Gotovo udvostručen broj iseljavanja diplomiranih i završenih studenata u odnosu na 2017. godinu, slaba prepoznatljivost prvostupnika na tržištu rada, znatno manje zapošljavanja "svježe" diplomiranih mladih ljudi u struci u odnosu na 2017., neusklađenost studijskih programa s potrebama tržišta rada, spolna neravnopravnost.
Te je porazne konstante izdvojio izv. prof. dr. sc. Matko Glunčić kao neke od najvažnijih rezultata najnovijeg istraživanja o zapošljivosti diplomiranih studenata 2018./2019. godine. Istraživanje je provedeno krajem 2020. i početkom 2021. godine u organizaciji Agencije za znanost i visoko obrazovanje, anketni upitnik u cijelosti je ispunilo oko 4000 završenih studenata (preddiplomske, diplomske ili doktorske razine), a Dubrovčanin Matko Glunčić, inače profesor Fizičkog odsjeka zagrebačkoga Prirodoslovno-matematičkog fakulteta, autor je i voditelj toga istraživanja čiji su rezultati službeno predstavljeni prošlog tjedna.
I nisu začuđujući. Na probleme sustava upozorava se godinama, a dobiveni rezultati, čini se, ukazuju na to da se stanje pogoršava. Je li to samo dojam ili našem visokoobrazovnom sustavu trebaju doista korjenite promjene? Zašto su naši studijski programi i njihovi kreatori tako nefleksibilni kad je riječ o promjenama? – te i slične dvojbe analizira izv. prof. dr. Matko Glunčić:
– Postoji čitav niz problema koji su doveli do ove nepovoljne situacije. Najprije, što zbog iseljavanja, što zbog pada nataliteta, broj učenika, pa tako i maturanata u Republici Hrvatskoj već godinama opada. Nasuprot tome, kvote za upise na visoka učilišta slijede suprotni trend te iz godine u godinu rastu. Tako je u prošloj godini, prema Agenciji za znanost i visoko obrazovanje, bilo ponuđeno iznad 40 tisuća upisnih mjesta, upisalo se oko 30 tisuća studenata, a ostalo je više od 11 tisuća praznih mjesta. Zaključno, imamo previše visokih učilišta i/ili studijskih programa te bi tržište trebalo izregulirati ovu anomaliju. Međutim, tržišna regulacija navedene anomalije u Hrvatskoj izostaje.
Stihijski rzvoj
Na što konkretno mislite?
– Kao što je i istraživanje pokazalo, jedan je od razloga taj što se čak više od 40 posto studenata odmah nakon diplome zapošljava u javnom ili državnom sektoru. Natječaji u javnom i državnom sektoru, a u Hrvatskoj često i u privatnom sektoru, ne uključuju razliku između pojedinih visokih škola, najčešće niti razliku između pojedinih studijskih programa – jednostavnim rječnikom, diploma je diploma, neovisno o tome koja i gdje je stečena. Stoga, maturanti i njihovi roditelji između istovrsnih programa često biraju "lakše" te se posredno ruši kvaliteta, a kompetencije, znanja i vještine koje nude programi postaju nevažni. Kao posljedica ovog sustava, veliki dio visokih učilišta nemaju ni potrebu ni motiv mijenjati i modernizirati studijske programe i kontinuirano ih povezivati s potrebama tržišta rada.
Uz to, i sami ste upozorili, Hrvatska uopće nema bazu podataka iz koje bi se na jednome mjestu mogao ustanoviti točan broj studenata u pojedinim znanstvenim i umjetničkim područjima, poljima te posebno na pojedinim studijskim programima, a kamoli gdje se zapošljavaju, koliko čekaju na prvi posao i koliko zarađuju. Koliko je za "raščišćavanje" anomalija sustava važna takva baza?
