Spomen-ploča bl. kardinalu Alojziju Stepincu, postavljena ovaj tjedan u rimskoj crkvi sv. Pavla in Arenula (ili: alla Regola), završetak je neuobičajene diplomatsko-detektivske priče.
Ona svjedoči da je hrvatski veleposlanik pri Svetoj Stolici Neven Pelicarić pouzdano otkrio da je upravo ta crkva bila dodijeljena kao kardinalski naslov tome zagrebačkom nadbiskupu. Upravo se dodjelom neke rimske crkve nadbiskup nekog inoga grada inkardinira (ustožeruje) u rimski kler i stječe pravo birati rimskog biskupa papu.
Sada se naslov dodjeljuje zajedno s imenovanjem, ali se prije stoljećima, pa i u doba Stepinčeva imenovanja, naslov davao i objavljivao tek kad bi kardinal došao u Rim i preuzeo svoju crkvu. Tako je i poljski primas kardinal Wyszyński, imenovan u istom konsistoriju, svoju naslovnu crkvu dobio tek kad se prvi put domogao Rima, s dopuštenjem staljinističkih vlasti u Warszawi.
Bl. Stepinac, konfiniran u Krašiću, nije mogao u Rim – i tako je njegov naslov ostao zabašuren u popisu koji je sastavio tadašnji ravnatelj Ureda za liturgijske ceremonije mons. Enrico Dante. Nisu ga objavila Acta Apostolicae Sedis (službeni list Svete Stolice), ni Papinski godišnjak, gdje su, uz ime Luigi Stepinac, umjesto naslova crkve bile ubilježene samo tri točke, uz opasku "spriječen". Uvjeren da bl. Stepinac nije mogao biti jedini kardinal bez naslovne crkve, ambasador Pelicarić je "kopao" mjesecima dok nije iskopao, prvo, koju je crkvu papa Pio XII namijenio bl. Stepincu, a onda i vjerojatno jedinu pogrešku mons. Dantea: ta ista crkva je 1958., nakon smrti Pija XII, ali za Stepinčeva života, dodijeljena neokardinalu Giuseppeu Fietti.
Papa Pio XII je u studenome 1952. odlučio Stepinca učiniti kardinalom u konsistoriju 1953.
Predsjednik Vlade FNRJ maršal Tito je na to izgubio busolu. Već 17. prosinca Jugoslavija je zatvorila Nuncijaturu u Beogradu i protjerala Oddija i ostalo osoblje. Tito je očito procijenio da mu je u tome napetom trenutku, dok se još puškaralo na granicama s prosovjetskim susjednim državama, Pio XII namjerno odigrao potez koji će Hrvatu na čelu jugoslavenske kompartije i vlade otežati unutrašnji položaj, razjariti pravoslavno pučanstvo i sve koji su uviđali da je bl. Stepinac bio daleko obazriviji spram ustaškog negoli spram komunističkog režima.
Pio XII je, zahvaljujući i procjenama hrvatskih katoličkih biskupa, smatrao da je sukob Tita i Stalina lažan, predstava za Zapad. Tito je pak znao da mu je u tom sukobu ugrožen život. Na Stalinovu stranu su se 1948. svrstali i član Politbiroa Andrija Hebrang i načelnik Generalštaba Arsa Jovanović, iz Moskve su stizali atentatori na maršala. U tom sklopu kardinalat Stepincu je u Vatikanu viđen kao logičan, a u Titovu okruženju kao tvoran.
Titovoj odluci je pridonio i američki ambasador George V. Allen rekavši Titu: "Pa ni Sjedinjene Države nemaju diplomatske odnose sa Svetom Stolicom."
Tito je tu brzopletost požalio. Desetak godina kasnije započeo je proces normalizacije odnosâ sa Svetom Stolicom, gdje je papa tada već bio sv. Montini.
Naime, katolički episkopat u Jugoslaviji odbio je, za razliku od inih vjerskih zajednica, uređivati odnose s državom, tvrdeći da to spada na Svetu Stolicu. Ondje je, u doba Koncila 1962.-1965., politika konfrontacije s komunistima zamijenjena "istočnom politikom" dijaloga.
Kontakti su započeti 1962., a od 1963. je veleposlanik SFRJ u Rimu Ivo Vejvoda izravno komunicirao s papinskim Državnim tajništvom. Službeni pregovori su početi 1965., pa je 1966. potpisan Protokol kojim su uspostavljeni diplomatski odnosi, dignuti na veleposlaničku razinu 1971., kada je Tito posjetio sv. Pavla VI.