Indijca Dayu Toni spasio od gladi: ‘Sada jedem ‘every day‘, a dobio sam i novi posao‘

Koncem srpnja objavili smo u "Slobodnoj" priču o Indijcu Dayi Nathu, državljaninu Uttar Pradesha sa službenom adresom u gradu Lakhnau, koji je čudnovatim putevima Gospodnjim – i posredstvom jednako čudnovatih posredničkih agencija za zapošljavanje ljudi iz inozemstva – iz Indije najprije dospio na Kvarner, a potom u Kaštela.

Riječ je o čovjeku koji je došao u Lijepu našu biti – dno hranidbenog lanca, jedan od "no name" radnika, NKV građevinar bez majstorskih vještina, ali za rad motiviran kako samo može biti netko o čijoj plaći ovisi cijela obitelj. I to ne mala: supruga (koja se pomalo bavi poljoprivredom) i četvero djece, od kojih se jedna kćer doduše netom prije Dayina dolaska u Hrvatsku udala.

'Piši propalo'

Svi ostali – još dvije kćeri i sin od četrnaest godina – ovise o Dayinih nekoliko tisuća kuna, koje mu poslodavac, Bošnjak iz Kaštela, nije isplaćivao. Daya je bio na rubu očaja, a familija mu u Indiji na rubu preživljavanja; njemu je nekorektni poslodavac barem davao povremeno koju kunu da može kupiti kruha i salame u samoposluzi u Planom kod Trogira gdje je stanovao, ali ni kune više za obitelj u Indiji zbog koje se i odlučio na žrtvu odvojenog života i rada u inozemstvu. Daya se ni sam nije čestito najeo, mjesecima nakon rada na baušteli nije pojeo "na žlicu".

Sve dok mu se nije posrećilo upoznati Tonija Ivaniševića, vlasnika konobe "Rudine" u Kaštel Novom, poznatog dobrotvora i praktičnog vjernika koji je Dayu prigrlio odmah kao svoga, dao mu jesti, nabavio mu novu odjeću i, što je najvažnije, odmah ga odveo u Trogir da na banci nakon dugih mjeseci suše uplati četiri tisuće kuna doniranih iz vlastita džepa kako bi mu obitelj u Indiji napokon dobila neki novac, preveden u indijske rupije (što se pokazalo kao teži zadatak no što izgleda, jer nisu lako našli tečaj za tu egzotičnu i ne baš popularnu valutu za mijenjanje u Hrvatskoj).

Plakao je tad Daya kao kiša, svoga dobrotvora i prijatelja Ivaniševića nazivao je "puno dobar super-men", stanovao je kod njega u apartmanu u Rudinama gdje se preselio kad je raskrstio s nekorektnim poslodavcem. Isti mu je ostao dužan nekoliko plaća, oko 12 tisuća kuna; Daya ga još uvijek naziva na mobitel, ali bivši šef se ne javlja. I s njim smo razgovarali, vlasnik tvrtke koja je Dayi plaćala 25 kuna za sat rada (bolje rečeno, NIJE plaćala) istu je poslao u stečaj, račun mu je u blokadi; barem tako kaže. Slomljenim glasom lamentirao je nad vlastitom sudbinom, kazao nam da je i sam poslovno uništen, štoviše navodno mu se raspao i brak. Dayi je (i opet navodno) iz vlastite ušteđevine davao za kruh i salamu u samoposluzi, a sad su mu se, kaže, sve zalihe istopile. Dužan je još i desetorici drugih radnika (mahom Bošnjaka), najavio je da će svih isplatiti "čim bude mogao".

Na lijepom hrvatskom jeziku bi se reklo "piši propalo".

Anđeli na zemlji

Daya nije vidio kraj svojoj agoniji, dakako nije imao čak ni novca za povratak kući! Da nesreća i njegov jad budu veći, nakon kćeri Pratime Prajapati (20), koja se udala prije nekoliko godina, to jest uoči Dayina dolaska u Hrvatsku na rad, vjenčanje je najavila i druga kćer po starosti, 19-godišnja Kusum Prajapati (potonje je inače naziv kaste koja u Indiji figurira kao žensko prezime, otprilike nam je približio Daya). Brižnog oca mori kako će bez posla, novca i avionske karte udati svoju drugorođenicu Kusum; vjenčanje je u listopadu. Srećom, tu je "Slobodna"...

