"Problem Tomislavove krunidbe i kraljevanja očito je za generacije od prije stotinjak godina, pa sve do danas i problem psihološke prirode, puno prije nego historiografski…To je bio nezaobilazan faktor u procesu nastajanja hrvatske nacionalne svijesti. Istodobno, zbog nedostataka izvornog materijala moguće je bilo pripisati Tomislavu i najrazličitije zasluge i djela, … Nekritičkim veličanjem Tomislava zaboravljaju se drugi, značajni, hrvatski vladari čija djela nisu ništa manja nego Tomislavova."
Ovako je povjesničar Ivo Goldstein sažeo svoje poglede na vladavinu kralja Tomislava, koji je, po njegovu mišljenju, za Hrvate bio fascinantan i nadahnjujući legendarni lik. Nešto kao kralj David za Židove ili Ivana Orleanska za Francuze.
U pozadini skeptičnosti krije se činjenica da su mnogi povijesni izvori prešutjeli Tomislavovo ime.
Ipak, nasuprot Goldsteinu, bard hrvatske historiografije Stjepan Antoljak je povijesnu važnost kralja Tomislava sažeo na sljedeći način:
"Tomislav je dobio Dalmaciju od bizantskog cara koji mu je dao povelju o konzulatu (počasna bizantska plemićka titula) pa je smatran pravim vladarem te je moguće da se tada okrunio", potvrdivši se još jednom kao vladar samostalne države, koja je bila bizantski saveznik, a ne podložnik.
Iza ovih suprotstavljenih mišljenja krije se vrlo zanimljiv lik kralja Tomislava, ujedinitelja s mačem u ruci.
Tomislavova je najveća zasluga što je početkom 10. stoljeća ujedinio kneževinu Panoniju, koja se ubrzo počela zvati Slavonija, s kneževinom Hrvatskom.
To se dogodilo nakon što je, s mačem u ruci, potjerao nomadsko pleme Mađara koje je nešto prije osvojilo svoju današnju domovinu u Panoniji i koje je dugo haralo po Europi.
U tom pothvatu na ruku mu je išla činjenica da su, osim kulturno i ekonomski, dvije hrvatske kneževne otprije bile povezane političko-diplomatski. Naime, knez Panonije je južnom susjedu, čija je država bila središte hrvatskog političkog prostora, slao posebne diplomatske poklone.
Osim rata s Mađarima, Tomislav je, negdje u Bosni, ukrstio mačeve s vrlo opasnim Bugarima, narodom turskog podrijetla, čije je carstvo tada bilo balkanska supersila koja je "progutala" područje od današnje Mađarske i Rumunjske na sjeveru do Carigrada i Grčke na jugu.
Nakon vojnih pobjeda i ujedinjenja hrvatskih kneževina, Tomislav se, da bi jače istaknuo novostečeni politički i vojni ugled, a vjerojatno uz privolu hrvatske plemenske elite koja je imala velik utjecaj na sve dotadašnje hrvatske vladare, sam okrunio za kralja. No konačan odgovor na pitanje gdje i kada se to točno zbilo vjerojatno ćemo morati pričekati još neko vrijeme.
Pobjeda nad Mađarima, a posebno pobjeda nad Bugarima, pokazuje da je Hrvatska u doba kralja Tomislava bila regionalna vojna sila.
No, podaci o Tomislavovih 100 tisuća pješaka, 60 tisuća konjanika i nekoliko tisuća mornara na 180 većih ili manjih brodova koje je zapisao učeni bizantski car Konstantin Porfirogenet i koje su mnogi zaneseno čitali, uključujući i autora ovih redaka, danas se promatraju puno opreznije.
Naime, stvarni temelj Tomislavove snage činila je stara kneževina Primorska Hrvatska, koja je vjerojatno imala oko 200 do 300 tisuća stanovnika, dok je ujedinjeno hrvatsko kraljevstvo imalo oko pola milijuna stanovnika.
Po ondašnjim mjerilima tek je 8-10% stanovništva moglo činiti vojsku, s time da je uzdržavanje konjice bilo vrlo skupo. Zato mnogi današnji povjesničari smatraju da su gornji brojevi plod političko-diplomatskog pretjerivanja bizantskog cara, čiji je Hrvatska bila saveznik.
