Hrvatski nogomet čekao je punih 30 godina. Sramoteći se svaki put kad bi u goste primio bilo koga. Isprva smo se sramili Engleza, Francuza, Nijemaca i ostalih bogatih zapadnjaka, koji se nisu mogli načuditi stanju hrvatskih stadiona.
“Još sredinom 80-tih takva su zdanja kod nas nestala. Ne možeš očekivati od normalnih ljudi da svoju djecu dovode na ovakve tribine. A djeca moraju dolaziti na tribine, jer tako ih je najlakše uvesti u svijet sporta, koji je previše bitan za njihovo zdravlje, kao i za zdravlje nacije”, komentirali su ponajprije gledajući maksimirski stadion, koji je bio simbol nakaradnosti hrvatske nogometne infrastrukture.
U Poljskoj, Mađarskoj i Češkoj su se godinama borili s ostavštinama komunističke prošlosti, a kad su ih napokon izbrisali iz glava ljudi okrenuli su se sportu. Grade prekrasne stadione diljem svojih država. Pa čak i izvan njih. I tako već godinama. Orbana su u Mađarskoj prozivali da ne ulaže dovoljno u zdravstvo. “Kako ne ulažem, pa pogledajte koliko dajem za sport?”, odgovorio je kritičarima. Jer zna da ne postoji bolja zdravstvena prevencija od sporta.
U kompletnoj Europi obitelji idu na utakmice. Žele da im djeca dožive emociju, radost pobjede, važnost pobjede, kako za jačanje karaktera, tako i za kolektivno stanje nacije. I zato im je stalo do klubova čije utakmice posjećuju i za koje tako srčano navijaju. Žele da im djeca vole i žive sport.
Njihovim je državnicima i gradonačelnicima jako stalo da im stadioni budu puni, da im klubovi budu uspješni, jer to im donosi i ekonomski profit. Kroz navijačka noćenja, trošenja u restoranima, kafićima, suvenirnicama... Sport može biti i isplativ biznis, a ne samo donositi radost, ponos i zdraviju djecu.
Godinama već pišemo kako Hrvatska ne prepoznaje važnosti i vrijednosti sporta. Pisali smo tako već 30 godina, uzalud čekaju strateški projekt koji bi promijenio našu svijet o sportu. Izgradnja sportskih dvorana za Svjetsko prvenstvo u rukometu nije to bila. Ona se zbila kao komplot političkih interesa, u kojima se malo vodilo računa o interesu sporta. Zagrebačka Arena - napokon - praktički danas više i nema veze sa sportom, u njoj se odigra poneka utakmica u godini. No, zato je njezin enormni trošak uredno na grbači zagrebačkih sportaša.
I sada smo napokon, nakon neizmjerno dugih 30 godina, dočekali - preokret. Ili je točnije reći ozbiljnu najavu velikog projekta, krucijalnog za budućnost hrvatskog nogometa. Projekt koji predviđa izgradnju, obnovu ili završetak 10-tak stadiona diljem Lijepe naše. Projekt s kojim bi hrvatski nogomet napokon mogao zakoračiti na put kojim Europa odavno korača...
Do sada smo svjedočili brojnim najavama, još brojnijim kamenima temeljcima koji su se znali i lažno kopati, ali ovo je nešto drugo. Ovo je projekt iz kojeg stoji Vlada RH na čelu s premijerom Plenkovićem. Ruku je projektu otvorenog srca pružio i zagrebački gradonačelnik Tomašević, koji želi da njegovi građani napokon na utakmicu dođu kao kulturni ljudi koji vole sport. UEFA je na čelu s Čeferinom, te uz veliku podršku Bobana obećala iznimno konkretnu financijsku pomoć. Naravno da je i HNS na čelu s predsjednikom Kustićem taj koji je kompletnu ovu priču i pokrenuo.
