U tjednu kada je Marko Skejo okupio u Splitu svoje crnokošuljaše na proslavi 10. travnja, a neočekivano u ulozi asistenta mu pojavio se izaslanik ministra branitelja, brigadir Matko Raos, nanovo su se u Hrvatskoj povele rasprave o korištenju ustaškog pokliča "Za dom spremni".
Manje-više to je samo još jedna u nizu epizoda u filmu koji s gotovo istim glumcima i statistima gledamo već 31 godinu. Jedina, pak, novina mogla bi biti dva istupa, jedan nekadašnjeg zagrebačkog tužitelja i poznatog odvjetnika Ante Nobila u Slobodnoj Dalmaciji, a drugi bivšeg diplomata Darka Bekića na njegovu Facebook profilu, koji su otkrili kako se sporni ZDS 1991. godine i u početku Domovinskog rata našao u javnoj upotrebi. Zajedničko im je da obojica tvrde da su u svemu prilično istaknutu ulogu imale tajne službe, i to američke.
'Naknadna pamet'
- Neki vođe HOS-a i HSP-a, bez znanja svojih mladih boraca, od CIA-e su dobivali "10.000 eura" za svaki takav poklič, da bi State Department mogao Tuđmana optuživati za obnovu ustaške države! To tvrdim kao sudionik sastanaka Vrhovnog državnog vijeća 1991.! - napisat će Bekić, referirajući se na Nobilov prijedlog u Slobodnoj Dalmaciji po kojemu je jedino rješenja danas kazna od 10 tisuća eura za svakog onog iz čijih usta iziđe "ZDS".
- Prvo bih - kaže Bekić - želio naglasiti da se u našoj javnosti, u medijima, ali i u redovima povjesničara, o mnogim važnim povijesnim temama razgovara krajnje pojednostavljeno i u stereotipima. Takav je slučaj i s NDH, odnosno ustaškom poslijeratnom emigracijom, a, u konačnici, i o pozdravu "Za dom spremni". Kao prvo, treba razlučiti HSS-ovu i ustašku emigraciju. Ova prva, predvođena dr. Mačekom, već nakon nekoliko godina postala je politički irelevantna. Ustaški dio emigracije počeo se raslojavati, kada su postali svjesni da je bila iluzija pomisliti kako će ih zapadni saveznici iskoristiti za produženje Svjetskog rata, ali sada protiv Sovjetskog Saveza, i to na teritoriju Jugoslavije. Još i prije smrti Ante Pavelića mnogi istaknuti ustaški emigranti su se - "naknadnom pameću" - počeli distancirati od poglavnika i osuđivati masovne zločine koje je on inicirao ili tolerirao.
Fertilio i Benzon
Poslije Pavelićeve smrti samo jedan dio političke emigracije ostao je na njegovim pozicijama, ali je veliko pitanje koliko je to bilo stvarno opredjeljenje, a koliko su bili instrumentalizirani u specijalnom ratu protiv Titove Jugoslavije. Taj rat su vodile obavještajne službe zapadnih sila koje su nadzirale sve emigrantske skupine, ali su te skupine bile nadzirane, a neke od njih čak i organizirane od strane Udbe. Na taj način oni su dobivali jasniju sliku o stajalištima hrvatske političke emigracije i njezinih istaknutijih pripadnika, pa su one pojedince koje nisu uspjeli zavrbovati – likvidirali. Istovremeno, velikosrpska politika je stalnim naglašavanjem i preuveličavanjem značenja i snage ustaške emigracije, ustvari, "držala u šaci" hrvatsku javnost, a njezinu komunističku elitu u stalnom defenzivnom položaju. Nakon Titova sukoba sa Staljina i tijekom hladnog rata, kada je već bilo potpuno jasno da je Titova koncepcija nesvrstanosti i samoupravne, tržišno-planske ekonomije itekako poželjna i korisna za zapadni blok, značajan dio nekadašnje ustaške emigracije u velikoj je mjeri promijenio svoju politiku i težnju za uspostavom suverene hrvatske države preusmjerio na novog mogućeg sponzora i saveznika – Sovjetski Savez.
Kako je došlo do takvog, kopernikanskog obrata u redovima ustaške emigracije?
