San o Sovjetskom Savezu je, tako barem kažu, umro 26. travnja 1984. godine.
Te je noći točno u 1:23 u Memorijalnoj elektrani “Vladimir Iljič Lenjin” u Černobilu eksplodirao Reaktor 4 i doveo do najveće nuklearne katastrofe u povijesti čovječanstva. U toj je apokalipsi, koja se dogodila stotinjak kilometara sjeverno od glavnog ukrajinskoga grada Kijeva, idućih deset dana gorjelo nuklearno gorivo šireći radioaktivne čestice diljem Europe.
Smrtonosni oblak prekrio je tadašnje sovjetske republike Bjelorusiju i Ukrajinu. Zahvatio je i zapadni dio Rusije, Skandinaviju, a potom i dvije trećine Europe. Zabilježena kontaminacija devet je puta premašivala onu koja je nastala nakon atomskih bombi u Hirošimi i Nagasakiju.
Do tada moćni SSSR, koji je prvi poslao čovjeka u Zemljinu orbitu i godinama se nadmetao s Amerikancima oko premoći u naoružanju, otkrio je koliko je iznutra zapravo ranjiv. Sva ona fantazmagorija o sili s istoka koja drma svijetom rasplinula se u havariji jedne nuklearke: na lošoj konstrukciji, jeftinim materijalima i doista impresivnoj količini državne nebrige koja je od početka do kraja pratila černobilsku tragediju. Toga dana, pokazat će daljnji razvoj događaja, komunistički imperij započeo je svoj put bez povratka.
– Nuklearna katastrofa u Černobilu možda je bila glavni uzrok raspada Sovjetskog Saveza – priznao je na 20. godišnjicu černobilske kataklizme Mihail Gorbačov, nekadašnji generalni sekretar Komunističke partije SSSR-a koji je tih godina nastojao sovjetskom socijalizmu dati ljudsko lice. Černobil je, prema njegovim riječima, osvijetlio sve bolesti tamošnjeg sustava.
Uzaludni trud Gorbačova
Gorbačov je uvjeravao i sebe i druge da samo korjenite reforme – nazvao ih je “perestrojkom” – mogu izliječiti te bolesti i spriječiti buduće katastrofe. Da će one osigurati da nitko nikada više u nuklearni reaktor ne ugrađuje grafitne šipke zbog toga što su jeftinije od drugih sustava. Da nitko više nikada potpuno ne ugasi sigurnosni mehanizam u nuklearnoj elektrani samo da bi proveo test. Da se u ozračeno područje ne šalju ljudi bez zaštitne opreme. Da se zbog imperativa ove ili one petoljetke – a tadašnje su vlasti po svaku cijenu željele ostvariti stalni rast nuklearne energije sve do 2000. godine – u zapećak gurne znanost, koja je od početka imala određene rezerve u generalnu sigurnost tog tipa RBMK reaktora. Onaj u Černobilu je tijekom pet godina – pokazala je kasnija istraga – imao zabilježena čak 104 incidenta. A da nitko od nadležnih zbog toga nije okom trepnuo.
Danas, nakon 36 godina, impresivno je u čemu je sve Gorbačov bio u krivu. Socijalizam se nije uspio reformirati, ni u njegovoj domovini ni drugdje u Europi. Kada se smanjila represija koja ga je održavala, nestao je i strah od sile koja ga je držala na okupu. Perestrojka je dokrajčila čitav Istočni blok. Bez patronata Moskve, redom su u ruke kapitalističkim “neprijateljima naroda” padale Poljska, Mađarska, Istočna Njemačka, Čehoslovačka. Na koncu i Bugarska i Rumunjska, čak i Albanija. Vrlo brzo sa scene je nestao i sam SSSR. Baltičke zemlje glasale su za neovisnost, Kavkaz je krenuo istim putem, a Rusija, Ukrajina i Bjelorusija dogovorile su se o mirnom razlazu. Gigant koji je punih 70 godina sijao strah i trepet 1991. se rasuo kao kula od karata.
Gorbačov, kojega Zapad slavi kao ikonu demokracije, u vlastitoj domovini nosi stigmu izdajnika. Grobara koji je pokopao nekada moćnu velesilu. I otvorio vrata kaosu u kojemu se devedesetih nije znalo tko pije, a tko plaća. I koji je hazjajina Vladimira Putina doveo na vlast.
