbe – jer tamo SDP nikad nije osobito ni kotirao – najbolniji udarci po socijaldemokratskom obrazu stigli su iz Zagreba i Splita, gdje njihovi kandidati nisu uspjeli niti ući u drugi krug: u Splitu su u prvom krugu zauzeli četvrto, a u Zagrebu tek peto mjesto.
Od drugih većih gradova dobili su Varaždin (što su platili Čakovcem) i Sisak, ali s nevelikom razlikom: u Varaždinu tek za oko 150 glasova. U Dalmaciji su od većih mjesta osvojili tek Makarsku i Ploče.
Za jednu „urbanu stranku” to je i više od običnog poraza – razlog za duboko promišljanje o tome što je pošlo ukrivo.
Novi konji i stare rage
Za to promišljanje stratezi SDP-a ne moraju ići dalje od Zagreba, gdje su u prvom krugu dobili tako zvučnu pljusku da ona još odjekuje u krugu od naplatnih kućica na Lučkom do Sljemena i natrag. Jer olujni vjetar koji ih je tada pomeo sa zagrebačke političke scene nije došao zdesna – ni od HDZ-a, ni od Domovinskog pokreta – već slijeva, od nove zeleno-crvene koalicije Možemo!
Bio je to zastrašujući udar novog vjetra, jači od onog zbog kakvog se obično zatvara Maslenički most: SDP-ov kandidat Joško Klisović u tom prvom krugu nije uspio dobiti ni osam posto glasova, dok je Tomislav Tomašević iz Možemo! dobio čak 45 posto, gotovo šest puta više od kandidata SDP-a.
Kao što smo napisali u noći prvog izbornog kruga: ako je Zagreb standardni poligon za procjenjivanje odnosa snaga na lijevom dijelu političkog spektra, onda je jasno da su na ljevicu stigli novi konji i novi jahači, a stare političke rage idu u zapećak.
I tada smo ustvrdili da to nije samo smjena generacija na ljevici, već i nešto puno više – radikalna promjena paradigme na hrvatskoj ljevici.
Jer SDP je davno odlutao sa socijaldemokratskih pruga i zapeo na slijepom kolosijeku neoliberalizma. Podsjetimo: Zakon o radu (ZOR) u ovom je mileniju, na štetu radnika, mijenjan kada je na vlasti bio SDP, a ne kad je vladao HDZ. Ima li veće sramote za jednu nominalno socijaldemokratsku partiju?
Sjetimo se, nadalje, da je upravo SDP-ov ministar rada Mirando Mrsić za svog mandata poručio da radnici moraju raditi više od osam sati dnevno:
„Podjela na 8 sati odmora, 8 sati rada i 8 sati spavanja u današnje se vrijeme može zaboraviti”, rekao je Mrsić nakon donesenih izmjena ZOR-a u listopadu 2013. godine.
Dakle, legendarne „tri osmice”, za koju je međunarodni radnički pokret predvođen lijevim partijama više od sto godina pišao krv putem uličnih demonstracija i štrajkova, sada tobože ide u povijest. I tko to kaže? SDP-ov ministar!
SDP-ova izdaja ljevice
Ako borba za radnička prava predstavlja suštinu i smisao svake lijeve partije, a jasno da predstavlja, onda iz ovoga vidimo koliko je SDP proteklih godina izdao smisao i suštinu lijeve ideje. Sada je u taj prazan prostor umarširala nova zelena ljevica, koja je prepoznala suvremene trendove iznikle u europskoj politici zadnjih godina.
Tu prije svega mislimo na impozantan uspon zelenih stranaka širom Zapadne Europe, što se pokazalo na zadnjim EU izborima 2019. godine, kad su zelene partije u mnogim zemljama zabilježile dvoznamenkaste rezultate, a u nekim državama dobile i preko 20 posto. Bio je to historijski uspjeh Zelenih, koji su tada prvi put u povijesti došli s ruba u centar političkog mainstreama.
Konkretno, u Njemačkoj i Finskoj osvojili su drugo mjesto, s 21, odnosno 16 posto glasova, a u Francuskoj su s 13 posto bili treći. U Irskoj su dosegnuli 15 posto, a odlične rezultate zabilježili su i u Nizozemskoj, Danskoj, Švedskoj, Belgiji, Luksemburgu, Britaniji i Austriji.
Štoviše, prema aktualnim anketama u Njemačkoj, dugogodišnju kancelarku Angelu Merkel najesen će zamijeniti upravo Annalena Baerbock iz stranke Zelenih: vodeću europsku ekonomiju lako bi mogla voditi „zelena” političarka.
To su trendovi od centra nalijevo koji su potpuno promakli SDP-u, ali nisu promakli koaliciji Možemo!
Stigla prekarna generacija
Još jedna stvar koja je SDP-u promakla jest značajna promjena i na socijaldemokratskom krilu europske ljevice, odnosno polagano ali sigurno odmicanje lijevih partija od neoliberalne ideologije i vraćanje autentičnim socijaldemokratskim korijenima.
U tom smislu, SDP-ov problem je što ideološki još uvijek razmišlja u koordinatama tzv. Trećeg puta, političkog smjera kojeg je na europsku scenu teorijski inaugurirao vodeći britanski sociolog Anthony Giddens svojom knjigom „Treći put: obnova socijalne demokracije” iz 1998. godine, a u praksu ga uveo njegov politički pulen Tony Blair, laburustički premijer Britanije od 1997. do 2007. godine.
Ukratko: ono što je Giddens nazvao „obnovom” socijaldemokracije zapravo je značilo lijevi pristanak na neoliberalizam (odnosno kombinaciju lijevih društvenih i desnih ekonomskih vrijednosti), uz nadu da će socijaldemokracija uspjeti amortizirati surovost te ideologije.
I doista, prvih deset godina čak se i činilo da Treći put daje dobre rezultate: bile su to konjukturne europske godine, sve do velike ekonomske krize iz 2008. godine.
Već tada se na lijevom krilu europske politike počelo sumnjati u Treći put, a od 2015. do danas u nizu europskih zemalja (Grčka, Španjolska, Njemačka, Britanija, Italija, Slovenija, skandinavske države) stasale su ili ojačale partije koje se ne mire s opisanim socijaldemokratskim kompromisom.
Te su partije ojačale dobrim dijelom i zato što se pojavila generacija mladih birača koja je životno pogođena posljedicama te nikad sanirane ekonomske krize – toj generaciji se nudi samo prekarni život, čije pogubne efekte klasična „trećeputaška” socijaldemokracija ne uspijeva adresirati. Otuda se ti mladi birači masovno okreću novim zeleno-crvenim opcijama.
Ali vijesti o tim novim trendovima izgleda da nikad nisu stigle do Iblerova trga. Račun za tu ignoranciju ispostavljen im je i na proteklim izborima.