Prateći spektakularno slijetanje NASA-ina rovera Perseverance (ustrajnost) na Mars, čime je u četvrtak u 21.58 po našem vremenu uspješno započeta višegodišnja potraga za dokazima davnog života na Crvenom planetu, mediji su se širom svijeta natjecali pratiti objave ljudi uključenih u tu jedinstvenu svemirsku akciju.
Tako je prenesen i Twitter status dr. sc. Sarah Milkovich, planetarne geologinje i sistemske inženjerke u NASA-inu Jet Propulsion laboratoriju, istraživačkom i razvojnom centru američke svemirske agencije.
Upravo ona radi u međunarodnom timu od 450 znanstvenika koji je rover poslao na Mars, a njezina specijalnost su znanstvene operacije robotskih svemirskih letjelica, na način da povezuje znanstvene i inženjerske timove kako bi prikupili najbolje moguće podatke.
Sarah Milkovich je, dok je Perseverance slijetao na područje Marsa koje se zove Jezero, po selu od nekih tisuću stanovnika u Bosni i Hercegovini, objavila: "Evo nas! Da, ovo što imam na sebi je marsovski tartan uzorak, u čast Crvenog planeta!"
Američki mediji odmah su dodali: "Ne, dr. Milkovich nije Škotlanđanka. Amerikanka je!" I to je, naravno istina.
Šukundjed stigao u Ameriku
No istina je i da ova znanstvenica ima hrvatske korijene, te premda od hrvatskih riječi znade samo "orahnjaču" i "nazdravlje", više je puta izjavila da s ponosom nosi prezime svog oca, djeda, pradjeda i šukundjeda. Upravo je šukundjed, naime, na samom početku prošlog stoljeća stigao u Ameriku iz malog sela na hrvatsko-slovenskoj granici te, naporno radeći u rudnicima u Clevelandu stvorio obitelj.
Dr. Milkovich i prije je radila na nekoliko svemirskih projekata, na misijama Cassini, Mars Phoenix Lander, Mars Reconnaissance Orbiter i Curiosity Rover, no slanje rovera na Mars je "iskustvo koje se događa samo jednom u životu", kazala je dr. Milkovich. Diplomu planetarnih znanosti stekla je na prestižnome California Institute of Technology, a doktorat iz planetarne geologije stekla na ekskluzivnom sveučilištu Brown.
No dr. Sarah Milkovich nije jedina znanstvenica koju bismo mogli smatrati "našom Marsovkom". Dapače, prof. dr. Tanja Bosak, koja je, osim što je profesorica na Massachusetts Institute of Technology, u Bostonu, na jednom od najprestižnijih sveučilišta na svijetu na području prirodnih i tehničkih znanosti, također radi i u NASA-i.
Ta rođena Kumrovčanka i nekadašnja zagrebačka studentica dobitnica je ugledne Macelwanove medalje, najprestižnijeg priznanja koje Američka geofizička unija daje mladim znanstvenicima, ali također i nagrade za izuzetni doprinos geobiologiji koju daje Američki savez geologa.
U kontekstu priče o Marsu, međutim, znatno je zanimljivije da je prof. Bosak također i dio projektno-znanstvenog tima kojeg čine eksperti koji donose odlučujuće odluke o ciljevima misije Mars 2020., koji će tijekom narednih mjeseci izravno odlučivati što će na Marsu rover Perseverance pokupiti i donijeti natrag na Zemlju i koji će, u konačnici, i analizirati uzorke s Marsa.
Upravo će tim Tanje Bosak i njezina supruga Benjamina P. Weissa, koji joj je i kolega, pokušati odgonetnuti je li na Crvenom planetu prije gotovo tri milijarde godina bilo života.
Najuža specijalnost dr. Bosak je eksperimentalna geobiologija, a osobito je posvećena izučavanju stromatolita, koji su, najjednostavnije rečeno, fosilni ostaci djelovanja modrozelenih mikroba i najstariji fizički dokazi o postojanju života na planetu.
Ove strukture nalik stijenama, formirane u plitkoj vodi od bakterijskih kolonija čiji su biofilmovi nahvatali, vezali i "cementirali" sedimentna zrnca, datiraju iz vremena proterozoika.
Ma nije Đezero, nego Jezero
Tanja Bosak, ukratko, traga za takvim dokazima davnog života na Marsu, konkretno u krateru Jezero – kojeg Amerikanci, usprkos nastojanju dr. Bosak da ih ispravi! – izgovaraju "Đezero".
