Ne pamtim točno, mislim da je u kazalištu je bila svečana sjednica Gradskog vijeća. Kasnije na domjenku u nekom trenutku slučajno sam se našao iza dvojice plećatih muškaraca u jednakim tamnim odijelima, s diskretnim slušalicama u uhu i tajanstvenim nabreklinama pod lijevom stranom sakoa, koji su sumnjičavo motrili splitske uglednike i njihove pretjerano našminkane supruge kako se neuvjerljivo smiju Plenkovićevim šalama. Nesvjesan moje blizine, mlađi od dvojice čuvara, momak od kojih dvadeset pet, šest, očito novi u poslu, tiho je upitao nešto starijeg kolegu.
”Da netko sad izvadi pištolj nacilja ga”, upitao je bradom lagano pokazujući predsjednika Vlade, “bi li se ti žrtvovao i uskočio da primiš metak umjesto njega?”
”Kako da ne”, odgovorio je stariji spremno, bez razmišljanja. “Pa za to živim.”
”Nemoj me zezat?!” zaprepastio se mlađi.
”Majke mi. Da ja poginem za njega moje bi postojanje napokon dobilo smisao. Pa i mojoj trudnoj ženi bi to bilo drago. Da naš šef dođe i reče joj: ‘Gospođo Jelena, tužnog srca moram vas obavjestiti da se vaš suprug neustrašivo bacio da svojim tijelom zaštiti premijera od atentata’, moja Jelena bi se uhvatila za srce i upitala: ‘Ajme meni, je li gospodin Plenković dobro?’ Nju uopće ne bi bilo briga jesam li ja preživio. Dapače, bila bi ponosna da je njezin muž pao na svetom zadatku čuvanja jednog velikog i važnog Hrvata.”
”Svaka čast!” šapnuo je mlađi policajac, a i ja sam, nepristojno prisluškujući ovaj razgovor, bio zadivljen profesionalnom predanošću i starijeg policajca. No, tada je on promijenjenim, podrugljivim tonom upitao kolegu:
”Jesi li ti retardiran? O kakvom žrtvovanju govoriš? Kad sam prije nekoliko godina dobio ovaj posao, prvo na osiguranju predsjednika Sabora, mama je rekla: ‘Sine, pazi šta ću ti reć, ako ti pogineš za Gordana Jandrokovića, ja ti neću doć na sprovod.’”
Mlađi se na ovo veselo nacerio, a ja sam se neprimjetno udaljio. Razgovor kojem sam svjedočio ozbiljno me potresao, i razočarao i ozlojedio. Vjerujem ipak da Plenković ima entuzijastičnijih, požrtvovnijih i hrabrijih čuvara pored kojih se nijedan dušmanin ne može provući. Svi mi o ovome vjerojatno razmišljamo. Čujemo li na vjestima da je netko prijetio kako će usmrtiti predsjednika Vlade, kao što mu posljednjih dana intenzivno prijete, noćima od brige ne spavamo. Prevrćemo se s boka na bok nemirno. Draže bi nam bilo da to nisu rekli. Ako već netko sprema atentat na premijera, složit ćemo se, bolje je da to bude iznenađenje.
Pa i ubojici bi bila prednost, nasrnuti podmuklo, mučki, bez najave, da nitko ne očekuje zločin. Ubojice su, međutim, budalasti eksibicionisti, željni pažnje, vole najavljivati svoje krvave pohode. Ne mareći da im to znatno umanjuje šanse za uspjeh na Fejsu će drsko napisati: “Plenkoviču napiču tise Krvi!”
To im je druga osobina, primjetili ste zacijelo, poruke potencijalnih ubojica političara bez iznimke su tako nepismene da će vas prije začuditi nego užasnuti. Katkad nije ni jasno o čemu oni pišu. Valja ih gramatički vještačiti. I gotovo vas uhvati tuga za onim davnim vremenima kad su teroristi bili studenti s cvikerima. Kad su atentatori nadahnjivali debelim filozofskim knjigama, prevodili s njemačkog i ruskog. Današnje bi terorističke organizacije, prije instruktora za borbu hladnim oružjem i sastavljanje paklenih naprava, trebali zaposliti lektore koji će u njihovim nadahnutim pozivima na borbu provjeriti č i ć.
Napokon, treće što im je ubojicama i potencijalnim ubojicama zajedničko je neumoljiva ideološka jednoličnost. Od onoga sirotog Danijela Bezuka koji je pucao na Markovom trgu do onoga bradatog antivaksera koji je prešao na islam, obratite pažnju, svi su redom nekakvi desničari i nacionalisti, žestoki Hrvati, ili branitelji ili djeca branitelja.
Kao ljevičar, moram priznati da mi čak i nije drago da baš nijednog glasača Nove ljevice, Radničke fronte i Možemo! dosad nisu uhvatili da planira nasilno promijeniti političke prilike u Hrvatskoj. Hrvatska će radikalna ljevica, čini se, prije kupiti travu nego pištolj. Svinje napušene, oni valjda čekaju da se Plenković sam ubije.