Otkad je pandemija koronavirusa okrenula naše živote naopako, a najavljene doze cjepiva kasne, sve češće se prisjećamo našeg devastiranog Imunološkog zavoda koji je bio najstariji proizvođač imunobioloških lijekova u ovom dijelu Europe.
Nekad svjetski konkurentna ustanova prije osam godina izgubila je sve dozvole. Tada je krenula potpuna devastacija i prebacivanje odgovornosti između grada Zagreba i države. Dogovora nije bilo, a sada Vlada najavljuje novi početak i s novom zgradom.
- Imunološki je proizveo cjepiva protiv velikih boginja, ospica, rubeole…, a danas nemamo dozvolu ni za proizvodnju protuotrova za zmijski ugriz, kao ni cjepiva za tetanus. S nekadašnjim kapacitetima svakako bismo mogli raditi na proizvodnji virusnih cjepiva, ali i bakterijskih, tetanusa i meningokoka - priča nam Lidija Jagarinec, djelatnica Zavoda i sindikalna povjerenica Samostalnog sindikata energetike, kemije i nemetala u Imunološkom zavodu.
U zlatna vremena u Zavodu je radilo čak 440 zaposlenih, među njima i niz poznatih stručnjaka i akademika. Dio njih sudjelovao je u proizvodnji, a dio se bavio znanstveno-istraživačkim radom i nastavnom djelatnošću. Danas ih je tek trećina, oko 150.
„Od 2013. godine Imunološki zavod nema dozvolu ni za jednu proizvodnju. Šta onda tu više možemo očekivati? Nitko od 2013. do 2020. nije riješio taj problem! Kada su kola krenula nizbrdo, ja i moje kolege stalno smo upozoravali da nas može zadesiti katastrofa kakvu, poput ove s koronavirusom, upravo gledamo. Zar se može očekivati da će netko ovom globalnom ludilo obraćati pažnju na malu Hrvatske i njezinih četiri milijuna stanovnika? Tko će nas staviti u svoje prioritete za isporuku cjepiva pored jedne Francuske, Njemačke ili SAD-a? Mi naprosto moramo imati svoje proizvodne kapacitete – smatra Lidija Jagarinec. Dodaje i kako je svjesna da se sve može kupiti novcem pa i cjepivo.
„Ali i kruh kupujemo, no kad je započela pandemija mnogi smo ga počeli mijesiti i peći doma, jer smo bili u izolaciji i nismo mogli van izaći i kupiti već gotov. Tako je i s cjepivom, prilike se mijenjaju i od velike bi koristi bilo i da danas možemo u našim prostorima proizvoditi cjepivo, ne po svojoj recepturi jer se nije ulagalo u timove koji bi do toga došli, ali mogli bi proizvoditi po tuđoj recepturi – napominje sindikalna povjerenica.
Kao i svaka hrvatska pretvorbena priča i ova je komplicirana.
Kada se Zavod pretvorio u dioničko društvo, država je imala šansu odlučiti hoće li to biti javna institucija, jer je s vremenom imala sve više vlasničkog udjela, a tada je uz tu odluku trebalo ići i ulaganje - ili će Zavod poslovati kao privatna, odnosno komercijalna ustanova koja će onda kredite tražiti negdje drugdje. U prebacivanju odgovornosti takva se odluka nije donosila, a Zavod je nastavio propadati.
Danas Zavod samo proizvodi podloge za laboratorijsku dijagnostiku, prikuplja plazmu iz cijele Hrvatske, skladišti je, pa potom šalje u inozemstvo, da bi se onda u Hrvatsku vratila u gotovim lijekovima, imunoglobulin, albuminu… što je netko drugi proizveo. Također na Zavodu se čuva sekvencionirani virus.
Naša sugovornica kaže kako su dozvole za proizvodnju izgubljene zbog nemara.
