Iz Udruge podsvilajskih sela nedavno su nam kazali: Dođite u Ogorje, pa da vidite kako ima sve više obitelji s dicon, nije to kraj koji je opustija, ima ljudi koji žele gori živit, ali samo da jin je malo poboljšat uvjete.
U Leskurima na području općine Muć dočekala nas je Anita Leskur i njezino petero djece, zapravo četvero jer je srednjoškolka Lana bila u Splitu radi izrade pokazne autobusne karte.
– Samo kad bi bile malo češće pruge za Split, jer kad dica idu s buson u šest manje deset, vraćaju se iz Splita s onin u dva i po popodne, a ako imaš kakvi tjelesni u drugoj smjeni ili nešto slično, nema ti onda nazad prije osan i po navečer...
Ako triba znamo ih vodit i na Muć da čekaju drniški bus. U naše vrime je bilo više tih linija. I da je par rasvjetnih stupa tu doli pod ulicon, di je stanica, da nije mrak kad se vraćaju doma, jer bude tu i lisica, svega, dica se boje – govori Anita, ali pod broj jedan ipak ističe:
– Ne pada mi napamet da iden ća odavde, ovde san se rodila. Cili život san ovde, mučimo se, ja i muž Ante, radimo poljoprivredu. On, Ante dikod odradi koju faturetu jer je dobija otkaz kad su propale firme na Muću di je radija. Prije smo imali i krave, a sad držimo još tovne kokoši.
Od poljoprivrede imamo najviše kumpira, kapule, ima poma, paprika, feferona... Onda ja to kiselin, trudimo se stvorit da možemo odgojit dicu. Radimo sve to na njivi di nan je bunar, ali da je vode sve bi bilo puno lakše – zbori naša sugovornica i dodaje kako im mjesečno treba najmanje osam cisterni po 5000 litara vode.
– Svaka ta cisterna je 200 kuna, pa se lipo dade izračunat koliko se potroši. A primarni vodovod je dosta dalje, na ulazu u Leskure, ali ko to može kopat sam, ko će dat toliko novaca za dovest cijevi do same kuće – govori 32-godišnja Ogoranka dok nas još sneni preko oka gledaju šestogodišnji Ivan, devetogodišnja Marijana, 11-godišnja Antea, dok se dvije godine starija sestra Ivana tek razbuđuje.
– Došli su sinoć kasno iz Zagreba di su priko Općine Muć bili u sklopu nekih radionica održanih uz potporu europskih fondova. To je baš lipo od njih, dica su vidila i naučila nešto novo. Prvo su bili tu na Dobreču u Gornjem Muću na radionicama, a onda u posjet Zagrebu – ističe majka, a njezina dječica potvrđuju kako im je baš bilo lijepo.
– Našli smo ostatke starih Rimljana, baš nam je bilo zanimljivo – kaže Antea.
– I pola jednog starog zida – uključuje se pomalo i mlađa Marijana, dok prvašić Ivan, jedan od dvoje učenika koji će pohađati ove godine prvi razred u Ogorju, hvali svoje selo jer mu se drago igrat po ledinama i voziti bicikl oko kuće.
– Uf vole, svi vole biciklu, ali se stalno vraćaju probušenih guma – iskreno će Anita, pa dodaje kako im je obećano da će se asfaltirati put kroz selo.
– Same su rupe, pa ako ne nosiš bateriju po mraku možeš slomit nogu. Ne bi bilo loše ni da je jedna ambulanta, jer ima više starijeg svita – razmišlja Leskur i kaže kako i djeca vole svoj kraj, prirodu i zemlju, pa smo se svi nasmijali kad nam je ispričala kako su prije našeg dolaska troje mlađih radije ponudili ići kopati krumpire nego davati intervju.
– Stvarno to vole, uvik su s nama i rado svi sve pomažu – hvali ih mama, pa takva mladost daje garanciju za opstanak u ovom kraju.
Prošetali smo i kroz druge ogorske zaseoke, u Kapetanovićima smo na mlade naišli pod košem, igrali su košarku.
Mlada obitelj Bulić u Ogorju Gornjem isto se vratila selu, izgradili su kuću, imaju vrtal za svoje potrebe, ali i dosta životinja u kojima posebno uživaju djeca, Marijana koja je upravo krenula u peti razred i četvrtaš Mario, dok je četverogodišnja seka Marinela morala s mamom Lidijom u dućan.
Tata Josip Bulić, kojeg svi više znaju kao Jolu, govori nam kako im jedino nedostaje – voda. Jedna cisterna košta 200 kuna, a bez vode ne možeš ništa. Jole je, kažu nam, poznati bagerist koji sa strojem "može upaljač upalit".
– Je, točno – smije se 31-godišnjak i dodaje kako 15 godina radi s bagerom.
– Baš volin ovi posal – kazuje Jole, dok mu mlađi brat, 22-godišnji Luka trenutno pomaže u radu.
– U Ogorju san iša do šestog razreda, onda smo 12 godina stali u Solinu i sad san opet ovde – ističe Ogoranin, dok nam djeca jedva čekaju pokazat koje sve životinje imaju.
– Ovde je lipo jer smo na svježen zraku, u gradu je puno auta, a ovde smo i uz životinje, obožavam ih hranit, pazit i igrat se s njima – govori Marijana, pa nam zajedno s bratom Marijom prepričava kako je njihov hrvatski ovčar kojeg su nazvali Ovca spasio macu da je ne zgazi auto.
– Ponija ju je u zubima, sklonio i kad se maka kamion vratija je nazad... I sad se igraju. Tu je i dobri magarac Đuro na kojeg Ovca zna i sist, pa mu skida obade i nametnike s leđa. Tu su crne svinje, kokoši utekle ispod kamiona i još jedna maca koja nas čuva od zmija.
Imamo i kravu i tele, ali je zbog kiše ćale njih odveja u štalu u Buliće, doli kod starih kuća. Sve je ovdi lipo, jedino je eto, malo zeznuto kad je zima pa kad zaledi. Imamo i golubove i piliće, a pas čuvar Bobi je malo ljubomoran na sve ove druge životinje, pa zato sad laje – sve su nam u dahu prepričali Marijana i Mario.
Imaju i u školi društvo za igru i druženje.
– Idemo u školu "Braće Radića", u mom razredu nas je petero, a u Marija će ih bit četvero – kaže petašica.
Pozdravljaju nas svi veselo, a na rastanku čujemo kako će uskoro dizati i kat na kući. Sve je lipo, samo da im dođe voda.