Četvrt stoljeća od krađe čuveno djelo hrvatske naive našli - na Njuškalu

Nakon punih četvrt stoljeća pronađena je slika “Jama” jedno od ključnih djela naivnog umjetnika Mije Kovačića koja je na kišni proljetni dan početkom ožujka 1994. ukradena sa skupne izložbe u Galeriji naivne umjetnosti Hlebine.

Kako doznajemo, da se slika pojavila na tržištu, umjetnikovu je obitelj obavijestio jedan ruski kolekcionar koji marljivo sakuplja hrvatsku naivnu umjetnost. On je na internetskom oglasniku vidio sliku i želio se dodatno raspitati o njezinoj autentičnosti kod samog Kovačića i kod njegove obitelji, s kojima je tijekom godina razvio blizak odnos. Kolekcionar ih je nazvao i, nakon što su pogledali stranice, uvidjeli su da je uistinu riječ o “Jami”.

Policija je odmah obaviještena. Sandra Capan iz Odnosa s javnošću Ministarstva unutarnjih poslova odgovorila nam je na upit o pronađenoj ukradenoj umjetnini: “Proces je u tijeku, o ostalom ćemo izvijestiti nakon što se provede daljnja obrada.” Gdje i kako je do slike došao onaj koji ju je oglasio, za sada je na MUP-u, dakle, da otkrije.

Mislio na sliku

Osamdesettrogodišnji umjetnik koji živi i stvara u Gornjoj Šumi u Molvama nadomak Koprivnice govoreći za Jutarnji list ne krije svoje oduševljenje činjenicom da je slika pronađena. Naime, iako će reći da su mu sve slike koje je naslikao drage i važne, za “Jamu” smatra da se može ubrojiti u njegova najvažnija djela, kako on, tako i kritika. Znao je, govori umjetnik za Jutarnji list, na sliku često pomisliti svih ovih godina: “Kad sam čuo da je pronađena, odmah sam se sjetio Borisa Kelemena, koji ju je izlagao u Hlebinama. Dugo smo za njom zajedno tragali. I prije sam je znao posuđivati za muzeje i galerije, bila je to slika koju se tražilo za mnoge izložbe, prepoznata je kao muzejski primjerak.”

Motiv nije tipičan za ovog autora.

U pozadini su slike smeđi, oker tonovi koji formiraju gotovo pa nadrealan pejsaž, napušten, bez čovjeka u blizini, dok u prvom redu vidimo tri ruke koje vire iz jame; dvije su raširene prema gore, a na njima tragovi krvi, dok se treća očajnički pokušava primiti za rub jame u koju su bačeni. Slika je nastala 1973. godine na temelju istoimenog djela Ivana Gorana Kovačića koje je opisivalo strahote Drugog svjetskog rata. Djelo se Miju Kovačića dojmilo, osjećao je potrebu naslikati prizore koji su ga potresli. Iako prizore najčešće crpi iz svoje neposredne okoline, često su ga inspirirala i dobra književna djela.

Kako nam govori ovaj umjetnik: “Jamu sam dobio kao poklon za čitanje od jednog bojnika koji je, inače, bio moj prijatelj još iz školskih dana. Svidjela mi se, čitao sam je, ali i mnoge druge naslove. Bio sam, gledajući iz današnje perspektive, mladić, na pragu svojih četrdesetih godina, kad je nastala “Jama”, bio sam zadovoljan prizorom koji sam naslikao. Nakon što je slika ukradena, nisam bio siguran hoću li je ikada više vidjeti”, govori. “Jama” zauzima istaknuto mjesto i u knjizi koju je o ovom umjetniku napisao pokojni povjesničar umjetnosti Vladimir Maleković.

Mijo Kovačić morao je, po službenom protokolu, ovaj tjedan ići na prepoznavanje slike koja je dopremljena u Koprivnicu. Nestrpljivo je čekao taj trenutak. Nakon što je prepoznao da je uistinu riječ o slici “Jama”, da je rad autentičan, mogao je odahnuti. U međuvremenu je, dok je čekao da se slika pronađe, možda i pomislio da se to neće nikada dogoditi. Naime, naslikao je još jednu verziju “Jame”, ovaj put su tri ruke po sredini slike, noćnim pejsažom dominira zelena boja, a ispred ruku su i dvije lubanje.

Kaos na crnom tržištu

O krađi su izvještavale i novine te 1994. godine. Pretpostavljalo se da je krađa bila naručena. Poznato je samo nekoliko detalja. Kako je padala kiša, ostali su tragovi stopala, lopovi su došli poljskim putem, bilo ih je, po svojoj prilici, više, ne samo jedan, i nosili su sliku do kombija ili do traktora. Nije ju bilo lako nositi, jer teži osamdesetak kilograma. Sam umjetnik Mijo Kovačić pokušavao je u više navrata doznati, možda i sam nagađati gdje bi bila “Jama”, je li slika bila svih ovih godina izvan Hrvatske ili je ipak ostala u zemlji, je li ju netko možda naručio, a nakon krađe nije platio. Devedesetih godina, uostalom, zbog ratnih zbivanja vladao je potpuni kaos na crnom tržištu umjetnina.

