Odavno neki natječaj za posao srednjoškolskog profesora nije izazvao takvu pažnju kao onaj koji je nekidan raspisala gimnazija u Belom Manastiru, koja je na stranicama Hrvatskog zavoda za zapošljavanje oglasila da traži nastavnika "jugoslavenske književnosti i srpskohrvatskog jezika".
Odmah je reagirao osječko-baranjski HSP, čiji je predsjednik Damir Kupanovac na sve relevantne adrese poslao priopćenje u kojem se zgraža i iščuđava kako je tako nešto moguće, te od nadležnog ministra zahtijeva "da u Gimnaziju uputi prosvjetni nadzor, poduzme potrebne korake i o svemu izvijesti javnost". S druge strane, začuđen je ostao i ravnatelj gimnazije Veljko Frank, koji novinarima tumači da je postupio po hrvatskom zakonu, piše Slobodna Dalmacija.
- Profesorica koja predaje hrvatski i srpski jezik je na bolovanju, a uz suglasnost Školskog odbora zaposlili smo kolegicu na dva mjeseca. Budući da je kolegica i nakon dva mjeseca na bolovanju, morali smo raspisati natječaj za 16 sati hrvatskog i četiri sata srpskog jezika - izjavio je Frank za Glas Slavonije, dodajući da prema zakonu u natječaju mora stajati ono što piše u diplomi, jer će u protivnom nadležni poništiti natječaj.
Ravnatelj potom objašnjava različite modele učenja za pripadnike srpske nacionalne manjine koji izraze želju slušati nastavu na srpskom jeziku, te navodi da je u njegovoj školi 13 učenika izabralo srpski jezik kao fakultativni predmet, podsjećajući kako na diplomama starijih profesora stoji da su završili "Jugoslavensku književnost", bez obzira na to jesu li studirali u Osijeku, Zagrebu ili Beogradu.
Sve se to odvija u ozračju nedavnog službenog pisma skupine naših jezikoslovaca i filologa - upućenog čelnicima države - koji tvrde da je hrvatski jezik ugrožen posrbljavanjem, odnosno da se "aktualizirala inicijativa za stvaranjem zajedničkog srpskohrvatskoga jezika kao ključne poveznice prostora jugoistočne Europe", što po njima predstavlja "nijekanje jezičnoga identiteta" i "rušenje ustavnog poretka", zbog čega od države traže da donese Zakon o hrvatskom jeziku i opet formira Vijeće za normu hrvatskog standardnog jezika, koje je ukinuto prije pet godina.
Očito je da se na našem jezičnom nebu odvija prava drama: bauk hrvatskosrpskog, odnosno srpskohrvatskog jezika – ovisi iz kojeg kuta gledate – nadvio se nad Hrvatsku.
Tu su inicijativu naši jezični stručnjaci uputili povodom 50. godišnjice Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog jezika, koju smatraju "prijelomnicom u novijoj hrvatskoj povijesti".
Kao što je poznato, tadašnji hrvatski jezikoslovci tu su Deklaraciju iz 1967. objavili upravo zbog nezadovoljstva ranijim Novosadskim dogovorom, prema kojem se jezik u Hrvatskoj službeno nazivao hrvatskosrpskim (a u Srbiji srpskohrvatskim).
Taj je dokument potpisalo 18 tadašnjih istaknutih hrvatskih znanstvenih i kulturnih ustanova, dok je pojedinačno najzvučnije ime bilo ono vodećeg pisca Miroslava Krleže, koji je zbog toga morao dati ostavku na funkciju člana Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske. Stoga bi bilo zanimljivo vidjeti što je Krleža stvarno mislio o sličnostima i razlikama hrvatskog i srpskog jezika.
To bi moglo biti zanimljivo čak i ljudima koji Krležu ideološki ne podnose zbog njegovog marksizma, jer se teško može poreći da je riječ o suverenom znalcu hrvatskog jezika, čovjeku koji je vjerojatno imao najveći vokabular u povijesti ovog naroda.
Evo, na primjer, što je Krleža po tom pitanju 20. siječnja 1971. godine – četiri godine nakon što je potpisao Deklaraciju – kazao svom biografu Enesu Čengiću, a ovaj pribilježio i kasnije objavio u dvotomnoj knjizi "S Krležom iz dana u dan":
"Otkad pišem, pišem hrvatski, upravo tako kao što svi srpski književnici pišu srpski. I to je jasno. I baš zato što je jasno, bilo bi mudro kad bi se kod predstojeće izmjene Ustava stvar oko jezične zavrzlame vratila u predstanje po ustavnom prijedlogu iz godine 1946. tako da se taj naš jezik konačno pojavi pod svojim vlastitim imenom, to jest da bude ono što jeste: hrvatski ili srpski."
Vidimo, dakle, da najveći mag hrvatskog jezika nije dvojio kako su hrvatski i srpski jedan te isti jezik, ali je smatrao da ga ljudi koji se njime koriste imaju pravo zvati različito. Taj svoj stav eksplicitno je iskazao poznatom izjavom iz tih godina:
"Hrvatski ili srpski su jedan jezik, koji su Hrvati uvijek nazivali hrvatskim, a Srbi srpskim."