Što se pak tiče nuklearke u Černobilu, ona je nadživjela i SSSR i Gorbačova. Preostala tri reaktora nastavili su raditi i još godinama opskrbljivati Ukrajinu strujom. Posljednji je ugašen tek 2000. pod pritiskom Zapada. Reaktor 4 cijelo je to vrijeme čuvao 140 tona radioaktivnog materijala, proizvodeći radijaciju 50 tisuća puta veću od normalne. Kako bi se spriječilo njezino širenje, izgrađena je betonska konstrukcija, a u krugu od 30 kilometara od Černobila uspostavljena je zona isključenja, u kojoj je svima bez posebne dozvole zabranjen ulaz. Napokon je 2017. izgrađen i čelični sarkofag, grdosija od 36 tisuća tona koja se dimenzijama prostire na dva nogometna igrališta i koja bi u idućih 100 godina trebala spriječiti curenje radioaktivnog materijala. Cijena? Prava sitnica. Sarkofag je koštao 1,6 milijardi dolara, a plaćen je donacijama.
No ni to nije smirilo duhove. Prošle godine ukrajinski znanstvenici detektirali su da razina neurona unutar elektrane – raste. A kako su neuroni posljedica nuklearne fisije, sumnja se da negdje u ruševinama postoji određena količina urana koji i dalje tinja. Uz to, otkako je postavljen novi sarkofag, zabilježena je dvostruko veća radijacija nego prije. Jedna je od pretpostavki da je sarkofag spriječio dolazak kiše, pa se nuklearno gorivo suši, no nitko nije baš siguran u tu teoriju. Znanost nema sve odgovore.
U to je nuklearno bure baruta u prvim danima invazije na Ukrajinu ušetala ruska vojska. Zarobila je 169 ukrajinskih vojnika koji su osiguravali postrojenje. Zagospodarila je elektranom. Na tri dana potpuno ju je odsjekla od dotoka goriva. Ukrajinski inženjeri bili su primorani Rusima ukrasti gorivo kako bi generator nastavio raditi. I spriječiti da ne dođe do curenja radioaktivnog materijala, odnosno do nove katastrofe.
Neupotrebljivi Geigerov brojač
Druga tragedija, čini se, ipak nije izbjegnuta. Ruske vojnike njihovi su zapovjednici poslali u Crvenu šumu da tamo kopaju rovove. Riječ je o prostoru uz nuklearku na kojemu je radijacija neposredno nakon katastrofe posušila drveće, a lišće obojila u crveno. Do danas je to ostalo jedno od najradioaktivnijih mjesta na zemlji. Kopali su zemlju kontaminiranu radijacijom, skupljali radioaktivni pijesak u vreće za utvrđivanje, udisali radioaktivnu prašinu. I na svojim je čizmama raznijeli po cijeloj elektrani. Ukrajinska državna agencija za nuklearnu energiju Energoatom objavila je da su pritom bili izloženi “značajnim dozama radijacije”. Zaposlenici elektrane vidjeli su ruskog vojnika koji je golim rukama prenosio izvor kobalta 60 u spremištu za radioaktivni otpad, izloživši se u nekoliko sekundi toliko visokoj razini radijacije da se nije mogla izmjeriti ni Geigerovim mjeračem. Nije poznato što se poslije dogodilo s vojnikom, ali zna se da su Rusi iz skladišta istraživačke baze Ecocentre u Černobilu uzeli 133 visoko radioaktivne tvari i odnijeli ih u nepoznatom smjeru.
Krug se tako zatvorio. Ljudski život u Černobilu i oko njega ponovno je, ovaj put u Putinovoj režiji, postao tako jeftin.
Ionako nigdje u službenim statistikama neće stajati da su umrli od radijacije. Još manje od one iz Černobila.
Sovjetske su vlasti nakon havarije 1986. izvijestile tek o 31 poginulom. To je službena brojka. Statistika je s oba oka žmirila na smrtonosne učinke radijacije. A porast broja oboljelih od leukemije i raka štitnjače u Bjelorusiji i Ukrajini bilo je zabranjeno povezivati s Černobilom. Stvarni broj ljudi koji su umrli od izloženost zračenju nikada se neće doznati. Procjene variraju od 4000 do 200 tisuća.