Ipak, u srednjovjekovno doba, kada su bitke vođene tek s nekoliko tisuća vojnika, Tomislavova vojna snaga morala je biti znatna.
U ovakvim okolnostima Tomislav se, po svemu sudeći, rukovodio državnim interesima koji su Hrvatsku, još od doba kneza Branimira, vezivali uz papu i Rim.
Zato ne treba čuditi što povjesničar Stjepan Antoljak izričito kaže da je hrvatski vladar na poznatom splitskom crkvenom saboru 925. "likvidirao nacionalnu crkvu koja je htjela imati primat nad dalmatinskim biskupima" i time Hrvatsku čvrsto vezao uz papu, zbog čega je Split dobio crkvenu vlast od Jadrana do Dunava.
No, prepuštanje hrvatske crkve u ruke splitskog nadbiskupa imalo je i svoju stratešku pozadinu, početak integracije tadašnjeg bizantskog Splita u Hrvatsku.
U ovakvim okolnostima je negdašnja rimska Dalmacija, područje između Jadrana, Save, Drine i Raše, s vremenom postala kolijevka hrvatske državnosti i nacionalne kulture. U toj kolijevci je stoljeće i pol kasnije, u doba nakon smrti kralja Zvonimira, nastala Baščanska ploča.
Zbog svega ovoga je čak i sumnjičavi Ivo Goldstein za Tomislava napisao kako je "jedan od hrvatskih vladara koji je uspješno ratovao protiv mađarskih i bugarskih četa… vladar čije vrijeme predstavlja tek jednu, nezaobilaznu stepenicu u narastanju snaga i moći hrvatske ranosrednjovjekovne države prema njenom vrhuncu u drugoj polovici 11. stoljeća".
Dakle, iako su mu mnogi povijesni izvori prešutjeli ime, Tomislav je imao epohalnu ulogu u stvaranju hrvatske države.
Josip Buljan/HRVATSKI VOJNIK
Prema splitskom kroničaru Tomi Arhiđakonu (1200. – 1268.) Tomislav na vlast dolazi 914. i naziva ga dux croatorum, dakle knezom, premda je utvrđeno da se u nekim papinskim dokumentima (Ivan X., oko 860. – 928.) naziva kraljem. Vrlo je vjerojatno da je Toma pao pod utjecaj bizantskog cara – pisca Konstantina VII. Porfirogeneta (905. – 959.) koji Tomislava naziva arhontom (knez) i nigdje ga ne spominje kao bazileusa (kralj). Toma navodi da je Stjepan Držislav (umro 997.) prvi priznati hrvatski kralj, što kasniji izvori opovrgavaju navodeći da su svi Tomislavovi nasljednici baštinili svoju titulu od prethodnika. Za Tomislava se ne zna pouzdano ni gdje je okrunjen. Toma Arhiđakon smatra da se to dogodilo na Duvanjskom polju, dok u Ljetopisu popa Dukljanina nalazimo podatak da se krunjenje dogodilo na Livanjskom polju. Prema većini današnjih povjesničara niti jedna od navedenih teorija nije točna, već se smatra da je Tomislav 925. godine sam uzeo titulu kralja na splitskom saboru, poslije pobjede nad Bugarima, o čemu svjedoči i papa Ivan X., koji ga u pismu naziva "dragim sinom i kraljem Hrvatske". U historiografiji postoje prijepori i oko kraja njegove vladavine. Ferdo Šišić (1869. V 1940.) i Ivan Kukuljević Sakcinski (1816. – 1889.) smatraju da je vladao do 928. iz koje potječe zadnje spominjanje njegova imena, međutim moderna historiografija navodi 930. godinu.
Komplikacije u jugoistočnoj Europi
Došavši na vlast Tomislav se susretao s istim protivnicima kao i njegovi prethodnici, a to su prije svega bili Mlečani, Bizant i nomadski narod Mađara koji je doselio iz azijskih stepa. Mađari su početkom X. stoljeća postali strah i trepet tadašnje srednje Europe te su svojim prodorima zaprijetili narušavanjem dotadašnjeg europskog odnosa snaga i poretka. Kad su preko Posavske Hrvatske krenuli prema Jadranskom moru, 917. ih je na Dravi dočekao Tomislav i porazio u bitki. Pobjedom nad Mađarima proširio je hrvatsku državu ujedinivši Posavsku i Primorsku Hrvatsku. Bilo je to prvi put da su se te dvije hrvatske zemlje našle pod žezlom jednog vladara. Granice tadašnje Hrvatske ulazile su duboko u Bosnu i Podunavlje, a za vladavine Tomislava srednjovjekovna je Hrvatska imala dotad najveći opseg.
