Hrvati u svemiru? Smiješno vam je? Polako. Već 2019. u orbitu lansiramo naš prvi satelit

Dok su iz NASA-ina Svemirskog centra Kennedy 11. svibnja stizale snimke lansiranja prvog bangladeškog geostacionarnog komunikacijskog satelita nazvanog prema ocu nacije zvanom Bangabandhu (Prijatelj Bengala), a komentator američke kompanije SpaceX prenosio detalje o raketi Falcon 9 i satelitu koji je proizvela francusko-talijanska kompanija, u Hrvatskoj su vijesti dana bile vezane uz Agrokor i aferu Hotmail.

Bez sumnje veliki dan za Bangladeš i tamošnji telekomunikacijski sektor nije se, prilično razumljivo, probio među vijesti u domaćim medijima, a nama je stvar zapela za oko jer je u pitanju megapopularni SpaceX koji ispaljuje rakete i lansira satelite kao na tekućoj vrpci. Dodatni razlog: proučavali smo detalje malog, ali vrlo zanimljivog hrvatskog svemirskog projekta koji priprema entuzijastična skupina znanstvenika i stručnjaka.

Već se smijete? Hrvati bi vršljali po svemiru?

Polako.

Istina, Hrvatska nema nijedan satelit u orbiti, a raketni biznis Elona Muska odavde izgleda više kao SF nego realnost, ali činjenica je da je svemir postao silno važan za moderan život te da cijena pristupa svemiru rapidno pada. Tko misli o budućnosti, već je gore. Otvorena je nova gospodarska lansirna rampa i zove se “new space” industrija. Ovo je priča o tome kako bismo se i mi mogli početi pentrati.

U Hrvatskoj otprije koji mjesec postoji Jadranska aero-svemirska asocijacija (Adriatic Aerospace Association ili, skraćeno, A3) i ona ima ozbiljan plan: proizvest će i do kraja iduće godine lansirati prvi hrvatski satelit utemeljen na CubeSat platformi - ako ih u pionirskom pothvatu ne pretekne Nenad Bakić koji je nedavno najavio lansiranje PocketQube satelita, u sklopu projekta sa školskom djecom Croatian Makers. Doduše, kako ističu naši sugovornici iz A3, razlika je u tome što će oni svoj satelit u cijelosti pokušati proizvesti u Hrvatskoj - riječ je o strukturi, kameri, sustavu za komunikaciju, računalnoj podršci, dijelovima zemaljske stanice i komunikacijskom softveru - a ne samo kupiti u inozemstvu gotove komponente i sastaviti ga. Taj bi satelit stoga trebao biti zametak hrvatskog svemirskog programa, barem se tome nadaju. Zvat će se Perun, prema bogu groma munje, “vrhovnom božanstvu u panteonu slavenskih bogova, prema slavenskoj mitologiji”.

Naravno, jasno vam je, to neće biti komplicirana i silno skupa satelitska grdosija kakve uglavnom kruže oko Zemlje (gradnja bangladeške stajala je oko 250 milijuna dolara, a lansiranje između 60 i 90 milijuna dolara), koje traju 15 do 20 godina i onda ostaju u svemiru bez mogućnosti nadogradnje. To financiraju države i njihove svemirske agencije ili velike korporacije. Ovdje je riječ o zadnjem kriku satelitske mode, majušna naprava dimenzija 10x10x10 centimetara i teška oko 1,5 kilograma, kakvih će samo ove godine u svijetu biti lansirano 500-tinjak, zasnovana na CubeSat platformi - savršenoj za komercijalno opažanje Zemlje, znanstvena istraživanja te razvoj i testiranje novih tehnologija.

Upravo to je motiviralo skupinu uglednih hrvatskih stručnjaka - od kojih trojica rade za NASA-u, Airbus i Njemačku svemirsku agenciju - da krenu u akciju. Projekt je posve razrađen, sad još samo da prikupe novac. Računaju da bi im tri milijuna kuna trebalo biti dovoljno; od toga, 90 tisuća eura za trošak lansiranja.