– Osim zbirnih podataka, koje godišnje objavljuju Državni zavod za statistiku i Eurostat, mi ne znamo koliko nam studenata upisuje pojedine godine svih studija, koliko ih završava, te gdje se i na koje načine zapošljavaju. Jasno je da bez sustavnog i preciznog praćenja studenata i razvijene analitičke platforme ni sama sveučilišta, ali ni relevantna stručna i državna tijela, ne mogu donositi pravovremene i adekvatne strateške odluke i razvijati obrazovne politike. Stoga se sustav visokog obrazovanja razvija prilično stihijski i često bez dodira s realnim tržištem rada. Nadalje, praksa pokazuje da mladi pri odabiru programa ne promišljaju o globalnim trendovima na tržištu rada, niti su upoznati s promijenjenim uvjetima i potražnjom u poslovnom svijetu. Sustavna i javna objava prethodno navedenih podataka upozorila bi i maturante i njihove roditelje na programe za koje postoji velika vjerojatnost da neće naći posao u struci, da će ostati dugotrajno nezaposleni ili će raditi za malu plaću. Dobra praksa pojedinih zapadnih zemalja i sveučilišta je da na javno dostupnim internetskim stranicama za svako sveučilište i program možete vidjeti koliki je prosjek duljine studiranja, koliko se prosječno čeka na zaposlenje, kolika je prva plaća, kolika prosječna plaća nakon pet godina te u kojim se zanimanjima zapošljavaju studenti sa stečenom kvalifikacijom. Ovakve informacije, koje trenutno nedostaju, a koje bi osiguralo referentno ministarstvo, uvelike bi pomogle mladim ljudima u odabiru najboljeg programa.
Smatrate li da je napokon došlo vrijeme za "oštre rezove" u visokom obrazovanju, pri čemu mislim i na drastično smanjenje kvota ili čak ukidanje nekih studijskih programa?
– Postoji čitav niz fakulteta, visokih škola i veleučilišta koji već sada imaju programe koji su prilično dobri ili čak izvrsni te prate vještine i znanja koje diktira tržište rada. Ovi programi imaju izvrsne profesore i povezani su s tržištem rada. To je vidljivo i iz rezultata istraživanja koji otkrivaju da se jedan dio studenata s takvim kompetencijama zapošljava u struci na tržištima razvijenih europskih i svjetskih zemalja. Tržišne odluke prilikom upisa na fakultet, bazirane na preciznim i ažuriranim informacijama, dovele bi do situacije u kojoj bi veliki dio studija koji ne pružaju adekvatne kompetencije ostao nepopunjen, što se i sada u nekim slučajevima događa. Nepopunjene programe potrebno je zatvarati ili mijenjati. Međutim, nisam za zatvaranje samih visokih učilišta. Nasuprot tome, preporučio bih smanjivanje dupliciranih programa. Moramo se složiti da, na primjer, ne trebamo čak devet studija povijesti na različitim hrvatskim visokim učilištima, uz podatak iz istraživanja da čak 41 posto studenata koji diplomiraju povijest u prvoj godini ostaju nezaposleni. Potrebno je i orijentiranje na studijske programe u manjim sredinama prema, za tu sredinu, specifičnim vještinama, znanjima, ali i zanimanjima. Također, nije nužno da svako sveučilište ima i znanstveno-istraživačku komponentu, nego bi manja "sveučilišta" mogla pružati samo obrazovnu komponentu, što bi značajno smanjilo i financijske izdatke Ministarstva znanosti i obrazovanja.
Neprirodna regrutacija
Fakultete upisuje i sve više učenika strukovnih škola, odnosno u situaciji kada u srednjem školstvu imamo omjer učenika 70:30 u korist "strukovnjaka" naspram gimnazijalaca, visoke upisne kvote na studijima popunjavaju se upravo iz bazena strukovnih škola. Potvrđujemo li time da već učenici iz tih škola nemaju kompetencije za tržište rada?
– Ne bih rekao da nemaju kompetencija, nego je problem u činjenici što ih se unatoč stečenim i na tržištu traženim kompetencijama usmjerava na to da u što većem broju idu na visoko obrazovanje, umjesto na tržište. Kao što sam već naveo, problem je u velikom broju umjetno stvorenih slobodnih mjesta u visokom obrazovanju. Moramo biti iskreni, ovoliki broj studijskih programa nije održiv, smanjenjem kvota povećala bi se kvaliteta programa i same nastave i smanjila bi se potreba za neprirodnom regrutacijom tako velikog broja učenika iz strukovnih škola. Postoji i čitav niz zanimanja u Hrvatskoj i, naravno, Europi, za koje ne treba visoko obrazovanje, nego samo srednjoškolsko strukovno obrazovanje, za koje nedostaje radne snage i koja su vrlo dobro plaćena.
Iz istraživanja vidimo kako je u prvoj godini zaposleno tek oko 60 posto diplomiranih ili završenih studenata, a s prvostupnicima ("bakalarima"), osobito sa sveučilišnih studija, još je i gore – posao ih nađe manje od trećine, većina nastavlja studirati. Svega 64 posto diplomiranih osoba prvi posao nađe u struci, što je manje nego 2017. godine, kada ih je bilo 78 posto. Zašto nema veće sinergije sveučilišta i poslodavaca?
