Dolaskom Nove godine, kada je sat otkucao ponoć, a gradski centri doživjeli kulminaciju pirotehničkih udara, Hrvatska je i službeno prešla na euro. U taj čas, dok su svi bili zaokupljeni dijeljenjem čestitki, nisu ni primijetiti kako se Juraj Dobrila pretvorio iz konja u miša, ban Jelačić od kočijaša postao bundeva, a Ivan Gundulić od princeze s prekrasnim loknama transformirao u pralju s neuglednom maramom na glavi. No, za razliku od priče o Pepeljugi, princ u alkoholnom mamurluku će imati nešto manje strpljenja pri konverziji staklene cipelice u euro djevojku, što ispunjava sve njegove snove; ne dulje od petnaest dana.
Kada istekne i taj prilagodbeni period, nova opća fantazija - u obliku nove valute - će biti i potpuno instalirana u kolektivnu (ne)svijest Hrvata. Novi javni konsenzus će biti postignut, socijalni ugovor potpisan, a društvena paradigma modificirana. Odbačena kuna, čija mitologija će iščeznuti gotovo preko noći, će se doživljavati još samo kroz mentalnu izmaglicu. Uskoro ćemo je se sjećati baš kao što se (ne) sjećamo sna.
Uostalom, ovo većini nas neće biti prvi - a možda ni zadnji - put da proživljavamo ovakvu vrstu razbijanja vrijednosne iluzije o komadu šarenog papira. Štoviše, oni koji su na ovim područjima bili živi još 1939., ciklički skačući iz uloge Jugoslavena u ulogu Hrvata, dosad su ovakvu psihološku igricu odigrali čak - pet puta. Najprije su se pravili da nešto vrijede dinari, pa kune, pa jugo dinari, pa cro dinari, pa onda opet kune. Sada je došlo vrijeme za nešto novo i zanimljivo; maštanje eura.
Braća Grimm, koji su osmislili bajku o Pepeljugi, autori su i najvažnijeg njemačkog rječnika Deutsches Wörterbuch, koji je bio jedan od katalizatora stvaranja njemačkog nacionalnog identiteta. A dovoljan je letimičan pogled na njihovu nedavnu povijest da se spozna kako Nijemci vole dobre priče. Tako su neki od njih živjeli u čak pet tvorevina; drugom Reichu, Weimarskoj republici, Nacističkoj Njemačkoj, DDR-u i Saveznoj Republici Njemačkoj. I vjerovali su u svih pet.
Prema povjesničaru Yuvalu Noahu Harariju, od vremena kamenog doba ljudi su konstruirali razrađene priče i uvjeravali što više drugih da vjeruju u njih. Naravno, to može biti loša stvar ako se koriste za širenje netolerancije i mržnje. Ipak, navedeni vid masovne hipnoze ima snagu da zbliži ljude i omogući suradnju. U principu, te "priče bazirane na stvarnim događanjima" su ono ljepilo koje, više ili manje uspješno, ujedinjuje široke mase. Bez njih bi društvo kompleksnog kulturološkog tkanja bilo nemoguće jer – ne bi imalo tkaninu.
Zapravo, po Harariju, upravo je jedinstvena mogućnost vjerovanja u isti narativ ono što je omogućilo Homo sapiensu da se izdigne iznad ostalih bića. Konkretno, postoje i druge vrste koje, poput ljudskog roda, funkcioniraju u velikim skupinama i složenim hijerarhijama. Uzmimo za primjer mrave. U njihovoj zajednici postoji podjela poslova striktno određena na maticu, ratnike i radnike. Posljedično, dođe li do nekakve kataklizmičke situacije, mravi ne mogu pokrenuti revoluciju ili delegirati odbor za rješavanje hitnih pitanja te, zbog rigidnosti i nepromjenjivosti tog sustava, mravinjak kolabira.