- Ustvari, to i nije bio neki novi fenomen jer kontakti NDH i SSSR sežu još u svibanj 1941. Samo tri tjedna poslije vrlo vjerojatnog dogovora vodećih hrvatskih komunista s ministrima ustaške vlade "o međusobnom nenapadanju", o čemu sam proteklih godina opširno pisao, sovjetska vlada naredila je 9. svibnja 1941. zatvaranje jugoslavenskog poslanstva u Moskvi. Desetak dana poslije, Luki Fertiliju, atašeu za tisak Veleposlanstva NDH u Berlinu, pristupila su trojica predstavnika Veleposlanstva SSSR-a, koji su mu predali poruku svoga veleposlanika. Ona je glasila: "Vlada Sovjetskog Saveza uvijek je s velikim interesom pratila borbu hrvatskog naroda za državnu samostalnost te je sa zadovoljstvom primila vijest o proglašenju Nezavisne Države Hrvatske." Fertilio je o tom razgovoru odmah obavijestio svoga veleposlanika dr. Branka Benzona, ali ovaj je informaciju primio vrlo sumnjičavo, pitajući Fertilija tko je inicirao sastanak, on ili Sovjeti. Nakon Fertilijeva objašnjenja, Pavelićev veleposlanik u Njemačkoj digao se i ljutito udaljio, više nikad ne spomenuvši Fertiliju taj događaj.
Staljinova računica
- Sam Fertilio uplašio se mogućih posljedica za sebe, pa ni on više nije potezao ovo pitanje, tako da Zagreb i Pavelić nisu ni doznali za razgovor s ruskim diplomatima, jer ih dr. Benzon o njemu nije informirao. Fertilijevo svjedočanstvo u hrvatskoj se historiografiji prešućuje ili se njegova vjerodostojnost dovodi u pitanje, ali njega potvrđuje jedno drugo svjedočanstvo koje je dr. Tuđmanu, još kao povjesničaru, iznio stari HSS-ovac Franjo Gaži. On je u proljeće 1941. radio u Jugoslavenskom poslanstvu u Moskvi, gdje su mu Sovjeti ponudili da, nakon njihova otkazivanja gostoprimstva jugoslavenskom poslaniku Gavriloviću i zatvaranja ambasade Kraljevine Jugoslavije u Moskvi, on postane diplomatski predstavnik NDH u SSSR-u. Gaži je to otklonio jer nije mogao javiti niti za takvo što dobiti odobrenje vodstva HSS-a, tj. dr. Vladka Mačeka. U razgovoru sa mnom 1990. godine predsjednik Tuđman je ocjenjivao da je ova ponuda Moskve možda bila samo "ispitivanje terena" bez pisanih tragova – jer se, kao ni ona uručena Fertiliju, ne može naći u do sada objavljenim dokumentima sovjetskih arhiva. Ali, svjedočanstvo Luke Fertilija potvrdio je u emigraciji prvak Srpske zemljoradničke stranke i kratkotrajni poslanik Kraljevine Jugoslavije u Moskvi dr. Milan Gavrilović, u razgovoru s Dinkom Šuljkom, hrvatskim političkim emigrantom, 1980. godine.
Prije nego mu je 9. svibnja 1941. bilo otkazano gostoprimstvo u SSSR-u, dr. Gavrilović je nekoliko puta razgovarao sa Staljinom. Prema njegovu tvrđenju, Staljin je imao pozitivno mišljenje o NDH i o poglavniku Paveliću, zato jer je: "... mnogo držao do naroda koji ima državu. Ne pita se kako je netko došao do države". Glavno da ima državu. Zato je on smatrao Pavelića državnikom, što je iskoristio njemačku invaziju na Jugoslaviju i proglasio hrvatsku državu. U državnoj politici treba sve iskoristiti, govorio je Staljin.
Bitka za interese
Kakva je bila politika SSSR-a prema ustaškoj emigraciji nakon smirivanja hladnog rata i Titove smrti?