Nakon našeg teksta o tužnoj sudbini pečalbara Daye, u konobu "Rudine" i na Ivaniševićev broj javilo se puno ljudi s ponudama poslova koje bi Daya mogao raditi; od pastira, čuvara pasa, do domara i – radnika na građevini. Iako je u spektru poslova upravo to možda fizički najteže, Daya je prihvatio posao kod urednog poslodavca (Ivanišević je, napominje, provjerio da je firma stabilna), Željka Blaževića​​, vlasnika tvrtke "Čigra Iskopi​", kojoj ovaj karitativni potez nije prvi; već su se iskazali na sanaciji posljedica potresa u Sisačko-moslavačkoj županiji.

Zapravo, zapošljavanje Daye i nije humanitarni potez, nego poslovna suradnja na obostrano zadovoljstvo: Daya ima konkretan posao, a dobri gazda Blažević radnika koji će za njega raditi marljivo i zahvalno! Čuli smo da ima dogovorenih poslova već za dvije godine unaprijed, Daya je dobio plaću u visini 300 kuna dnevno, k tomu plaćenu "marendu", za koju veli da je "puno super every day". S njim smo se susreli na oproštaju iz Ivaniševićevih apartmana u Rudinama; novi poslodavac mu pokriva i smještaj blizu TTTS-a gdje mu je i trenutno radno mjesto. Kad grli Ivaniševića, Daya je opet na rubu suza; veliki je emotivac, do neba je zahvalan čovjeku koji mu je pružio ruku prijateljstva kad mu je bilo najteže – a čak ga nije ni poznavao. Tako vjerojatno izgledaju anđeli na zemlji...

Kćerino vjenčanje

Daya kaže da se njegova obitelj u hramu (in temple) u Indiji svaki dan pomoli za Tonija.

– I za "Slobodnu" – ozbiljnim tonom domeće Daya za stolom gdje smo se opet našli kako bi vidjeli pomak u njegovu životu. Nije velik: u odnosu na prvi susret ljudi su mu prikupili desetak tisuća kuna koje je odmah poslao u Indiju, a ima i novi posao, rekosmo. Dakle, nevelik pomak, a opet golem, nemjerljiv s bilo čim za skromnog Dayu, jer sad ima i nove prijatelje, ima perspektivu, moći će hraniti obitelj i u idućim godinama, daj Bože sreće i zdravlja. Nije više sam kao prst, ne mora ovisiti o nečijih dvadeset kuna za dvije pome i salamu, pristojno zarađuje i financijski je pogurao udaju kćeri ljepotice Kusum. Nažalost, još uvijek nema novca za avionsku kartu do Indije, ali u tom smislu pomoć mu je najavila državna agencija IOM – UN Migration u čijoj je definiciji pomaganje inozemnim radnicima u povratku u njihove zemlje. S njima smo i mi kontaktirali, i Dayin je slučaj u razmatranju jer se on želi nakon posjeta obitelji i kćerine udaje opet vratiti u Hrvatsku...

Da ga je raniji poslodavac plaćao, Daya bi do listopada možda čak dovoljno zaštedio za let u Indiju na svadbu voljene kćeri. Kaže nam da ga ubija činjenica da svoju djecu i suprugu nije zagrlio tri godine.

– Svaki dan pričamo preko WhatsAppa. Ali teško mi je što ih ne vidim uživo. Mali raste, kćeri se udaju, nisam s njima za rođendane. To je jako teško – govori Daya. Kaže da je tužan zbog toga kao kad mu je prije pet godina umrla mama. Njemu su inače 42 godine, i najmlađi je od petero braće i sestara; otac mu je još živ, ima 95 godina! Naravno, i on mu jako nedostaje...

