– To je samo voda. Samo moraš plivati – ponavljala je u sebi hrabra Zagrepčanka Mirna Mrčela, 29-godišnja magistra prava, koja je tijekom sinoćnjeg nevremena priskočila u pomoć čovjeku zarobljenom u svom automobilu ispod podvožnjaka u Miramarskoj ulici, okruženom vodom visine više od metra i pol. Potop prouzročen nevremenom praćenim jakom kišom umalo ga je stajao glave u središtu Zagreba.
Osoba s invaliditetom Josip Šimić je odmah jutro poslije zahvalio Mirni pred kamerama HTV-a i tako je eterom, u moru crnih vijesti koje su zadesile Zagrepčane proteklih mjeseci, prostrujala jedna priča sa sretnim krajem. Josip Šimić ispričao je kako se sinoć, oko pola sata poslije ponoći, dovezao do podvožnjaka ispred kojega nije bilo nikakve signalizacije da nešto nije u redu. Ničega osim trake koja je pala na pod. Stao je, ali vozilo je po inerciji nastavilo dalje – doplutao je do pola, a onda potonuo...
Upravo tada se prema zagrebačkoj Miramarskoj ulici iz smjera zapada, od Botaničkog vrta, kretala Mirna sa svoja tri psa. Oko ponoći je izišla prošetati svoja tri ljubimca – Anuka, Tinu i Olivera, i ubrzo začula ženski glas kako viče. Izdaleka nije mogla razaznati što se događa, ali je, pristigavši iznad podvožnjaka, točno mogla vidjeti – jedan je čovjek zarobljen u automobilu, čiji je krov jedva virio iz vode, pokušavao otvoriti vrata i izići van. Djevojka, tek poslije će samo doznati da se zove Zorana, bila je na njegovoj razini i nije mogla točno vidjeti što se događa. Mirna je, pak, s uzvisine imala puno bolji pregled situacije...
– Nabrzinu sam zavezala pse za ogradu, što inače ne preporučujem, ali ovaj put nije bilo izbora. Pitala sam jednog dečka, bio je tu još jedan čovjek, jesu li zvali nadležne. Rekli su mi da jesu, ali da su zauzeti i da nemaju koga poslati. Ta je cura isto krenula dolje kad i ja... Skinula sam tenisice, čarape, gornji dio trenirke i naočale. Dala joj ih i ušla u vodu... – opisuje nam do u detalje Mirna dramatičan događaj, koji će joj se zauvijek urezati u pamćenje. Strpljivo je jučer, onako pothlađena, pod dekicom i s šalicom čaja u ruci, provela cijeli dan razgovarajući s novinarima. I bila, u šali, kroz kašalj govori, "uglavnom na podvožnjaku i kiši" aludirajući na konstantno prepričavanje svega što se dogodilo protekle noći.
– Ima jedan pješački dio, koji je iznad ceste u Miramarskoj, tim sam dijelom mogla hodati. Međutim, dalje sam morala prijeći ogradu i zaplivati prema automobilu. To nije velika udaljenost, samo je u u pitanju širina jedne prometne trake. Došla sam do vozačevih vrata i pomogla mu ih otvoriti. Nije mogao sam iznutra... Kad sam ih otvorila, čovjek mi je uspio dodati svoju protezu za nogu i popeti se na krov. Izišla sam van iz vode i mislila se vratiti, ali kako se uspio popeti na krov, znala sam da je na sigurnom. Nisam, naime, znala hoću li, da ga krenem izvlačiti, ja to moći. A ako se oboje potopimo, onda nismo ništa napravili – uz smiješak će Mirna. Ostala je dosta pribrana, zamjećujemo. Ili...
– Začudo da. To je valjda po onom klišeju da nikad ne znate kako ćete reagirati dok se ne nađete u nečemu. Na kraju sam vani pričekala vatrogasce, došli su nakon nekoliko minuta i izvukli čovjeka vani. Bio je pothlađen, ali najvažnije je da je dobro – skromno će Zagrepčanka o čijem se herojskom činu jučer pronio glas Hrvatskom. Ali brzo je, kaže, napustila poprište dramatičnog događaja.
– Psi su već od nervoze počeli lajati, jer vezivanje za njih nije uobičajena situacija. Sve je bilo dosta hektično... Krenula sam kući, stanujem 200-injak metara zračne linije od mjesta događaja, i javila se obitelji. Moji su već bili krenuli prema meni s dekicom da se ne prehladim – kazuje kći Marina Mrčele, zamjenika predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske.
Nije, veli, bilo puno vremena ni za razgovor s Josipom, ali javio joj se jučer, dogovorili su susret. Tek kad je po tko zna koji put o svemu odvrtila film u glavi, osjećajući posljedice hladne vode (naknadno je osvijestila i njezinu prljavštinu), razmišljala je i o stresu koji je proživjela.
– Šok?! Ne znam još ni sada, jer evo cijeli dan govorim o tome, pa ne znam jesam li uspjela procesuirati sve to kako spada. Ali znate što?! Nije to bila bujica rijeke, nema tu struja... Nije to jezero. To je bilo relativno niskorizično. Tako sam procijenila... Bila je to, uostalom, samo kiša na cesti. Jako puno nje, ali nije me nosila nabujala rijeka. Prenizak rizik je to bio da bih stajala sa strane i gledala kako se čovjek potencijalno utapa. Ne, ne znam jesam li ga baš ja spasila... Što mi je Josip danas kazao! Rekao mi je: "Spasila si me." Ali ja ne znam jesam li ja njega spasila i što bi bilo da nisam zaplivala prema njemu – nastoji biti što preciznija Mirna ne želeći preuveličavati vlastite zasluge. Dodaje i kako joj je Josip rekao da je prije njezina priskakanja u pomoć pokušavao izići na stražnja vrata, ali mu je probleme stvarala proteza.
Nakon svega, Mirna priznaje kako je ipak najviše brine nešto drugo.
– Ne očekujete da ćete se utapati usred Zagreba. U centru grada. Ali da da se nađete u takvoj situaciji, da tonete usred Zagreba, okruženi ljudima, a da baš nitko ne dolazi. Kako biste se osjećali? – glasno se pita Mirna i govori kako joj je ta spoznaja zastrašujuća. Oko poprišta događaja je, naime, bilo troje-četvoro ljudi, koji su izišli iz svojih automobila i samo gledali što se događa.
– Čak i da moja akcija nije bila presudna, smatram da je čovjeku bilo jako bitno da se ne osjeća usamljeno u nevolji, da mu netko želi i pokušava pomoći. Čim smo izišli van, Zorana je odmah do nas došla s dekicama. Ona je jedina bila aktivna, ostali su stajali okolo i gledali. Ako ništa drugo, sreća u nesreći je što je bilo ljeto i vani nije bilo jako hladno – kaže Mirna Mrčela.