S druge strane, vukovi ili čimpanze surađuju daleko fleksibilnije od mrava, s mogućnošću improvizacije i zamjene uloga, ali to funkcionira samo s malim brojem drugih jedinki koje intimno poznaju. Čovjek pak može surađivati na iznimno široke načine s bezbrojnim brojem stranaca, što mu omogućava tipologiju organizacije koja je prilagodljiva i, stoga, dominantna svim ostalim u ovozemaljskoj biosferi. Pritom, mogućnost međusobnog komuniciranja apstraktne ideje je ono što nas najviše odvaja od ostale flore i faune. Produkt toga je, između ostalog, stvaranje obilja, tehnologije, umjetnosti te, jasno, civilizacija koje su to postale upravo zbog institucionaliziranih mitova.
Spomenuti izraelski povjesničar i autor nekoliko bestselera, konačno, tvrdi da je povijest zapravo složena mreža priča koje smo ispričali jedni drugima, ali i bit našeg opstanka i prosperiteta. Zbog priča koje smo pričali povjerovali smo u kapitalizam, nacije, pravdu, knjige i zakone. A vjerojatno najbolji i najuniverzalniji primjer općeprihvaćene socijalne fantazije je – novac. “Novac sam po sebi nema nikakvu vrijednost; to je samo priča koju smo izmislili, da ti mali papirići vrijede određen broj štruca kruha. Ali, sve dok svi vjeruju u priču, ona funkcionira”, kaže Harari.
Da domorocu u Amazoni, koji nikad nije došao u kontakt s novcem niti upoznao njegov koncept, poklonite kufer dolara, on bi vam se vjerojatno pristojno zahvalio. Zatim bi ga neko vrijeme zabavljale tehničke i umjetničke komponente različitih novčanica, ali bi najbolja realna svrha koju bi im uspio pronaći na kraju bila – potpala. Istina, spomenuti urođenik jamačno ne bi odmah shvatio ni čemu služi mobitel niti ga znao koristiti, ali nakon kratke demonstracije bi dokučio njegovu vrijednost. S novcem bi to zasigurno išlo malo teže. Ono što bi jedino neupućenom čovjeku efektno omogućilo dekodiranje misterije iza komada obojanog papira jest aktivna i poduža interakcija unutar zajednice, koja kolektivno štuje instituciju novca.
Naravno, novac je bio jedan od pokretača ljudskog napretka i nužnost koja je uvelike olakšala robnu razmjenu i dnevni život. On je zasigurno najgenijalniji i najdugovječniji (kvazi)izum koji je svijet ikada vidio. Zapravo, njegov jedini, a ujedno i ontološki najsličniji takmac u domeni kolektivnih iluzija može biti samo religija. Ipak, ona prednost koja novac čini uvjerljivijim i raširenijim od teoloških učenja jest njegova fizikalnost i neposrednost. Uostalom, novac ne obećava naplatu dugova u idućem životu; on to čini nešto brže. On ne evaluira dobrog ili lošeg čovjeka, ali određuje dobar ili loš život. Njega vam nikakav propovjednik ne treba "prodavati"; iskustveno ste osjetili da je on taj koji kupuje. Konačno, ne morate mu se ispovijedati; on je taj koji otplaćuje sve grijehe.
U stvari, u današnjem "modernom" društvu je teško na pitanje "što je smisao života" dati drukčiji odgovor nego - novac. Jednostavno, ako na jednu precizno usmjerenu radnju - u ovom slučaju je to zgrtanje novčanica - trošite trećinu svog prosječnog dana, tj. mnogostruko više nego na išta drugo, to matematičkim formulama i fizikalnim smjernicama postaje najvažnija stvar na svijetu. Osim toga, bez novca ne možete doći do osnovnih životnih potrepština poput transporta, zdravstvene zaštite, kulturne okrjepe, stana, struje, hrane, vode; zapravo ničega. Ljudi bez ikakve financijske potplate čak nisu ni evidentirani u državnim knjigama. Oni su duhovi koji bauljaju našim ulicama kao labirintom u koji svjetlo ne dopire, još se samo nadajući da će naići na topao kutak za umiranje. Zaista, u ovom društvu samo novac čini čovjeka stvarnim.
