Ivo Weber je već godinu i pol dana zarobljen u zgradi, razlozi su bizarni: Ovo je kao u Alan Fordu. Kad moram izaći, zovem Hitnu da dođe po mene!

Otkako mu je amputirana noga prije godinu i pol dana, Ivo Weber zarobljen je unutar četiri zida svog stana na drugom katu u Jeretovoj ulici.

Istina, lift u zgradi od 12 katova postoji, ali njime Ivo može samo do prizemlja, no ne i do ulice od koje ga dijeli osam visokih stepenica koje su mu nepremostiva zapreka.

– Stepenište je prestrmo i visoko da bih njime išao samostalno, a ni uz pomoć drugih to ne ide, jer, em što sam težak, em što postoji opasnost da osobe koje me guraju u kolicima, njih barem četiri, zajedno sa mnom polete nizbrdo preko uske staze za kolica na stepenicama, koju zapravo nitko ne koristi zbog opasnog nagiba.

Strmo stepenište na ulazu u Jeretovu 2 Ivi je nepremostiva prepreka

Saša Burić/Cropix

Tražio sam od upravitelja zgrade "Tehnoplasta" da se postavi rampa i prije nego što sam izgubio nogu, i to zbog stare majke koja se teško kretala, ali i drugih nemoćnih susjeda u zgradi koji imaju veliki problem upravo zbog tog stepeništa. Suglasnost ostalih stanara nije upitna, čak ni cijena od nekih 20 tisuća kuna nije pretjerana, no ispalo je da dijelom rampa mora izaći devet metara četvornih na javnu površinu i kao takva ne može proći jer treba riješiti odnose s Gradom.

Mjesecima čekao kolica

Kontaktirao sam Grad Split i ministarstva, te mi je rečeno da za rješavanje tog problema treba 10 godina! Takvo što stvarno nema smisla! – smatra Ivo Weber, koji je nedavno doživio neugodnost kada mu je u posjet stigao prijatelj, također osoba s invaliditetom, jer nije mogao do Ivina stana.

– Kada trebam izaći iz stana, zovem Hitnu da dođe po mene ako moram u bolnicu, ili platim djelatnicima privatne ustanove da me spuste. Meni je to žalosno jer tko zna koliko je ljudi u sličnoj situaciji, pogotovo starih i nemoćnih, koji su doslovce kao i ja zarobljeni u svojim stanovima – kaže Weber.

Saša Burić/Cropix

Pitanje rampe koja se "sanja dugih 10 godina" je samo jedna od poteškoća na koju je naišao otkako je zbog gangrene izgubio nogu.

Kaže nam kako je nakon amputacije čak 11 mjeseci bio u krevetu, dok je čekao invalidska kolica, dugo je čekao i na protezu, na hodalicu čak 10 mjeseci. Sada je sve to konačno dobio, no iz zgrade ne može. Zadnji put je bio u prizemlju kada je vodio sastanak kao predstavnik suvlasnika zgrade.

– Svakog jutra dolazi mi patronažna sestra, prijatelji i sestra mi donose hranu, a kuham sam. Dolazi i fizioterapeut, ali sad opet čekam dva do tri tjedna da mi se odobri nova tura fizioterapije. Kada od HZZO-a zatražim nešto, uvijek sve zapne, jer je zakon rađen za osobe do 80 kila, a ja imam puno više. Još mi kažu da smršavim, a meni je soba ko teretana opremljena, samo se nemam gdje gibat kad sam osuđen na nju.

Opasno nošenje

Ma, meni je sve to smišno, u domeni Alan Forda. Puno svojih prava nisam ni tražio, a ratni sam vojni invalid. Koliko uspijem, odradit ću sve sam, ali žalosno je da se čovjek mora suočiti s toliko glupih i birokratskih poteškoća – kaže Ivo Weber.

Oko postavljanja rampe u njegovoj zgradi, kontaktirali smo Grad Split, no nismo dobili ikakav odgovor, tek proslijeđeni e-mail na druge adrese. Iz "Tehnoplasta" su nam obećali objašnjenje oko postavljanja rampe, koje ćemo naknadno objaviti.

Ivo Weber: 'Tko zna koliko je ljudi u sličnoj situaciji kao ja, pogotovo starih i nemoćnih'

Saša Burić/Cropix

Čini se da je sve zapelo oko dijela rampe koji izlazi na javnu površinu te koči projekt. Javio nam se i Darijo Jurišić, zamjenik pravobraniteljice za osobe s invaliditetom. Smatra kako za Webera nije rješenje da ga se nosi u kolicima po stepenicama jer to može biti opasno za njega i ostale.

– Nikako nije ni zanemarivo kako su takve situacije iznimno ponižavajuće za osobu, jer se u pravilu nose samo djeca, a ne odrasle osobe. Česta obraćanja građana našoj instituciji ukazuju kako praksa osiguravanja pristupačnosti prostorima stanovanja u Hrvatskoj nije zaživjela, jer smo upoznati i sa slučajevima kada, na primjer, za ugradnju rampe i/ili dizala postoje potrebna financijska sredstava pričuve, no susjedi nisu s time suglasni i protive se takvim zahvatima. Poseban problem predstavljaju dizala čija je ugradnja skupa, a nije niti moguća u svim višeetažnim građevinama.

Malo više empatije

Zbog toga već godinama predlažemo Saboru donošenje Zakona o socijalnom stanovanju kao propisa kojim bi se ubuduće uredila posebna vrsta stanovanja odgovarajućeg standarda za pojedince ili kućanstva koja iz socijalnih, ekonomskih i drugih razloga ne mogu samostalno na odgovarajući način riješiti pitanje svog stanovanja i pristupačnosti svog životnog prostora. Predlagali smo i osnivanje zaklade/fonda koji bi bili financirani iz različitih izvora, a iz čijih bi se sredstava mogle financirati potrebne prilagodbe nepristupačnih stanova u privatnom vlasništvu – javlja nam Jurišić iz ureda pravobraniteljice gdje se svakodnevno javljaju ljudi zbog problema u području pristupačnosti, odnosno prepreka u okolini.

– Riječ je o nemogućnosti da osoba uz pomoć kolica uđe u stambeni objekt, javni objekt ili sredstvo javnog prijevoza, nemogućnost da koristi sanitarni čvor ili da uz pomoć dizala dođe do prostora za stanovanje ili do sadržaja koji su na višim etažama, pristup zdravstvenim uslugama, obavljanje poslova svakodnevnog života u poštama, bankama, a da ne govorimo o odlasku u kino, kazalište, muzej ili izlazak s članovima obitelji i prijateljima... Sve to pokazuju kako je nedvojbeno potrebno više raditi na podizanju svijesti i empatije društva – upozoravaju iz ureda.

'Kažu mi da smršavim, a meni je soba ko teretana opremljena, samo se nemam gdje gibat kad sam osuđen na nju'

Saša Burić/Cropix