„Pitate me kako je Zavod od svjetski ugledne institucije spao na tako niske grane? Pa evo samo jedna primjer, kad je Hrvatska ulazila u EU imali smo zastarjeli proces proizvodnje, ali netko se morao izboriti za postupak prilagode, a nije. Netko je to propustio napraviti. Ne možemo biti bijesni ni na Hrvatsku agenciju za lijekove. Oni su nas upozoravali na vrijeme. Dobivali smo proizvodne dozvole na pet godina, potom su nas upozorili da nam ne mogu dati dozvolu na taj rok za ovaj način proizvodnje jer se u EU to više tako one radi. Onda smo dobili proizvodnu dozvolu na tri godine. Pa se naši nisu ni tada pokrenuli… Onda smo dobili dozvolu na dvije godine, pa opet ništa. Ništa se nije promijenilo ni kad smo dobili dozvolu samo na godinu dana… I eto sad smo tu gdje jesmo – tumači Lidija Jagarinec.
Uvjerena je da je greška bila dozvoliti Imunološkom da postane dioničko društvo.
"To nisu dozvolili ni Hidrometeorološkom zavodu kao ni primjerice Hrvatskom zavodu za transfuzijsku medicinu. Postoje institucije koje moraju služiti javnom zdravstvu, a sva logika i zdrav razum govore da to treba biti i Imunološki zavod - mišljenja je.
Profesor s Medicinskog fakulteta u Rijeci Pero Lučin kaže kako institucija takvog tipa zahtjeva ozbiljno investiranje i pronalaženje "niše" u globalnoj utrci, no da je ona svakako potrebna.
„Jedna takva institucija bi mogla preuzeti dio proizvodnje postojećih cjepiva, ali mogla bi i razvijati vlastito cjepivo. U Hrvatskoj postoji znanja, a u starom Imunološkom je postojala i tehnologija kojom bi se mogle razvijati varijante cjepiva sličnog AstraZenecinom, rekao je Lučin.
U doba bivše Jugoslavije Zavod je proizvodio ponajviše virusna, ali i bakterijska cjepiva i krvne pripravke za cijelu zemlju. Neke njegove proizvode vrhunskim je ocijenila i Svjetska zdravstvena organizacija. U Zavodu se proizvodio i jedan od najkvalitetnijih zmijskih protuotrova.
“U pogonu u Brezju kod Svete Nedjelje, i dalje imamo zmije, konje i miševe, ali dozvolu za proizvodnju protuotrova nemamo, veli naša sugovornica.
Upravo s farme u Brezju trebao bi krenuti novi početak tvrtke u novoj zgradi, to je projekt na kojem se posljednjih šest mjeseci radi u Ministarstvu zdravstva. Zasad je još u papirnatoj fazi pravnih i financijskih izračuna.
“Svako zlo za neko dobro, sad su barem svi svjesni da nam treba Imunološki”, komentirao je prošli tjedan ravnatelj Zavoda Vedran Čardžić stavljajući Zavod u kontekst pandemije koronavirusa.
Kad je imenovan za ravnatelja Zavoda 2019., Čardžić dobio je zadatak da poduzme sve aktivnosti za pokretanje parcijalne proizvodnje virusnih cjepiva te lijekova iz ljudske i životinjske krvi u Imunološkom zavodu na postojećoj lokaciji, do izgradnje novih proizvodnih pogona.
“Daleko smo otišli s pripremama, i to što se nalazimo u svim tim strategijama govori da se Imunološki želi revitalizirati – poručio je, te dodao da za ponovno pokretanje Imunološkog trebaju najmanje tri godine.
Treba izgraditi novu tvornicu i osuvremeniti proizvodnju, a Zavod se neće moći oslanjati samo na proizvodnju dječjih cjepiva nego treba usvojiti nove tehnologija.
Sindikalna povjerenica pak nije optimistična.
Nema puno vjere u najavljenu revitalizaciju i boji se da bi umjesto tri godine, moglo proći bar trostruko toliko godina, ako se kaže, ikad i dogodi.
- Ako se sad u jeku ove epidemije ništa ne napravi, onda bolje i da nas nema – rezignirana je Lidija Jagarinec.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....