Put od Kumrovca do zvijezda vodio je Tanju Bozak preko zagrebačkog MIOC-a, Prirodoslovno-matematičkog fakulteta, preko kratkog stažiranja na zagrebačkom aerodromu na mjestu meteorologa pripravnika te potom odlaska u Ameriku.
Tamo je doktorirala na Caltechu, California Institute of Technology, a na Harvardu je provela dvije godine kao postdoktorand. Potom je, zahvaljujući sjajnim preporukama Harvarda i Caltecha, dobila posao profesorice na Massachusetts Institute of Technology.
– Kad sam bila dijete, maštala sam o zanimanju koje bi uključivalo puno putovanja – kaže dr. sc. Tanja Bosak, članica desetočlanog tima okupljenog u projekt Return Sample Science on Mars 2020.
– Možda posao poštarice... Sviđala mi se ideja vožnje bicikla ili, još bolje, motocikla. No zahvalna sam svojim roditeljima Ivanu i Marici što nisu inzistirali da postanem računovođa, nego ono što sam željela biti. U znanosti, posebno me nadahnjuje golema količina neodgovorenih pitanja, razlike među planetima i potencijalna jedinstvenost života na Zemlji.
Cijenim nastojanja NASA-e da spoji toliko različitih dijelova slagalice kako bi se osigurao uspjeh misije poput slanja rovera na Mars kako bi eventualno pronašli dokaze da su tamo postojali uvjeti koji su možda značili život.
Ako takve dokaze pronađemo, slijedi nam istraživanje o tome što se dogodilo da taj život, ako ga je bilo, nije proizveo iste ili slične učinke kao što su takvi rudimentarni oblici proizveli na Zemlji. Ako ne nađemo dokaze života na Marsu, možda ćemo zaključiti kako je naš planet doista jedinstven i poseban, no onda možda jednom i otkriti zašto je to tako – kazala je dr. Bosak.
Stromatolita ima na Pagu
Premda je u svome laboratoriju na MIT-u sa studentima i kolegama uspjela "uzgojiti" stromatolite, ona kaže kako za uvjerljivo znanstveno istraživanje tragova eventualnog života na Marsu nisu dovoljni "zemaljski" pokusi te da su autentični uzorci nezamjenjivi. NASA je čitav niz godina provodila istraživanja stromatolita i na Zemlji – a ima ih i na Pagu – pa je misija u krateru Jezero logičan nastavak njihova interesa.
Naime, modrozeleni mikrobi u stromatolitima žive kao biljke – hranu stvaraju koristeći se sunčevom energijom te u tom procesu oslobađaju kisik.
Stručnjaci smatraju da je količina tako oslobođenog kisika bila dovoljna da modificira Zemljinu atmosferu, što je pak otvorilo put razvoju životinja koje udišu kisik te, konačno, i pojavi života kakav je danas na našem planetu.
Sa sigurnošću se može potvrditi da su modrozeleni mikrobi nastali prije 2,8 milijardi godina, a smatra se da su mogli nastati čak i prije 3,5 milijardi godina.
U vrijeme kada su oni tek nastali, kisika je još uvijek bilo malo, ali budući da su te bakterije bile dominantan oblik života tijekom više od milijarde godina, on se postupno sve više nakupljao. U jednom trenutku njegova se koncentracija povećala do razine u kojoj je organizmima koji na njega nisu bili prilagođeni, takozvanim anaerobnim organizmima, kisik postao toliko otrovan da su ti organizmi većinom izumrli.
Kako to u evoluciji obično biva, neki se organizmi prilagođavaju životu s kisikom, a neki se povlače na mjesta gdje ga nema, na primjer dublje u mulj gdje kisik ne dopire. I otvara se novi ciklus postanka...
Uzorci s Marsa stizat će tijekom iduće marsovske godine – a to je 687 dana – upravo u ruke "naše" prof. dr. sc. Tanje Bosak. Ti uzorci će kad stignu na Zemlju biti znatno teži negoli na Marsu.
Naime, tamo je gravitacija znatno blaža pa ono što je na Marsu teško 38 kilograma, na Zemlji teži čak stotinu kila.
No letjelice koje će tijekom iduće dvije godine, navođene naredbama upravo Tanje Bosak i njezinih kolega, letjeti na Crveni planet po marsovsko kamenje, precizno su "kalibrirane".