- Prvi ustaški emigrant kojega su sovjetski obavještajci izdvojili kao potencijalnu "vezu" bio je dr. Branimir Jelić. On je na skupštini Hrvatskog narodnog odbora u Münchenu, u ljeto 1965., održao govor koji je potpuno promijenio dotadašnju ideološku matricu hrvatske emigracije. U tom govoru, kasnije prenošenom, ali i osporavanom u emigrantskom tisku, dr. Jelić je naglasio da u situaciji kada dvije najveće sile na svijetu, SAD i SSSR, traže način da prevladaju hladni rat i međusobnu utrku u naoružanju, hrvatska emigracija više ne smije voditi krajnje desnu, antikomunističku politiku, obilježenu parolom "Za dom spremni", već treba pokušati "iskoristiti za naše svrhe sve, pa i komunizam, da hrvatskom narodu olakšamo život i stvorimo hrvatsku državu". Nastavio je tezom da hrvatski emigranti trebaju voditi "domovinsku", a ne "emigrantsku" politiku, što, na vanjskopolitičkom planu, znači zalagati se za suverenu i neovisnu Hrvatsku koja treba biti međunarodno priznata, kao neutralna zemlja, poput Austrije i Švicarske. "Za ostvarenje takve hrvatske države može se uspostaviti vanjskopolitička suradnja i sa Sovjetskim Savezom, ako ovaj želi pomoći takvo rješenje." Idućih nekoliko godina dr. Jelić nastojao je za svoju koncepciju hrvatske emigrantske politike pridobiti sve razjedinjene emigrantske organizacije u čitavom svijetu: u Švedskoj je razgovarao s dr. J. Krnjevićem, a u Rimu se sastao s A. Ciligom i slikarom J. Kljakovićem. Zatim je išao u Južnu Ameriku, u SAD, Kanadu i druge zemlje. Pregovarao je i s najtvrđim dijelom ustaške emigracije kao što su bili V. Vrančić, I. Korsky, I. Oršanić i drugi, ali oni nisu prihvaćali njegov radikalni ideološki otklon, tako da Jelić - po pitanju suradnje sa Sovjetskim Savezom - nije uspio ujediniti političku emigraciju.
Angažman Tome Sedle
U razdoblju uoči i nakon Titove smrti, strateški interes SSSR-a za "posttitovsku" Jugoslaviju znatno se pojačao.
Konačno, i u razdoblju osnivanja suverene i samostalne Republike Hrvatske predsjednik Tuđman bio je svjestan važnosti, s jedne strane, hrvatske političke emigracije, a s druge strane i političkog priznanja RH od strane SSSR-a. Tadašnji zamjenik ministra obrane Gojko Šušak predložio je predsjedniku Tuđmanu da se na tome angažira Tomo Sedlo, bivši politički emigrant. On je tijekom prethodnih 20-ak godina u Njemačkoj predsjedavao skupinom političkih emigranata koja je slijedila prosovjetsku liniju pokojnoga dr. Branimira Jelića, ali se 1990. vratio u Hrvatsku i pridružio HDZ-u. Budući da je 20 godina održavao "bliske kontakte" s Moskvom, Sedlo je u ljeto 1991. poslan u tajnu diplomatsku misiju u SSSR, s pismom i ponudom dr. Tuđmana za sastanak s Borisom Jeljcinom u Moskvi, do kojega je došlo u listopadu iste godine.
Pokušaj diskvalifikacije
Vi kažete da se o problemu radikalne ustaške retorike i znakovlja u jedinicama HOS-a raspravljalo na sastancima Vrhovnog državnog vijeća tijekom 1991. godine. Kakve su konkretne spoznaje iznošene, kako se do njih došlo?
- O konkretnim imenima ne bih govorio, ali je naša obavještajna služba prikupila precizne informacije o nekoliko viđenijih pripadnika političke emigracije koji su se - kao i spomenuti Sedlo - vratili u Hrvatsku, ali odmah "produžili u BiH", gdje su - u suradnji s nekim bivšim hrvatskim političkim disidentima - regrutirali mlade ljude za rat, osnivajući paravojne postrojbe pod radikalnim ustaškim znakovljem, uključujući i parolu "ZDS".
Kako je na sve to reagirao predsjednik Franjo Tuđman?
-Takve aktivnosti predsjednik Tuđman i političko vodstvo odmah su prepoznali kao pokušaje stranih obavještajnih službi da politički diskvalificiraju njegova nastojanja da izbori međunarodno priznanje Republike Hrvatske. Takvu analizu, utemeljenu
na povjerljivim informacijama, potvrđivali su mnogobrojni napisi u zapadnim medijima, prvenstveno britanskim i američkim,
koji su obilato izvještavali o svakoj, pa i najmanjoj demonstraciji ustaške ikonografije u redovima boraca Domovinskog rata. Primjerice, na ministarskom sastanku EC, 16. prosinca 1991., vodila se teška "rovovska" bitka između zemalja sklonih priznanju Hrvatske i Slovenije i onih koje su još uvijek bile protiv ili oklijevale, među kojima i Velika Britanija. Britanski ministar Douglas Hurd tvrdio je da "situacija još nije zrela za priznanje i da treba dati još vremena tekućim naporima EC-a i UN-a" da se postigne prekid ratnih djelovanja. To je bilo potpuno suprotno realnom stanju na terenu, koje je jasno ukazivalo da upravo nepriznavanje Hrvatske i Slovenije ohrabruje Miloševića i njegovu JNA na daljnje širenje agresije protiv Hrvatske.
