– Glava mi je u balunu... Non-stop mi gori lice od toga pustog gledanja. Jednostavno, drukčije dišem. Ne znam više je li mi to od prehlade ili stresa.
Samo znam da, kad dođem za kasu, ne mogu disati – ne zna više bi li se smijala ili plakala splitska blagajnica D. B., zaposlena u jednom dućanu poznatoga trgovačkog lanca u istočnom dijelu grada. Iskusna trgovkinja napunila je 30 godina radnog staža mahom radeći na blagajni, ali ne pamti da je u njezinu poslu nešto ovoliko iscrpljivalo kao naplata računa u dvije valute. Poznaje kolegice koje ovih dana izlaze sat vremena kasnije s posla, a jedna joj je, inače zaposlena u ribarnici, otkrila svoju metodu spasa: “Lipo prije smjene popijem Normabel i glava mi više ne bumba.”
Bit će prije da i naša sugovornica gubi dah od stresa koji svakodnevno proživljava na blagajni, za čemernu plaću od 5000 kuna. O novom stiskanju vlastita budžeta zbog enormnih poskupljenja osnovnih životnih namirnica ovih dana nema kad ni razmišljati, jer čim nakon turbulentnog radnog dana dođe kući, samo gleda kako će se baciti na krevet i zaboraviti da postoji.
– Znam da je svaka promjena stres i svjesna sam da smo svi na oprezu. Radim s novcem i takav sam tip, sve mi mora štimati. Otkako traje ovo s eurom i kunom, čim kupcu vratim kusur, odmah mislim što će mi reći. A svaki, ama baš svaki, ima nešto za priupitati jer mu nešto nije jasno. Jedna me žena danas pitala jesam li dobro... Valjda se nikad više nisam napričala u dućanu nego ovih dana. Non-stop me boli glava i žedna sam. Stalno neko objašnjavanje – kazuje D. B., navodeći kako joj je najveći problem konstantno “šaltanje” iz jedne valute u drugu, jer “mora pritiskati i kune i eure”. U neprestanom je strahu da će nešto pogriješiti.
Svi su izbezumljeni
– I onda ludim od toga silnog pregledavanja i provjeravanja u kojoj valuti obavljam naplatu. A još stojim na nogama i tako mi nezgodno pada svjetlo na blagajnu da više nisam sigurna u ono sitno što gledam na ekranu. Eto, jučer mi se u jednom trenutku sve pomiješalo pred očima, kupac mi je plaćao u kunama, a ja sam tipkala na blagajni eure. Srećom, odmah sam uočila grešku. Što će, i oni su jadni izbezumljeni – ima naša sugovornica razumijevanja i za kupce. Kao i prije, i sada ih ima svakakvih, ali mušterije su, veli, uglavnom strpljivi, jer su i sami zbunjeni i na oprezu. Kupovina ovih dana izgleda kao kakva psihološka igra...
– Panika je i šefovima, voditeljima trgovina, svi su zaokupljeni novcem. Manje se slaže i roba na police, prelazak na euro zakočio je cijeli proces uobičajenog poslovanja u trgovini. I onda me još za dobro jutro dočeka kupac koji s novčanicom od 100 eura želi kupiti kutiju cigareta. Kad mu kažem da ne može i da mu ne mogu vratiti kusur u eurima jer ih poslije naprosto neću imati dovoljno za nastavak rada u smjeni, neki se pomire s tom činjenicom i odustanu, ali bude i ljutitih. No nemam se ja kad s njima raspravljati jer, kad dignem pogled s kase kako bih uslužila sljedećeg kupca, uvijek ispred sebe vidim dugi red – govori D. B., navodeći kako radi s pologom od 500 eura (u većim trgovinama iznosi 1000 eura po blagajni).
Uoči stupanja eura na snagu dobro se pripremila, prošla, poput ostalih trgovaca, obuku. Nema problema s prepoznavanjem apoena EU valute, ali muku muči sa slaganjem novca zbog nedostatka prostora u blagajni. Papirnate eure i kune drži u pretincima blagajne, kao i kovanice eura i centa, a sa strane, u ladici, u plastičnim vrećicama odvojene kovanice u kunama i lipama.
– Onda malo vadim odavde, malo odande. Imam i aparat za prepoznavanje krivotvorina, na vidnom je mjestu... Pregledavam novčanice po vlastitu nahođenju, najčešće one koje mi se učine sumnjive – govori o mjerama opreza uz smijeh, otkrivajući kako su im u dućanu ovih dana ipak podvalili jednu kovanicu od pet dinara. Ni manje ni više nego jugoslavenskih!
Dobro je kad su kune, ali lipe...
– Događa se – ne može se više ni uzrujavati, baš kao što to ne radi kada joj se netko od mušterija nasrtljivo zaleti na blagajnu s vrećicom za zamrzavanje od nekoliko litara prepunom kovanica od kunu, 50 ili 20 lipa, pa čak i samo onih žutih od 10 lipa.
– Oooo, kad su od kune, to je još dobro, ali lipe... Iako mi je i to normalna situacija, tako su neki kupci znali plaćati i prije uvođenja eura.
Samo što mi sad nemamo toliko vremena, a kupci tim vrećicama punim kovanica znaju plaćati račune od sto ili više kuna. Pa ti broji... Prvog dana uvođenja eura bilo je najviše sitnih kuna, ljudi su valjda pokupili sve što su pronašli u svojim domovima. I nisu to radili samo stariji, s vrećicama punim kovanica dolazili su nam i mlađi ljudi. Neki su čak mislili samo promijeniti novac, nikako ne shvaćaju da dućan nije mjenjačnica – polako se D. B. već i smije dogodovštinama na poslu ovih dana.
– Bude i komičnih situacija u stilu “čekaj, čekaj, nešto bi vas pitali” ili onih kad blenu u kusur i hipnotizirano ga gledaju, ali ga ne uzimaju. Pa proučavaju, računaju...
Misle valjda da ću im objašnjavati koliko je to u kunama, a ja im kažem da me više ništa ne pitaju jer ništa ne znam. Ionako se sve sporo odvija, ja moram ići dalje, mušterije čekaju. Uz sve to još uvijek mislim na prethodni račun dok na kasi tučem novi – vodi D. B. istodobno psihološki rat sa samom sobom i nema vremena ni živaca za veliku priču s kupcima. A njima, primjećuje, svima malo kusura, kad im nakon kupnje u vrijednosti robe do stotinjak kuna vrati euro ili dva. Stanu i gledaju. Prate... I čekaju... Valjda misle kako bi trebali dobiti više.
– Ma to je show čega smo se sve nagledali ovih dana. Ali čini mi se da su se kupci malo primirili. Valjda su konačno shvatili kako imaju vremena za prilagodbu...
Bit će puno lakše kad se naplata bude obavljala u jednoj valuti. I nama i kupcima – uvjerena je D. B., pa kroz smijeh, parafrazirajući poznati film Dalibora Matanića, dodaje kako, umjesto na more, “blagajnica hoće ići na psihijatriju”. Tamo bi se, ako ništa drugo, odmorila.