Ono što službena statistika nije željela pokazati usmenom se predajom prenosilo među samim Ukrajincima. Pa se, kada je za to došlo vrijeme, pokret za nezavisnost Ukrajine odmah u startu vezao i uz ideju denuklearizacije te sovjetske republike. Nakon tragičnog iskustva s Černobilom, nitko u Kijevu više nije želio imati pretjerane veze s fizijom i njezinim posljedicama.
U tome se vjerojatno krije i razlog zbog kojega su Ukrajinci tako olako predali svoj nuklearni arsenal. U trenutku raspada SSSR-a Ukrajina je bila treća najmoćnija nuklearna sila u svijetu. Veća od Kine, Francuske i Velike Britanije zajedno. Sporazumom u Budimpešti 1994. Ukrajina se odrekla 900 bojnih glava i predala ih Rusiji.
Zauzvrat, SAD, Velika Britanija i Rusija jamčile su joj neovisnost.
Da je Ukrajina dvadeset godina poslije imala te bojne glave, ne bi bilo ni Donbasa ni Krima. A vjerojatno ni Putinove krvave invazije na svojeg zapadnog susjeda.
Američki istraživački centar Pew ispitivao je građane Rusije, Bjelorusije i Ukrajine preferiraju li snažnog lidera ili demokratske vrijednosti. Većina ih se 1991. opredijelila za demokraciju. Kako je vrijeme odmicalo, sve je više dominirao odgovor o jakom lideru. Ljudi su počeli zazivati nekog novovjekog Staljina koji će zavesti reda, zemlju vratiti na stare staze slave i iskorijeniti korupciju. Putin je, otkako je 1999. zasjeo na vlast, na umu imao prva dva cilja. Treći je – vjerojatno sasvim namjerno – putem zagubio. Nostalgijom koja je postojala među Rusima za nekim poput Staljina manipulirao je sebi u prilog. Državna propaganda nije negirala Staljinove zločine, ali je snažno isticala njegove odlike kao vojnog zapovjednika koji je pobijedio nacizam i državnika koji je modernizirao zemlju i pretvorio je u supersilu. Otuda i velike parade za Dan pobjede, kojima se svake godine slavi trijumf nad Hitlerom. Otuda državna potpora zboru Crvene armije da hodočasti koncertnim dvoranama diljem svijeta i pjeva revolucionarne koračnice. Otuda sav onaj kult ličnosti koji je pratio Putinov uspon. U niskom i prepredenom KGB-ovcu, kojega su dvorske spletke u Kremlju isturile u prvi plan, Rusi su počeli gledati snažnog lidera koji će okončati kaos i uspostaviti red. Pri čemu je nostalgija za prošlim vremenima odigrala važnu ulogu.
Cijena imperija
– Raspad SSSR-a bio je najveća geopolitička katastrofa 20. stoljeća. Za ruski narod bila je to istinska drama – poručio je u obraćanju naciji 2005. godine Putin, jasno aludirajući na činjenicu da je izvan granica Rusije 1991. ostalo 25 milijuna njegovih sunarodnjaka. Vrijeme je pokazalo da njegov cilj nije bio prihvatiti stanje na terenu, nego pokušati zemlju graditi u njezinim imperijalnim gabaritima. Istim onima kojima je Petar Veliki, čiju je sliku Putin dugo držao u svojem uredu, bio rodonačelnik. A Josif Visarionovič – inače rodom Gruzijac – njezin najproduktivniji provoditelj. Isti ti imperijalni gabariti doveli su rusku vojsku u Gruziju, na Krim, u Pridnjestrovlje, a rusku šapu nastoje staviti nad Crnom Gorom, Srbijom, Bugarskom, Moldavijom i Mađarskom.
Putin, naravno, nikada nije želio obnoviti Sovjetski Savez. Jasno je rekao da “oni koji ne žale rušenje SSSR-a nemaju srca, a oni koji žele obnoviti identičnu državu nemaju glavu”. No to nije smetalo Rusiji da, uz uzlet koji joj je dala potpora pravoslavnog klera i domaćih oligarha, postane “novo ime jedne ideje”.
Ideje koja se danas pravda da u černobilskoj Crvenoj šumi ratuje protiv nacizma kao što je na svojem putu prema Berlinu 1945. godine ratovala protiv Hitlera. I koja ne haje pretjerano za radijaciju i njezine pogubne posljedice, kao što je za njih malo hajala i te tragične 1986. godine. Gradnja imperija ima svoju cijenu, a gospodari Kremlja nju su do sada uvijek bili spremni platiti.