Na temelju dogovorenih ustaških insignija i opširne medijske kampanje na Zapadu, britanski ministar je zaključio da se radi o "snažnim povijesnim vezama", tj. da su "Hrvati bili na strani Njemačke u Drugom svjetskom ratu". O opsjednutosti Douglasa Hurda klišejima o fašističkoj prošlosti Hrvatske govori detalj iz njegova posjeta Zagrebu 17. srpnja 1992., kada je
na zidu Predsjednikova kabineta zapazio sliku koja prikazuje "arijevsku mladež u stilu njemačkih sportskih dresova iz 30-ih godina", a radilo se, ustvari, o tipičnom likovnom djelu iz razdoblja moderne - po izboru Igora Zidića - kojega sam ja zamolio da napravi odabir likovnih djela za Predsjednikov ured. Ministar Hurd je, međutim, na temelju tih slika zaključivao da se "fašistička povijest Hrvatske ne može prikriti"!
Pupovac i Skejo
Istovremeno, potpuno je "zaboravio" kako je Velika Britanija za vrijeme II. rata udomljavala izbjegličku kraljevsku vladu u Londonu, te vojno i politički pomagala četnički pokret Draže Mihailovića i svim silama nastojala da se poslije rata na vlast u Jugoslaviji vrati velikosrpski režim na čelu s dinastijom Karađorđevića. Na kraju su, tek 1991. godine, uspjeli u Beograd vratiti prijestolonasljednika Aleksandra Karađorđevića sa zadatkom da pomogne "transformaciji Jugoslavije u ustavnu, višestranačku demokraciju". Prije nekoliko mjeseci prijestolonasljednik je o tome dao opširan intervju neizbježnom Goranu Miliću, a Milorad Pupovac je unuka kralja Aleksandra - ubojice Stjepana Radića, nedavno pozvao kao počasnoga gosta na komemoraciju žrtvama ustaškog terora u Jasenovcu! I sve to bez ikakve reakcije u hrvatskim medijima, niti na političkoj sceni, kao što je slučaj ove masovne histerije poslije blesave izjave Marka Skeje.
Micanje Titove biste
Vratimo se na 1991. Je li bilo razilaženja u državnom i vojnom vrhu oko korištenja pozdrava ZDS?
- Naravno da je bilo razilaženja, ali najviše na zatvorenim sastancima vodstva HDZ-a kojima ja nisam imao pristup, nego samo slušao iz "druge ruke". Ali, pogrešno je dijeliti najuži krug oko predsjednika Tuđmana na "stare", tj. komunističke ili udbaške kadrove i one iz političke emigracije. Primjerice, ministar Gojko Šušak, kao jedan od vođa političke emigracije, bio je beskrajno odan predsjedniku i duboko svjestan da je prvenstveni zadatak uspostaviti suverenu i neovisnu državu i suprotstaviti se svakoj provokaciji i pokušaju diskreditiranja. Sjećam se jednog ručka s nekim pripadnicima vrha HDZ-a, na kojemu su počeli nagovarati predsjednika da makne Titovu bistu iz predvorja Predsjedničkih dvora. Ja sam šutio, jer nisam član HDZ-a, niti je uloga savjetnika da se upleće u takve političke rasprave. Ali predsjednik, "pritjeran u kut" navedenim prijedlozima, nije izdržao, već me je pogledao i pitao: "A ti šutiš, nemaš ništa reći o tome?" Ja sam samo kratko odgovorio: "Ako vi maknete Titovu bistu, vi ste - kao njegov general - sljedeći na redu!" Nastao je neugodan tajac, koji je prekinuo Gojko Šušak rekavši da se politika HDZ-a mora temeljiti na pomirbi svih Hrvata i zajedničkom cilju uspostave suverene i neovisne države.