Prijavit će se na natječaje u Hrvatskoj i inozemstvu te očekuju da financije neće biti problem.

- Kad dobijemo novac, odmah možemo početi raditi na satelitu. Rezervirali smo već i termin za lansiranje u polarnu orbitu potkraj iduće godine kod nizozemske tvrtke ISIS - Innovative Solutions in space - kaže nam fizičar Slobodan Bosanac, predsjednik Jadranske aero-svemirske asocijacije i znanstveni savjetnik Instituta “Ruđer Bošković”. Razgovaramo u prostorijama Tehničkog veleučilišta Zagreb, jednog od partnera u projektu, s dvojicom predavača na veleučilištu, Markom Horvatom i Sergejem Lugovićem, koji nam optimistično govore o važnosti tog koraka i kako će u projekt biti uključeni i studenti. Interes je, kažu, velik jer će dobiti konkretne zadatke i moći programirati, odnosno integrirati satelitski hardver i softver.

Darko Tomaš / Hanza Media

Slobodan Danko Bosanac je nositelj ideje Hrvatskog svemirskog programa

- Ovdje studente učimo da mogu maštati i to pretvarati u stvarnost - kaže nam Horvat. Priključit će se vjerojatno i studenti sa strojarskog te prometnog fakulteta, a taj njihov rad kasnije se može valorizirati tijekom studija po uzoru na praksu tehničkih fakulteta u Münchenu i Wiener Neustadtu.

U svakom slučaju, uspiju li s prvim Perunom, dodaje Bosanac, odmah je u planu lansiranje drugog, naprednijeg modela s multispektralnom kamerom koja otkriva zagađenja, biljni pokrov, požare... Prvi Perun bit će zapravo eksperiment, dokaz koncepta; planiraju ga sklapati na Institutu “Ruđer Bošković” u tzv. čistoj sobi, gdje bi obavili i dio ispitivanja. Trebao bi kružiti nad Zemljom na 400 kilometara visine, a ophodno vrijeme bit će mu oko 1,5 sati te će dnevno biti nekoliko puta po pet minuta nad Hrvatskom. Brzina? Točno 7,9 kilometara u sekundi, što je prva kozmička brzina.

Na aktivno maštanje o nebeskim potencijalima i potaknulo ih je, kao uostalom i Bakića, to što je Hrvatska napokon potpisala sporazum o suradnji s Europskom svemirskom agencijom (ESA) pa sada priprema svoju svemirsku strategiju. Svjetlo dana trebala bi ugledati najesen, a kako kaže državni tajnik u Ministarstvu znanosti i obrazovanja Tome Antičić, u izradu su uključeni svi ključni fakulteti i kompanije koje se bave visokom tehnologijom. O detaljima je, dodaje, još prerano govoriti.

Ilustracija

Dijelovi hrvatskog satelita

- Trebamo tek odrediti kako dugoročno vidimo razvoj u tom području i na što ćemo se fokusirati. Sada raspravljamo. Pitanje je treba li se fokusirati samo na softverski dio, hoćemo li uključiti i testiranje senzorike ili čak gledati i dalje u budućnost, kako bismo sudjelovali u projektima koji će, primjerice, ispitivati habitate za život na Mjesecu ili Marsu - kaže Antičić.

Je li u pisanje strategije možda uključen i startup Mate Rimca, pitamo ga, jer je ministrica znanosti pri potpisivanju sporazuma s ESA-om okupljenima poručila: “Možda ćemo uskoro imati i Rimac automobil u svemiru!”

Bilo je to, naime, u vrijeme kad je Elon Musk, u sjajnoj PR akciji kompanije SpaceX, na raketi Falcon Heavy lansirao i svoj Tesla Roadster.

- Ako nije, pozvat ćemo ga - odgovara Antičić, “on ima high tech rješenja koja bi se mogla primjenjivati i u svemiru”.

Znanstvenik Ognjan Božić, član A3 i istraživač u Njemačkoj svemirskoj agenciji, u vezi s ESA-om ističe još jednu dimenziju: ona pruža pomoć, ali se od kandidata za članstvo očekuje i spremnost za vlastita ulaganja u sektor svemirskih istraživanja i zajedničke projekte.

