StoryEditorOCM
ForumŠTO JE BIT BLAGDANA?

Idu li zajedno kobasice, kuhano vino i Božić? Ne treba zaboraviti da se uz svetkovine, još od pretkršćanskih vremena, uvijek vezivala trgovina

Piše Inoslav Bešker
25. prosinca 2022. - 18:13

Mogu li zajedno egzistirati blagdan Božića, božjeg Djetešceta položenoga u jasle – jer za migrante nije bilo mjesta u gostionici – i, s druge strane, “prodaja kobasica, zelja, mladog vina”?

Očito mogu, jer se vašar na kojemu dominiraju ti artikli, po Hrvatskoj i kojegdje po srednjoj Evropi, lijepo zove Advent, a to je latinski naziv koji se u hrvatskome prevodi kao Došašće, dolazak Spasitelja i Otkupitelja, Boga koji se utjelovio u djetetu da oko 36 godina kasnije, kao zreo čovjek, bude raspet na križu u Jeruzalemu. Njegovo Raspeće, kao likovni simbol, dominira kršćanskim ambijentima kroza svu godinu, gleda nas sa zidova, s krunica, iz edikula, s oltarâ… Ono je simbol Spasenja, ali i Muke. Došašće, a za njim Božić, u kršćanskoj kulturi su destilat radosti.

Onda, vidjeli smo da kobasice i zelje mogu ići zajedno s Došašćem, štoviše da se misli prije na njih nego na duhovnu pripravu za Božić, na “obnavljanje želje, nostalgije, iskrene čežnje za dolaskom Kristovim”, kada se po medijima spominje, hvali i slavi Advent. Mogu, eto, a smiju li?

Božić, saonice i vile

Sisački biskup Vlado Košić je, u svojoj božićnoj čestitci objavljenoj u utorak, naglasio “jednostavno: Božić je mali Bog, novorođeno dijete Isus koji je rođen u Betlehemu od majke Marije.” Osporio je da je “Božić univerzalni blagdan radosti, veselja, praznik zime, djedova koji nose darove djeci, sobova koji voze saonice i vila koje ih prate. Čak vole kazati da je to Božićna priča ili Božićna bajka.

Jednako tako proglašavaju svoje gradove božićnim gradovima ili u novije vrijeme adventskim pa slave Advent u Zagrebu, Advent u Sisku, Advent u Petrinji…” Kaže mons. Košić: “No, to je ipak netočno i treba upozoriti da je Advent kršćansko iščekivanje Božića, a prodaja kobasica, zelja, mladog vina i sl. je sajam, koji bi – kad se već to događa u vremenu adventa – mogli nazvati Adventski sajam a ne Advent.”

image
Tomislav Kristo/Cropix

Sisački biskup nije prvi došao na tu ideju, a nije je ni iskazao na najžešći način. Nije li u prošlom stoljeću sv. Ivan Pavao II barem desetak puta uzalud kukao protiv komercijalizacije Božića?

Na općoj audijenciji 17-XII-1990 sv. papa Wojtyła je rekao: “Treba da pažljivo razmislimo o tome zašto se Isus utjelovio. Važno je da to vazda bude nazočno u našem duhu ako ne želimo da se Božić svede na samo sentimentalnu ili potrošačku svetkovinu, bogatu poklonima i čestitkama ali siromašnu autentičnom kršćanskom vjerom.”

Pa tako i mons. Košić, čestitajući, kaže: “u nabrojenim sajmovima često nema baš ničega što bi bilo kršćansko iščekivanje Božića. Je li to samo kronološko podudaranje ili je intencija u tome da se Božiću, kao i adventu, oduzme njegov pravi smisao?”

Uistinu, je li i tu na djelu urota mračnih snaga? Je li na djelu Antikrist?

Ili je ipak posrijedi zaista vjekovna sprega duhovnoga i hedonističkoga, koja karakterizira blagdane još od vremena milenijima prije Isusova rođenja u Betlehemu, nipošto u prosincu (ali to je druga tema).

Blagdane – Božić možda i više od drugih – obilježava ritualnost, ne samo obredâ, nego i običajâ, čak i nedavno preuzetih i prihvaćenih (poput adventskih derneka).

image
Nikolina Vukovic Stipanicev/Cropix

Važnost rituala

Roy Rappaport je u svome ključnom djelu, naslovljenome Ritual i religija u stvaranju čovječnosti, objavljenome 1999, razložio i obrazložio tezu da je ritualnost bila glavno sredstvo prilagodbe čovječanstva. Uz to on primjećuje da cikličnost rituala vezuje i obavezuje pripadnike uz religijsku zajednicu. A mi možemo dodati da se to odnosi i na druge zajednice, manje ili više konstruirane po obrascima religijske pripadnosti.

Blagdani, svetkovine, dani su prožeti običajima. Neki od njih, pisali smo, sežu u prapočetke ljudskog roda: u prve trenutke kada su se naši preci suočili ne samo sa smrću, nego i s mišlju o njoj, a samim time i s mišlju o životu. Sežu, hoćeš-nećeš, u moment nastanka religije.

