Slučaj 32- godišnjeg Sinjanina koji je nakon uhićenja zbog dvije stabljike marihuane završio na prisilnom liječenju u psihijatrijskoj bolnici na Rabu podsjetio je kako je pravosudni sustav najrigorozniji prema najslabijima. Kako se radi o osobi s dijagnosticiranom paranoidnom šizofrenijom, njegova bolest poslužila je kao savršeno opravdanje za ubrzanje postupka i određivanje mjere potpuno disproporcionalne onome zbog čega je završio na sudu.
Sinjanin nije fizički napao nikoga, u dosjeu ima evidentirane verbalne prijetnje i to se radilo o njegovim reakcijama prilikom postupanja policije te u dva slučaja svađe s ukućanima. Ni u jednoj od tih situacija nije nasrnuo na nekoga, ali je ipak proglašen opasnim za okolinu i smješten u ustanovu zatvorenog tipa na pola godine.
Da mu je suđeno kao ubrojivoj osobi za dvije stabljike i 30 grama ulja hašiša, ne bi dobio šest mjeseci zatvora nego ili uvjetnu kaznu ili rad za opće dobro koji su dobivali i dileri ponavljači. Prisjetimo se slučaja Kristiana Vukasovića (18) koji nije bio duševno bolestan, ali je bio osoba s invaliditetom zbog niza poremećaja među kojima i ADHD i s kojim se također tijekom kaznenog postupka nije postupalo s posebnom pažnjom.
Nerazjašnjena smrt
Kao mlađi punoljetnik i osoba s razvojnim poteškoćama imao je pravo na povoljniji tretman, a za četiri požara s minornom materijalnom štetom dobio je bezuvjetnu kaznu zatvora od osam mjeseci uz obveznu mjeru psihijatrijskog liječenja. Nakon mrcvarenja četiri mjeseca na relaciji Zatvor u Splitu - Zatvorska bolnica u Zagrebu u konačnici je umro pod do danas nerazjašnjenim okolnostima.
Kako saznajemo od Anke Slonjšak, pravobraniteljica za osobe s invaliditetom, općenito gledajući, a temeljem njihovog dosadašnjeg iskustva prema zaprimljenim pritužbama osoba s duševnim smetnjama za koje je sud utvrdio da su počinile kazneno djelo u stanju neubrojivosti može se zaključiti kako je sam položaj osoba s mentalnim oštećenjima u hrvatskom zakonodavstvu nepovoljan.
- Ako određeno kazneno djelo za koje je propisan niži kazneni okvir počini osoba koja nema mentalnih oštećenja i koja nije prethodno kažnjavana, postoji velika vjerojatnost da će joj biti izrečena uvjetna osuda kao blaža mjera. Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama, također, propisuje blažu kaznu za počinitelje kaznenih djela u stanju neubrojivosti, a to je odluka o liječenju na slobodi. Međutim, upitno je koliko često sud takvu odluku donosi. Takva odluka bi neubrojivoj osobi bila upozorenje da će biti prisilno smještena u psihijatrijsku ustanovu ako do dana određenog rješenjem o upućivanju u psihijatrijsku ustanovu ne započne liječenje na slobodi.
Prema našem iskustvu, ako je osoba s mentalnim oštećenjima u stanju neubrojivosti počinila određeno kazneno djelo, ista se odmah upućuje u psihijatrijsku ustanovu na liječenje. Često to liječenje ne završava s rokom od primjerice, šest mjeseci, te osoba bude lišena slobode dulje, u odnosu na osobu koja je isto kazneno djelo počinila u stanju ubrojivosti i nema mentalna oštećenja - kaže pravobraniteljica.
Osobe s duševnim smetnjama u društvu se često smatraju “opasnima” te se upravo zbog stigme koju nosi duševna bolest, često nalaze u nepovoljnijem položaju i prilikom izricanja vrste sankcija te njihovog trajanja.
- Međutim, valja naglasiti kako sama stigma kao i razne predrasude o ne/sposobnostima osoba s duševnim smetnjama nisu prisutne samo za vrijeme vještačenja i donošenja sudskih odluka, već i tijekom trajanja postupka jer im često nije pružena adekvatna pravna pomoć i zastupanje. Želimo napomenuti i da je Odbor UN-a za prava osoba s invaliditetom, dao preporuku RH da ispita postupke i praksu u vezi s istragama, progonom i postupanjem prema osobama s invaliditetom koji su počinili kaznena djela. Također je preporuka Odbora da se ispita jesu li primjenjive opće zaštitne mjere i pravni kazneni standardi odnosno pretpostavka nevinosti i pravo na pravično suđenje. Koliko nam je poznato, nisu poduzete aktivnosti sukladno preporukama Odbora - rekla nam je Anka Slonjšak.