Ako vam sve to zvuči posve pretjerano ili možda čak kao potpuno gubljenje vremena i novca jer u Hrvatskoj ni puno prizemnije stvari od svemirskog programa nemaju šanse, entuzijasti okupljeni u udruzi A3 smatraju da grdno griješite. Treba probati, treba se usuditi. Nije ih pokolebao ni fijasko projekta gradnje svemirske luke u Udbini, na kojem je sa švicarskom kompanijom Swiss Space Systems (S3) prije koju godinu radio Slobodan Bosanac, okupivši oko sebe domaće stručnjake jer je to vidio kao iznimnu znanstveno-tehnološku priliku za Hrvatsku.

Investitori su, kaže Bosanac, ispali neozbiljni, a tvrtka je bankrotirala, ali hrvatski stručnjaci zainteresirani za svemirski program ostali su u kontaktu i djeluju preko udruge, a pridružilo im se nekoliko fakulteta, instituta i privatnih kompanija, poput domaćih majstora svjetskog glasa za satelitski softver, Amphinicy Technologies. I oni sada sastavljaju, među ostalim, svoj prijedlog za moguću hrvatsku svemirsku “ekspediciju”.

- Komercijalni svemirski razvoj manje-više još je u početku. Proces je star desetak godina. Prije su ga vodile velike nacionalne agencije, poput NASA-e, ali sada ne toliko. Hrvatska ima šanse uključiti se, no država mora iza toga strateški stajati - istaknuo je Slobodan Bosanac.

Drugi iz udruge upozoravaju na to koliko je svakodnevni život ovisan o svemirskim aplikacijama i sistemima. Zdenko Uvalić, član A3 i inženjer koji u Airbusu radi na satelitima, tako nabraja: “Supermarketi dobavljaju svježe namirnice upotrebljavajući satelitsku navigaciju u transportnim vozilima, bankomati se oslanjaju na pouzdani i precizno sinkronizirani satelitski ‘time transfer’ u procesu ovlaštenja monetarnih transakcija, mobilni telefoni upotrebljavaju veze radiofrekvencija kako bi slali digitalne data pakete konverzacije oko svijeta oslanjajući se na satelitski ‘time transfer’, interventna zaštita od elementarnih nepogoda u kriznim situacijama oslanja se na satelitske slike i komunikacije, a umjetna inteligencija revolucionira današnju prometnu industriju - autonomna vozila bez vozača oslanjaju se na vrlo preciznu satelitsku navigaciju i do nekoliko desetaka centimetara”.

Smatra očitim da Hrvatska treba prilično brzo sagraditi kapacitete u tom sektoru i obrazovati stručnjake, a ističe i da su brojni domaći iskusni ljudi koji su vani gradili karijeru u aero-svemirskoj industriji ili svemirskoj znanosti, zainteresirani za razvoj te industrije u Hrvatskoj. - Takvi bi talenti zasigurno bili u stanju pomoći ‘kick-start’ svemirskom sektoru u Hrvatskoj - kaže Uvalić.

Komentirajući ideju, kao i to što mnogi u Hrvatskoj skeptično odmahuju rukom, član A3 Zoran Kahrić, zaposlen u NASA-inu Goddard Space Flight Centeru, odgovara:

- Kad se spominje istraživanje svemira, ljudi odmah pomisle da to podrazumijeva slanje čovjeka na Mjesec. Svemirska industrija sastoji se od mnogo stvari, neke su vrlo komplicirane i skupe, kao na primjer slanje astronauta ili gradnja raketa, no tu ima mnogo manjih i jednostavnijih dijelova u kojima i male države poput Hrvatske mogu imati svoje mjesto. Budući da u ovom trenutku Hrvatska nema stručnjake s iskustvom u svemirskoj tehnologiji, pridruživanje ESA-i vrlo je obećavajuće. To omogućava mladim studentima i znanstvenicima kontakte sa stručnjacima i opremom kakvu ne mogu naći unutar Hrvatske. Nikad se ne zna u čemu smo dobri ako ne probamo - kaže Kahrić. I sam surađuje s hrvatskim Ministarstvom znanosti i obrazovanja na definiranju potencijala u istraživanju svemira.