Tada je, dan nakon krađe, i sam umjetnik dao izjavu za Večernji list. Rekao je među ostalim: “Taj alarm u Galeriji i nije bogznakaj. Nasloniš na njega bicikl i već se uključi. Zato ljudi i ne reagiraju svaki put. Osim toga, Galerija ponedjeljkom ne radi, pa se od nedjelje do utorka zapravo i nije znalo da je netko provalio...” Umjetnik je tada rekao da slika vrijedi 50 tisuća maraka. Kako doznajemo, ruski kolekcionar rekao je da bi za rad dao i pedeset tisuća eura, kako je procijenio. Upravo zato se i obratio obitelji, jer mu je niska cijena po kojoj se slika nudila preko oglasa bila poprilično sumnjiva.

Uništen “Seoski ples”

Poznatom samoukom umjetniku ovo nije prvi put da je njegovo djelo nestalo. Slika “Seoski ples”, koju je prodao jednom njemačkom kolekcionaru, također iznimno važna u njegovu opusu, uništena je tijekom krađe u kući ovog kolekcionara. Dok su neke slike odnesene, ta je razbijena, pa se pretpostavlja da lopovi nisu na prvu primijetili da je riječ o slici na staklu.

Iz umjetnikove obitelji rekli su nam i kako postoji još jedna slika koja je njima bitna za dokumentaciju o Miji Kovačiću, a također je ukradena. Riječ je o autoportretu, motivu kojim se rijetko bavio u svojem stvaralaštvu, a koji je od njega naručio Dimitrije Bašičević Mangelos, svojedobno i ravnatelj zagrebačke Galerije suvremene umjetnosti, i sam umjetnik, a koji je promovirao i djela apstrakcije i naivne umjetnosti. Slika je, doznajemo, bila izložena u Osijeku te je trebala putovati za Beograd, negdje oko 1989. godine, i naprosto je nestala. Obitelj je spremna, kako su nam rekli, ponuditi i nagradu onome tko ih uputi na bilo kakav trag o slici.

Mijo Kovačić među najvažnijim je hrvatskim slikarima naivne umjetnosti, iako, njemu, doduše, smeta kad se ta vrsta stvaralaštva naziva naivnom, jer tumači da je “bedak naivan” te smatra da je najbolje govoriti o samoukim slikarima. O njegovu su opusu, osim Vladimira Malekovića, pisali i Igor Zidić, Tonko Maroević, Josip Depolo te mnogi drugi povjesničari umjetnosti. Čitav život živi u Gornjoj Šumi, tamo su i motivi koje je ovjekovječio u svojem stvaralaštvu. Od ranog su mu se djetinjstva, naime, urezali prizori stare hrastove šume, kroz koju je pješačio u osnovnu školu, pašnjaci na kojima je čuvao krave, blizina Drave, bajkovite priče o utvarama, nadnaravnim pojavama koje su pripovijedali odrasli u dugim zimskim noćima, a koje su se prenosile usmenom predajom s generacije na generaciju.

Iako su ga zvali na razne adrese, odlučio je svoj život provesti u kraju koji ga je formirao. U kući u kojoj živi je i umjetnikov atelje, i danas ondje stvara. Izlagao je u Rimu u Palazzo Braschi, u Sankt Peterburgu, u Parizu, u New Yorku, Sidneyju, na Aljasci... Imao je ukupno četiri stotine izložaba, bilo skupnih, bilo samostalnih na pet kontinenata. Nedavno je u Koprivnici otvoren stalni postav posvećen upravo njegovu djelu, u postavu je četrdesetak njegovih ključnih djela koja datiraju od 1970. do novijih datuma. U Koprivnici je održao svoju prvu samostalnu izložbu, u lipnju 1954.

Kao mladić je tada izlagao uz bok s tadašnjom prvom ligom naivnog slikarstva, među kojima su bili Mirko Virius i Ivan Generalić. Na otvaranje izložbe, tada mladić, išao je pješice. Nije mu bilo ništa teško, bio je to njegov prvi veći uspjeh, izlagao je sa starijim kolegama, tada već afirmiranima, koji su ga podržavali, i dali mu poticaj. Nastavili su tako profesorske poticaje koje je Kovačić dobivao tijekom školovanja. Profesionalno se počeo baviti slikarstvom šezdesetih godina.

Motivi slika Mije Kovačića razni su; poplavljena zemljišta, pejsaži Podravine i Drave, ribiči i lovci, apokaliptični prizori, Sodoma i Gomora, no naći će se i prizora erotike, ljubavi u polju, fantastičnih, nadrealnih trenutaka i sl. Majstor je ugođaja, često sjetnih zimskih ili zbivanja u sumrak. Ovim će se radovima sada pridružiti i prizor Kovačićeve “Jame”.