Već smo pisali i to da u hrvatskome, možda slučajno, ali svakako znakovito, oba najpopularnija kršćanska blagdana nose nazive u čijim su korijenima atributi slavenskoga sunčana boga iz razdoblja davno prije kršćanstva. Božić je bio mali sunčani bog, još posve nemoćan u doba zimskog suncostaja, a Uskrsu je u korijenu Krijes, sinonim sunčana boga u doba njegove najjače snage, pa tim imenom i danas zovemo ivanjske vatre, možda ni ne znajući da su u ona doba paljene da bi Suncu dale dodatnu snagu (kao što je i badnjak ložen da njegov oganj ojača maloga, nejakog sunčana boga Božića).

Jesu li blagdani manje-više religijska manifestacija? Odgovor na to pitanje ovisi i o tome što sve smatramo religijom. Svrstavamo li u religije samo institucionalizirane strukture i organizirane manifestacije neke vjere?

Ili vidimo religiju, odnosno njezine ključne elemente, i u obogotvorenim aspektima države odnosno ideologije (klasne, nacionalne, koje mu drago)? Možda i u aspektima društvenog pripadanja (“rasnoga”, rodnoga, navijačkoga itd.) dignutima na pijedestal “svetinje”?

Ne treba zaboraviti da se uz blagdane, još od pretkršćanskih vremena, uvijek vezivala trgovina. Okupljanje mnoštva na godišnje svetkovine značilo je i okupljanje potencijalnih mušterija.

image
Ronald Gorsic/Cropix

Pa je feštu sveca zaštitnika, proštenje (u tom je nazivu sažet pretpostavljeni duhovni aspekt, oproštenje grijeha ispovijeđu, molitvom i pričešću) redovito pratio sajam, vašar, dernek, kirbaj, fjera… I u Splitu su pjevali: “Sveti Duje, ča t’e lipa fjera!” Nisu pjevali: “…lijepa ti je vjera”. Nije nam to bio povod razdraganosti, eto. Uostalom, u Nijemaca se sajam kaže Messe, jednako kao i misa – a sada neka lingvisti raspravljaju je li to sinonim ili homonim. Asocijativna etimologija trgovačkog pojma jasna je kao bistra vodica (ne nužno sveta).

Dani kad smo s drugima

To i takvo povezivanje je, očito, i kroz povijest bilo uobičajeno, čak neiskorjenjivo, makar koliko se duhovnici trsili očupati trgovinski aspekt, što je uzalud opetovao sv. Ivan Pavao II, ili barem jasno razdvojiti hedonistički od duhovnoga, kobasice od hostije, kako nastoji mons. Košić.

Unatoč tim argumentiranim nastojanjima, u kolektivnom imaginariju – svugdje po svijetu, u ama baš svakoj religiji i općenito u kulturi – hedonistički sadržaj obilježava blagdane, a u našoj kulturi Božić više i od jednoga inoga.

Naime, u našim suvremenim blagdanima veoma se često isprepliće više raznovrsnih sadržaja: s jedne strane vjerski, poglavito kršćanski (jer pripadamo kršćanskome civilizacijskom okružju koje je udarilo pečat ne samo na svoje blagdane, nego i na ono što je naslijedilo, a i na imaginarij i svjetonazor čeljadi izvan sfere religijskog pripadanja), s druge društveni (a najčešće obiteljski, jer se većina blagdana, ovako ili onako, obilježava u obitelji), s treće pak ekonomski, tržišni.

Fešta je gotovo uvijek povezana s gozbom, kadikad joj prethodi očišćenje s postom – što je u poljodjelskom društvu bilo prirodno vezano uz domaću proizvodnju, koju je u urbanom svijetu (i davnome, a poglavito modernome) nadomjestilo tržište.

Ono je, štoviše, prisvojilo dobar dio blagdana, što vjerskih, što političkih, a neke je i samo iznjedrilo, povinujući ih vlastitim ciklusima.

Sve su to razlozi za blagdane, uz još jedan, komplementaran i neizostavan: blagdani su dani kada smo s drugima, kada se srećemo ne zbog radne ili ine nužde, nego s onima koji su nam dragi, da zajedno slavimo i veselimo se (ili pak tugujemo). Fešte nas prokazuju kao društvena bića.

Naravno: i kao komercijalna bića. Trgovinska djelatnost starija je od većine inih manifestacija kulture. Klinasto pismo nastalo je prvobitno kao matematičko, zapravo knjigovodstveno, stoljeća su trebala dok se ondje, u Mezopotamiji, nisu dosjetili da se tako mogu bilježiti i riječi a ne samo brojevi.

Na tim je zasadama nikla i ukorijenila se potrošačka religija, prodornija možda i od koje ine, kadra zagospodariti ama baš svakom ostalom, od bogoštovne do nogometne, na primjer. Sjetimo se kako su u prethodnom sustavu bili komercijalizirani Dan žena i Praznik rada (odabir Dana Republike za kolinje imao je neke druge konotacije…). U ovih sedamdesetak godina bio sam svjedok kako je trgovina učinila neke posve lokalne praznike kontinentalnim, pa i globalnim fenomenima, na primjer Valentinovo. Treba li se onda čuditi što je i Božić – s ritualom razmjenom darova – nebeska mȁna za trgovinu? 

image
Nera Simic/Cropix
29. studeni 2024 04:11