Popis stadiona koji će zasjati u novom ruhu doista je impresivan, nije u pitanju samo gradnja Maksimira. Zagreb bi - dakle - dobio dva stadiona. Velebni koji bi se gradio u Maksimiru, za 30-tak tisuća gledatelja. Drugi bi se gradio u Kranjčevićevoj ulici, za otprilike 12 tisuća ljudi. Reprezentacija bi u Zagrebu trebala dobiti i kamp. Dugo se nagađalo da bi to mogao biti kamp u Veslačkoj, ali zbog pregršt problema koji se javljaju oko te lokacije, spominje se već naveliko pričuvno rješenje. Također se nalazi uz savski nasip, ali koji kilometar istočnije, neposredno uz Most mladosti. Stariji to zdanje pamte kao Chromosova igrališta, nešto mlađi kao terene NK Posavine. Tereni postoje, treba ih obnoviti, te uz njih izgraditi nogometne sadržaje i eto kampa. Na sjajnoj lokaciji.
U Osijeku velebni stadion grade Mađari, ali zato će onaj u Vinkovcima ući u ovaj projekt obnove hrvatskih stadiona. Obnovit će se i natkriti. Stadion u Koprivnici već godinama čeka ga da se zaokruži, sada je i on uključen u priču. Varaždin bi pak dobio krov na istočnoj tribini, kao i dodatno ušminkavanje. Pulski stadion Aldo Drosina napokon bi bio zaokružen s krovom, kao i Rujevica u Rijeci, koja sada ima natkrivenu samo zapadnu tribinu.
Na putu prema jugu prvi je veliki grad Zadar čiji stadion na Stanovima odavno ne zadovoljava minimalne uvjete. Hoće li se on obnoviti, ili će se graditi novi na Višnjiku, gdje će postoji za to predviđena lokacija, stvar je pregovora. Ali i Zadar će imati pravi stadion. Baš kao i Šibenik, čiji će Šubićevac također krasiti obnovljeni stadion s natkrivenim tribinama.
Svi bi ovi stadioni - Vinkovci, Koprivnica, Pula, Rijeka, Zadar i Šibenik - nakon obnove, dogradnje, stavljanja krova i svega što bi već išlo uz gradnju, dobili stadione s osam tisuća natkrivenih mjesta, te bi zadovoljili četvrtu kategoriju zahtjeva UEFA-e. Što bi značilo da se na njima mogu igrati sve europske klupske utakmice. Dakako i reprezentativne.
Poljud je u ovom trenutku najreprezentativniji hrvatski stadion, ali znamo da prokišnjava na puno mjesta, te da su njegovi temelji sada već ozbiljno nagrizeni. Poljud bi nakon obnove trebao zasjati u punom sjaju, baš kao što je zasjao i 1979. kad je napravljen i otvoren.
Hrvatska bi kad se sve završi - uključit ćemo tu i Pampas u Osijeku te još jednom zahvaliti Mađarima - imala ukupno 10 stadiona na kojima bi se svaki gledatelj osjećao komforno. Za Hrvatsku s manje od četiri milijuna stanovnika dovoljno. U ovom trenutku realno nema niti jedan, Poljud kad kiša pada mnogima ne nudi komfor.
Mnogi se pitaju koliko će sve to koštati, ali dogovoren je vrlo racionalan pristup, za koji u Europi već postoji pregršt primjera. Maksimirski bi se stadion u velikoj mjeri financirao novcem investitora, dok je UEFA spremna u velikoj mjeri podržati izgradnju kampa, kao i obnovu nekolicine stadiona. Postoje zatim razni fondovi iz kojih se može uzeti novac. Zaboravite priče o raskošnim stadionima. Takav će biti novi Dinamov (financiran od investitora), Osijekov (financiraju ga Mađari), te Hajdukov, koji je kao takav i izgrađen. Ostali će biti lijepi, komforni i praktični, bez nepotrebnog i skupog glamura.
Nećemo reći da je sve ovo što je dogovoreno pobjeda hrvatskog nogometa, ali možemo reći da je hrvatski nogomet na putu velike pobjede, jer će napokon moći stati u red s Europom. Barem po pitanju stadiona. Možemo reći i najava velikog iskoraka Vlade RH po pitanju nogometa, onda i sporta. Ljudi koji je danas vode očito su prepoznali važnost i vrijednost nogometa i sporta. I shvatili da je nešto što daleko nadilazi okvire same igre. Nešto čemu Europa odavno teži.