I dok milijuni ljudi širom svijeta zbunjeno iščekuju cjepivo protiv korone, ne znajući kome bi više vjerovali, marketinški posao koji je obavila američka tvrtka Pfizer čini se da ubire plodove.
Cjepivo Pfizera, po svemu sudeći, trenutačno vodi na listi najpoželjnijih te tako još jednom potvrđuje nevjerojatnu žilavost i prodornost toga brenda koji, premda nosi ime svog osnivača Charlesa Pfizera, u upravljačkim strukturama Pfizera već 80 godina nema nikoga iz te obitelji. Zadnji je bio Charlesov najmlađi sin Emile Pfizer.
Danas tvrtku Pfizer u vlasništvu drže investicijski fondovi s udjelom od oko 39 posto, dok je ostatak u rukama institucionalnih ulagača, banaka, mirovinskih fondova i sličnih institucija. Prema podacima od prije izbijanja korona-pandemije, ova multinacionalna kompanija koja zapošljava više od 80 tisuća ljudi širom svijeta, ostvaruje godišnje gotovo 52 milijarde dolara prihoda i 16,3 milijarde dolara zarade.
A prva Pfizerova zarada nastala je zahvaljujući sredstvu protiv crijevnih nametnika, jednostavnije rečeno – "guznih crvića"! Taj lijek djelo je u prvom redu promućurnog Charlesa Pfizera, farmaceuta, i njegova rođaka, slastičara Charlesa F. Erharta, nakon što su obojica iz Njemačke došla u Ameriku iz grada Ludwigsburga. U New Yorku su, u brooklynskoj četvrti Williamsburg, mladići odmah amerikanizirali svoja njemačka imena - Karl Christian Friedrich Pfizer i Karl Friedrich Erhard – i osnovali tvrtku uz pomoć 2500 dolara koje im je posudio Pfizerov otac.
Put preko oceana
No, na šest tjedana dugu plovidbu u Ameriku mladići – jedan s 25, a drugi tek tri godine stariji – nisu otišli grlom u jagode.
Pfizer, sin jedinac uglednih roditelja, vlasnika mjesne drogerije, dugo se pripremao za prelazak oceana, učio engleski, proučavao zakonodavstvo, istraživao prilike koje će ga dočekati u novom svijetu, dopisivao se s brojnom njemačkom iseljeničkom zajednicom koja je posebno aktivna bila upravo u Williamsburgu te točno znao kamo i zašto ide.
U to vrijeme, naime, 1848. godine, u Europi je bilo turbulentno stanje koje je rezultiralo revolucijom poznatom kao Proljeće naroda, a Austrijsko Carstvo i Prusko Kraljevstvo borili su se za prevlast nad brojnim njemačkim, tada još neujedinjenim državicama. U Frankfurtu je izbio ustanak koji je ugušila pruska vojska, a ustanak u Berlinu ugušen je u prosincu 1848.
Za mladog farmaceuta Amerika se činila kao puno bolje rješenje, pogotovo stoga što u to vrijeme Amerika znanstveno, osobito u području kemije, medicine i farmacije, Europi nije bila ni do koljena.
Primjerice, te godine je u čitavoj zemlji koju danas znademo kao SAD samo tisuću ljudi radilo u kemijskoj industriji, a higijenski i zdravstveni standardi nisu se mogli niti usporediti s njemačkima. To je moglo značiti samo jedno – Pfizerov uspjeh, uz njegovo znanje i poslovičnu radišnost te uz očev početni kapital koji bi danas vrijedio nekih sedamdeset tisuća dolara, bio je očekivan.
U ratu s guznim crvićima
Ispočetka su mladi rođaci i poslovni partneri radili sve iz zgrade koju su unajmili u Williamsburgu i gdje će i dugo godina kasnije biti sjedište tvrtke Chas. Pfizer & Co. Inc koja je proizvodila pripravke koje su Pfizer i Erhart mućkali.
Krenuli su s proizvodnjom santonina, a riječ je o aktivnom sastojku biljne vrste Artemisia cina koji nije ni u Americi bio nepoznat. Riječ je o jednoj vrsti azijskoga pelina pa su nastojanja američkih liječnika da ga daju pacijentima s "guznim crvićima" ili glistama slabo prolazila. Lijek je, jednostavno, bio odvratna okusa!