Šime Imoćanin

Ipak, sretan je zbog novog posla kao dijete. Uredio se za sastanak s nama nakon pet popodne, radi inače od sedam do 17 sati, uz pauzu za ručak. Primjećujemo na njemu bijele mrlje; krema za sunčanje?

– Ne, ovo puder. Puno znoj, jako vruće. Puder good – pojašnjava Daya. Ivanišević ga zeza:

– Jesi se ubilija, brajo, još malo pa ćeš postat bijelac! Znaš da ga sad zovemo Šime Imoćanin? – skreće ćakulu na nas.

– Je, je, firma je imotska, pa je Daya posta naš, Šime Imoćanin – veselo će Toni Ivanišević.

– Sime – slatko ponavlja Daya svoje novo, hrvatsko ime. Sviđa mu se zvuk, samo ga malo zezaju kvačice.

Kaže nam da je posao "very good", plaća isto, a marenda "puno super".

– Every day nešto drugo: chicken (piletina), pizza, Coca-Cola, Pepsi, mineralna. Super good – ozbiljno veli Indijac.

Nedjeljom je slobodan, ali ne odlazi na plažu. Ivanišević bi ga odveo, ali ni on ne stiže od posla; obojica more gledaju iz daljine.

– Bio sam u Makarska tri puta, s bivšim kolegama. Dobro bilo! Više ne ide. Nema auto, društvo fali. Sam – no. Nije zgodno – veli naš sugovornik. Nedjeljom se odmara, drijema u apartmanu, čita indijske novine preko interneta, ćakula s obitelju, hvala Bogu i tehnici na WhatsAppu.

Pomoć iz cile Dalmacije

Ivanišević kaže da su dobili cijeli spektar poslova za Dayu nakon objave u "Slobodnoj".

– Ajme čega je tu sve bilo! Tražili su ga za pastira, jedan mu je čovik lipu plaću i smještaj nudija da mu brine za pase, ali tomu Daya nije sklon. Jedan ga je zva da mu održava vilu na Visu, čisti bazen i uređuje vrtal. Bilo je i sezonskih građevinskih ponuda, ali njemu je tribalo nešto ovako, dugoročno. Ljudi su iz cile Dalmacije dolazili, donili bi novca koliko mogu, skupilo se tu i na račun oko deset iljada kuna. Bija je Daya sritan ka malo dite.

Doša je i jedan ginekolog iz Šibenika, ljubitelj Indije, donaciju mu je uručija u svoje i ime svojih prijatelja. Poludija san od poziva, taman je bija vikend pa su me ljudi zvali i zbog rezervacije mista u lokalu, vikendom su svirke. Više nisan zna ko me i za šta zove – s osmijehom se prisjeća Ivanišević.

Napominje kako Dayi hrvatski jezik ide sve bolje; naučio je puno novih riječi.

– Marenda, grablje, lopata, karijola, bager, tabla, brokva, čekić, špaga, ku..c, ustaša – ponosno navodi učenik Daya. Zna da se zadnje dvije riječi odnose na nešto loše; k...c mu je bila plaća kod bivšeg poslodavca, a on je loš pa je "ustaša". Tako nekako Daya rezonira, teško bi mu bilo objasniti pravo značenje, budimo realni, to ni mnogi Hrvati ne razumiju.

Ili si čovik ili nisi

Ono što dobro razumije je uredna isplata na tjednoj bazi, i dobra "marenda, super-good". Razumije i da više nije sam, ima prijatelje i zaštitnike. Ivaniševiću je drago kao i njemu.

– Vidiš da su Rudine centar svita! S nama ćakula Indijac, tu do nas, vidiš, večeraju Austrijanci; vole peku, pametni ljudi. I Daya voli. To je bogatstvo: kad za istim stolom imaš ljude svih boja i dezena, i kad svi lipo jidu i piju u slozi. Šta će ti više od života – sažima Ivanišević, a Daya kima glavom kao da razumije. Ustvari, ono što je bitno uvijek i jest lako razabrati – ili je dobro, ili loše. Ili si čovik ili nisi. Nema tu puno filozofije.