StoryEditorOCM
ForumRAZBIJEN JEDAN OD NAJRASPROSTRANJENIJIH MITOVA U HRVATSKOJ

Kako je Europska komisija pobila vrlo ukorijenjenu predrasudu o našem školstvu

Piše Gojko Drljača / JL
20. rujna 2017. - 10:27
Učenici_Razred_S1

Publikacija Europske komisije pod nazivom “Preporučeno godišnje trajanje podučavanja u punom obvezatnom obrazovanju” pobija jednu od vrlo ukorijenjenih predrasuda o hrvatskom školstvu: iako većina građana smatra da su učenici u našim školama preopterećeni s previše nastave, zapravo hrvatski učitelji na njih troše najmanje sati u EU.

Iako je navodno ta informacija dobro poznata tabu-tema u hrvatskom školstvu, prosječni građanin sigurno će ostati šokiran pročita li barem uvodna poglavlja spomenute statističke publikacije koja donosi potpuno svježe podatke za školsku godinu 2016./2017. godinu.

Najlošiji

U tom uvodnom dijelu publikacije, koji donosi ključne naglaske, vrlo je traumatično pročitati zaključke izvedene iz statističke usporedbe europskih zemalja u kojima je Hrvatska po broju godina i sati u obaveznom osnovnom obrazovanju svrstana uz bok najlošijima u Europi. Po obvezatnom broju godina obaveznog osnovnog obrazovanja tako smo uz bok Srbiji, dok smo po broju sati obaveznog podučavanja (instruction time) uz Bugarsku, Latviju, Litvu, Rumunjsku, BiH i Crnu Goru. Pri tome je zanimljivo primijetiti da neke od najbogatijih i najuspješnijih europskih zemalja imaju sasvim suprotnu školsku praksu u odnosu na Hrvatsku.

Tako je, primjerice, prosječno minimalno vrijeme poučavanja u Europi 734 sata u školskoj godini, ali u bogatoj Danskoj bilježe 1051 sat. S lijepim brojem sati podučavanja (više od 900) mogu se pohvaliti u Luksemburgu i Nizozemskoj. Hrvatska je na donjoj granici, s Bugarskom koja bilježi 486 sati. Što se pak tiče općeg nižeg sekundarnog obrazovanja, tu je Hrvatska na samom dnu sa 673 sata godišnje, a na suprotnoj strani, kad je u pitanju potrošnja učiteljskog vremena na učenike, opet nalazimo uspješnu Dansku s više od 1200 sati.

Dodajmo da se u prvih 20-ak stranica izvješća Hrvatska spominje još kod vrlog niskog broja sati među zemljama s obvezatnim osmogodišnjim obrazovanjem pa nas tu iznova sučeljavaju s Dancima, Francuzima i Talijanima koji inzistiraju na desetgodišnjem obrazovanju, pa i Nizozemcima te Britancima koji traže 12 godina obvezatnog obrazovanja.

S obzirom na uznemirujuću razliku između broja sati podučavanja koju uživaju hrvatski učenici u odnosu na prosjek Europe, a pogotovo u odnosu na obrazovne sustave imućnijih zemalja, čudi kako pitanje premalog broja sati podučavanja nije postalo prioritetna tema u brojnim raspravama o kurikulumu, odnosno o općoj reformi hrvatskog obrazovnog sustava. Zašto nam nije zanimljivo biti poput uspješnih i bogatih Danaca? Teško pitanje.

Praznici

Može se pretpostaviti da do ključne razlike u broju sati podučavanja koju dobivaju hrvatski učenici u odnosu na učenike naprednijih zemalja dolazi zbog vrlo velikog ukupnog broja slobodnih dana koje uživaju učitelji i đaci u hrvatskim školama u odnosu na prosjek europskih škola. Ako učitelji i đaci provedu više od tri mjeseca na ljetnim, zimskim i proljetnim praznicima kao i u spajanju pojedinih blagdana s vikendima, onda je jasno da je tako nešto vrlo teško nadoknaditi u redovnoj tjednoj satnici.

Posljedice prevelikog broja dana za praznike i razne druge oblike učiteljskog i dječjeg plandovanja su višestruke, no četiri su ključne.

Prvo, zbog premalog broja sati gradivo učitelji prolaze s učenicima pro forma, više docirajući, nego podučavajući u punom smislu riječi. Umjesto da se više vremena troši na objašnjavanje i vježbanje u školi, učitelji moraju razmišljati kako da na vrijeme “prelete” cijelo gradivo.

Drugo, nedostatak sati podučavanja kultivira vrlo površan odnos na relaciji učitelj - učenici. Učenici umjesto pravih pedagoga dobivaju ocjenjivače.

Treće, zbog toga što učenici u školi ne stignu dobiti dovoljno informacija za ispravno razumijevanje pojedinih predmeta, a pogotovo zbog nedostatka vremena za vježbanje i ponavljanje s učiteljem u školi, zapravo su prepušteni roditeljima i sami sebi. U Hrvatskoj stoga i učenici i njihovi roditelji troše svoje slobodno vrijeme kako bi usvojili znanje i vještine koje su zapravo trebali steći u školi.

Sasvim je sigurno da bi se mnogi školarci rado odrekli dijela školskih praznika, ako bi uz veći broj sati podučavanja u školama bili većim dijelom oslobođeni učenja i vježbanja kod kuće te bi ostatak dana mogli provoditi više-manje lagodno, s manje stresa tj. u opuštenom druženju s roditeljima i prijateljima.

Instrukcije

Četvrto, potpuno je jasno da premali broj sati podučavanja (vježbanja i ponavljanja) u okviru školskog programa razvija tržište izvanškolskog podučavanja koje u hrvatskoj uobičajenom nazivamo instrukcijama.

Prema grubim procjenama, ukupna satnica na tržištu instrukcija za osnovne i srednje škole počinje dosezati čak dvoznamenkaste postotke, kao udio ukupne satnice pojedinih zahtjevnijih školskih predmeta. Iz toga pak možemo izvući zaključak da u “besplatnom” školstvu roditelji zapravo plaćaju ono što u nekim drugim zemljama djeca dobivaju u okviru standardne školske satnice.

Hoće li se u pričama o reformi školstva početi razgovarati o ovakvim supstancijalnim pitanjima kao što je broj sati poduke, ili ćemo ostati na razini obračuna oko pojedinih imena i osobnih taština?

16. studeni 2024 16:27