– Prema mišljenju studenata koji su sudjelovali u istraživanju, studiji su najbolja osnova za nastavak obrazovanja, a najmanja za pronalazak posla. Svakako je nužno određene studijske programe što više povezati s realnim sektorom, što kroz povećani opseg studentske prakse, što kroz sudjelovanje izvrsnih stručnjaka iz realnog sektora u održavanju kolegija. Praksa pokazuje da je formalna i kratka stručna praksa za studente gubitak vremena, a za poduzetnike je samo dodatna komplikacija.
Stoga praksa mora biti dulja, uključivati sve studente na programu i što više nalikovati pravom poslu, uz mogućnost isplate plaće. Također, podrazumijeva se da nisu svi programi, znanja i vještine tržišno orijentirani. Nužno je očuvati i strateške programe kao što su nastavnički studiji, ali i kulturne, umjetničke i humanističke programe uz razumne upisne kvote.
Jesu li, i koliko, problem neintegrirana sveučilišta?
– Nažalost, praksa pokazuje da i kod integriranih sveučilišta u Republici Hrvatskoj nije omogućena i ostvarena vertikalna "prohodnost". Ovo je strukturno veliki zahvat i zahtijeva pomnije planiranje i rekonstrukciju svih studijskih programa na pojedinom sveučilištu jer su najčešće pojedini kolegiji uvjetovani nizom već položenih kolegija u prethodnim godinama.
Sustav je prilično trom, teško se mijenja te stoga zahtijeva što hitniju analizu i početak diskusije o promjenama. Naime, posljednjih se godina organizacija tržišta rada radikalno mijenja i razvija se pod utjecajem sve prisutnijih procesa globalizacije, digitalne revolucije, automatizacije rada i ekstremnog rasta informacijskih tehnologija. Kao produkt digitalne revolucije pojavljuje se i niz novih zanimanja, a velik dio starih se gasi, dinamički se mijenja i modernizira. Ovaj proces naglih promjena nužno prati potreba za novim i odgovarajućim znanjima, vještinama i kompetencijama potrebnima za uspjeh na tržištu rada. Kako bi osigurali nova znanja i vještine, obrazovni sustavi i sustavi osposobljavanja također se moraju transformirati, modernizirati i mijenjati u smjeru interdisciplinarnosti i povećane dinamičnosti.
S obzirom na to da ne vjerujem u nagle i revolucionarne promjene, trenutni izlaz vidim u kvalitetnijem cjeloživotnom obrazovanju i sve većem uključivanju visokih učilišta u programe cjeloživotnog osposobljavanja i usavršavanja.
Zadatak Vlade RH
Spomenuli ste europsko tržište. Istraživanje je pokazalo da se u odnosu na 2017. godinu gotovo udvostručio postotak iseljavanja mlade, visokoobrazovane generacije 2018./2019.. Odmah nakon diplome iz zemlje je otišlo njih 5,4 posto, a 2017. godine bilo ih je 3,1 posto. Odlazi peterostruko više mladih s diplomom u odnosu na iseljene među općom populacijom, što je zastrašujuće.
– Znanje i inovativnost visokoobrazovanih mladih ljudi glavni su pokretač suvremenog gospodarskog rasta. Bez ovih mladih ljudi Hrvatska će potonuti prema dnu Europske unije i postati zemlja niskog potencijala. Ako nastavimo izvoziti visokoobrazovanu radnu snagu, u budućnosti ćemo se sve više baviti uslužnim djelatnostima, a sve ćemo manje razvijati nove tehnologije i upravljati svojom sudbinom.
Zadatak je Vlade RH osigurati visokoobrazovanim mladim ljudima adekvatan pravni i gospodarski okvir za ostvarenje njihovih ideja i razvoj potencijala, omogućiti im što lakši pristup financijskim poticajima, europskim projektima i investicijskom kapitalu, uz što manju administraciju i što lakši model otvaranja novih i inovativnih tvrtki.
Zadatak je visokih učilišta pružiti im, osim modernih kompetencija povezanih sa strukom, mogućnost stjecanja znanja i vještina vezanih uz poduzetništvo i interdisciplinarnost, poticati ih i učiti razvijati vlastite projekte i razvojne tvrtke ("start up") koje transformiraju gospodarstvo i otvaraju nova područja i radna mjesta.