Istodobno s mađarskom prijetnjom, istočno od Hrvatske rasla je moć Bugara. Nakon mira sklopljenog između Mihajla Borisa i Trpimira sredinom IX. stoljeća, Bugari više nisu ugrožavali Hrvatsku, a odnosi dviju zemalja bili su sve bolji. Početkom X. stoljeća stvari su se bitno promijenile kad je na vlast u Bugarskoj došao Simeon (864. – 927.) koji je za cilj imao osvojiti čitavi Balkan, koji je tad znatnim dijelom pod bizantskim utjecajem. Simeon je najprije pod svoju vlast doveo Rašku (Srbiju), nakon što je sklopio sporazum s Mihajlom Viševićem (vladao približno 910. – 930.), vladarom Humske zemlje oko područja Neretve, Hercegovine i Pelješca. Njega je prethodno napao bizantski vazal, srpski vladar Petar Gojniković (oko 870. – 917.). Simeon se 917. godine proglasio carem, no Bizant nije priznao njegovu titulu pa dolazi do niza sukoba.
Poželjan saveznik
Kako je Tomislav raspolagao za to vrijeme golemom flotom i velikom vojskom, za njegovu naklonost borile su se obje strane. Bizantski car Roman I. Lakapen (oko 870. – 948.), nakon dugih diplomatskih napora i uz posredstvo pape Ivana X., dalmatinske gradove i otoke odlučio je prepustiti Tomislavu u zamjenu za savezništvo protiv Bugara. Tad se prvi put obala i otoci ujedinjuju s maticom zemljom Hrvatskom. Tomislav od Lakapena dobiva titulu prokonzula, a uskoro i Mihajlo Višević prelazi na bizantsku stranu jer su mu 923. prepustili upravu nad Dubrovnikom i Kotorom. Saveznikom Bizanta i Hrvata protiv Bugara postaje i raški župan Zaharija Prvoslavljević (oko 890. – 924.) koji izdaje Simeona, na što potonji reagira velikom agresijom i zauzimanjem Raške. Nakon toga Simeon šalje vojsku na Hrvatsku te dolazi do odlučujuće bitke na Drini 925. godine u kojoj su Tomislav i Mihajlo Višević pobijedili Simeona. Tomislav je tad dosegnuo vrhunac moći, posjedujući snažnu vojsku i velik teritorij, o čemu u XXX. i XXXI. poglavlju svojeg djela De administrando imperio svjedoči Konstantin Porfirogenet. On navodi da se granice tadašnje Hrvatske prostiru od sjevera na Dravi, istoka na Drini, južno do mora i zapadno do Raše i Mirne.
Crkveni sabor
Kad je Tomislav postao upravitelj dalmatinskih gradova i otoka, morao je riješiti i pitanje odnosa Ninske i Splitske nadbiskupije. Pokušao ga je riješiti na Prvom crkvenom saboru u Splitu 925. Na tom je Saboru odlučeno da Splitska nadbiskupija dobiva svu vlast nad ostalim, čime dolazi do centralizacije crkve, a Ninska je biskupija ukinuta. Nakon žalbe Grgura Ninskog na odluke Sabora, papa je bio primoran ponovno intervenirati pa je sazvan Drugi crkveni sabor u Splitu 928. Međutim, ništa se nije promijenilo te je Split potvrđen kao crkvena metropola Hrvatske, a Grgur Ninski je sankcioniran i na upravu je dobio Skradinsku biskupiju.
Za razdoblje Tomislavove vladavine treba reći da je on prvi hrvatski vladar kojeg je papinska kancelarija počastila titulom kralja, što nije bio tek puki diplomatski čin nego nastavak podizanja ugleda hrvatskih vladara. Usprkos tom formalnom nedostatku, Hrvatsku tog vremena s pravom možemo zvati kraljevinom jer su se i Tomislavovi nasljednici dosljedno nazivali kraljevima, a struktura vlasti odgovarala je stupnju državnog uređenja.