Privatna arhiva

Zoran Kahlić radi u NASA-i

Ističe da svi stručnjaci okupljeni u A3 timu rade na tome u svoje slobodno vrijeme i iz želje da se pomogne novoj generaciji hrvatskih inženjera i znanstvenika. - Najveća korist od gradnje vlastitog satelita nije da se nešto pošalje u svemir, nego da se uključe studenti s fakulteta, znanstvenici iz instituta u razvijanje novih ideja, učenje novih tehnologija, borbu s teškim problemima i neuspjesima. Svemirska tehnologija vrlo je zahtjevna, sve mora raditi 100 posto - kaže Kahrić. Iskustva stečena u svemirskoj industriji, dodaje, mogu se pak primijeniti u automobilskoj industriji, biomedicinskoj itd., koje zahtijevaju slično znanje.

Zagrebački Amphinicy Technologies nedavno je svoj ultrabrzi softver za obradu podataka sa satelita predstavio u NASA-i, on se već koristi u dvije misije, s dva europska satelita - jedan je Earth Care, drugi Aeolus, a za daljnji razvoj dobili su potporu iz europskog znanstveno-istraživačkog programa Obzor 2020. Njihova inženjerka i menadžerica Irena Kos potvrđuje da će kompanija surađivati na projektu Perun i upozorava na to da su svoje satelite za razne svrhe već lansirale i zemlje koje smatramo Trećim svijetom, tako da je krajnje vrijeme da to učini i Hrvatska. - Lansiranje (malog) satelita jedan je od načina na koji se relativno brzo mogu odškrinuti vrata svemirske industrije. Takav je projekt odskočna daska obrazovanju, znanosti, inovacijama i poduzetništvu u tom sektoru; a dugoročno i širokoj primjeni visokih tehnologija koje su razvijene u njemu - kaže ona.

Davor Pongračić / Hanza Media

Irena Kos, menadžerica tvrtke Amphinicy Technologies

Svakako, “new space” industrija koju su u svijetu pokrenule privatne tvrtke poput SpaceX, Amazonova Blue Origin ili Virgin Galactic nije nam nedostižna. Europskom svemirskom industrijom vladaju velike kompanije, poput Thales Alenia Spacea, Airbusa i OHB Systems, ali i za male privatne kompanije tu su se otvorile brojne mogućnosti. Irena Kos navodi da su, primjerice, poduzetnici u srednjoj i istočnoj Europi već poprilično uključeni u novu satelitsku utrku: bugarska kompanija EnduroSat proizvodi razne komponente za satelite CubeSat i nudi uslugu mreže zemaljskih stanica, češki SkyFox Labs reklamira se kao prvi proizvođač “space-friendly” komponenata za male satelite...Ovdje je doslovce samo nebo granica.

U A3 nisu, međutim, fokusirani samo na izradu i lansiranje satelita. Razmišljaju i o formiranju razvojnog centra za zrakoplovna i svemirska istraživanja koji bi se bavio svemirskim tehnologijama i komunikacijama, raketnim pogonom, nadzvučnom aero-termodinamikom i balistikom leta, novim materijalima, minijaturnim izvorima energije, upravljačkim i regulacijskim tehnikama za satelite i pogonske sustave…

Mogućih primjena je mnogo, neke istraživači i ne znaju, doći će spontano. Vrijeme razvoja sondažne rakete bilo bi 5 do 7 godina, s obzirom na nepostojeću infrastrukturu, procjenjuju, a kompletan razvoj mogao bi biti realiziran u Hrvatskoj, kao i proizvodnja više od 80 posto komponenata… Ovo sad već zvuči kao hrvatski SF? Da, pa što?

Tekst je preuzet iz tiskanog izdanja Magnuma.