O novcu je često u svojim predavanjima znao progovarati i Alan Watts, engleski filozof i spisatelj, često preko alegorija i izmišljenih priča. Ovako ide njegova omiljena:
Jednom su se velike svjetske banke zasitile ogromnih troškova vezanih uz otpremanje pošiljki sa zlatnim polugama jedna drugoj. Stoga su se dogovorile da će sve njihove matice otvoriti podružnice na jednom otočiću u južnom Pacifiku ugodne klime i kamo mogu skladištiti sve zlato na svijetu. Tamo su potom sagradili prostrane podzemne trezore u koje se moglo stići samo dubinskim dizalima te sve što su trebali kada bi jedna banka (ili država) dugovala zlato drugoj jest otkotrljati poluge iz jednog sefa u drugi. I, zaista, bilo je to vrlo učinkovito te se odvijalo besprijekorno pet-šest godina. Tada su se predsjednici banaka sastali i odlučili da će imati konvenciju na dotičnom otoku, na koju će također povesti svoje obitelji. Kada su, u havajskim košuljama i premazani kremama za sunčanje, stigli u banku da revidiraju transakcijske zapise, sve je bilo u savršenom redu. Bili su vrlo zadovoljni.
U tom trenutku djeca poželiše vidjeti zlato. Očevi su to dočekali s oduševljenjem te su ljubazno zamolili upravitelja trezora da ih povedu dizalima u razgledavanje. Upravitelj je na to oprezno odgovorio da je malko nezgodan trenutak za takvo što te predložio da djeca možda radije idu uživati u moru i suncu. Ipak, očevi su inzistirali, tvrdeći da će to biti fantastičan doživljaj za djecu. Nakon daljnjeg zavlačenja i zamuckivanja, konačno je izišlo na vidjelo da se, pred nekoliko godina, dogodio katastrofalni podzemni potres u kojem su svi sefovi propali u središte Zemlje te zauvijek nestali. Ali, što se tiče samog knjigovodstva - ono je i dalje savršeno štimalo.
Novac nije ništa više negoli prosto knjigovodstvo. Brojevi na papiru. Način mjerenja koliko tko kome duguje. On nema stvarnu vrijednost; bar ne u smislu realne fizičke iskoristivosti. Ovo je znao i Wattsov sunarodnjak Oscar Wilde, primijetivši da "ljudi znaju cijenu svega, a vrijednost ničega".
Antički Grci su novac zvali nomisma, što dolazi od nomise, tj. "zamisliti", dok ga je Aristotel nazivao "zajedničkom fikcijom". Ipak, zanimljivo je zabilježiti da nije rijetkost među životinjskim vrstama zateći jedinke suprotnog spola kako razmjenjuju dobra (najčešće hranu) u zamjenu za seks. Prostitucija je dakle, ne samo najstariji, već i predevolucijski zanat. Čak i prije zlata, koje je od pamtivijeka očaravalo ljude jer lijepo sjaji (i ne oksidira), napredni hominidi su, kao zastupnike percipirane vrijednosti vezanih dobara razmjene, upotrebljavali kamenčiće ili školjke. Zamislite danas da se ljudi dodaju puževim kućicama umjesto, na primjer, metalom, celulozom ili brojevima na ekranu i još im pridodaju metafizičko značenje. To bi zaista bilo suludo i primitivno, zar ne?
A ima li ovdje ispričana priča pouku? Pa, ona se vjerojatno nalazi u spoznaji da se i miša i bundevu i pralju može dobro i lijepo iskoristiti, svakoga na svoj način, na pravom mjestu, u pravo vrijeme i uz dodatak dobre stare kolektivne čarolije, kao i da uvijek treba ostaviti mjesta u vitrini za suvenire za nove staklene cipelice, ako se prije toga - ne razbiju.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....