No, Pfizer i Erhart genijalno su spojili svoja dva zvanja i napravili ukusne bombončiće budući da je Erhart dobro znao kako slastičarski obraditi gorke sastojke te ih ambalažirati u privlačno ruho. Za bombončićima su počela posezati i djeca bez dječjih glista!
Novac je počeo pristizati u ozbiljnim količinama pa je deset godina nakon dolaska u Ameriku Charles Pfizer otišao doma u Njemačku i, kako to već ide, izabrao Annu Hausch, 16 godina mlađu djevojku i oženio se njome u rodnome gradu, odveo je sa sobom, napravio šestero djece i živio sretno do kraja života. Rođak Erhart pak oženio se Pfizerovom sestrom Fanny te su tako svoje sudbine trajno vezali i poslovno i obiteljski.
Istina, nisu računali da mlade žene dovode u Ameriku u kojoj će uskoro početi Građanski rat. No, za razliku od 175 tisuća njemačkih imigranata koji su se borili na strani Unije, Charles Pfizer ni njegov zet u rat nisu otišli.
Dapače, država je, suočena s golemim ratnim stradanjima u kojima je poginulo više od milijun Amerikanaca, proizvodnju lijekova stavila odmah uz bok proizvodnji oružja pa je Pfizer na ratu zaradio golem novac. Proizvodio je lijekove za umirenje bolova, sredstva za dezinfekciju rana, tablete za nesanicu, lijekove za sifilis, lijekove protiv dizenterije... Sve!
Država mu je uvođenjem visokih carina na uvoznu robu koje su išle do čak 47 posto išla na ruku. Pfizer je uvidio priliku za razbijanje europskog monopola na rafiniranim tartarima. Riječ je o kalijevu bitartratu, obliku praha vinske kiseline koji se nalazi prirodno u mnogim biljkama, ali se također formira i tijekom procesa proizvodnje vina te je, jednostavno stružući talog s vinskih bačava, Pfizer zapravo kupovao otpad i pretvarao ga u široku lepezu proizvoda potrebnih u proizvodnji boja, hrane, lijekova...
Niski troškovi radne snage u tim zemljama Francuskoj i Italiji do tada su osiguravali dominantnu ulogu u proizvodnji vinske, a potom i limunske kiseline, ali 1863. Pfizer je počeo uvoziti sirove tartare, a potom ih pročišćavati u vlastitoj tvornici. Sirovi tartari bili su jeftini, bili su u osnovi otpadni materijali, ali mogli su se preraditi u proizvode koji su imali visoku cijenu.
Limunska kiselina za Coca-Colu
Visoke ratne carine održale su se i u godinama koje su uslijedile osiguravajući Pfizeru kontinuiranu konkurentsku prednost. Do 1871. Pfizerova prodaja dosegnula je oko 1,4 milijuna dolara, što bi danas vrijedilo gotovo 30 milijuna. On je 1880. počeo proizvoditi limunsku kiselinu od koncentriranog limunova soka i limunskog citrata uvezenih iz Italije i limunska kiselina postala je jedan od Pfizerovih najprodavanijih proizvoda, posebno u rastućoj industriji bezalkoholnih pića koja ju je koristila kao aromu.
Godine 1891. zet Charles Erhart je umro, a Pfizer je za 119.350 dolara, koji bi danas vrijedili više od tri milijuna, otkupio njegovu polovicu tvrtke. Tako je Pfizer u cijelosti postao vlasništvo Charlesa Pfizera. On je postao glavni dobavljač limunske kiseline za dva kultna proizvoda, za Coca-Colu i Dr. Pepper.
Naime, farmaceut iz Atlante John Pemberton ranjen je u građanskom ratu pa je, nastojeći izliječiti nervozu i glavobolju, stvorio napitak koji se miješao s gaziranom vodom.
Lijek se smatrao učinkovitim i počeo se prodavati u ljekarnama, odnosno u "drogerijama" – tako je 1886. izumljena Coca-Cola, blagotvorna mješavina sode, limunske kiseline, kokaina i cola oraščića, poznatih i po njihovu afrodizijačkom djelovanju.
Drugi stručnjak, Charles Alderton, izumio je Dr. Peppera 1885. godine miješajući ljekarničke i voćne mirise, dodajući im razne sirupe sa sodom iz "česme" u svojoj ljekarni... U to vrijeme, naime, u drogerije se išlo i zbog lijekova, ali i zbog pripravaka za podizanje raspoloženja.
Nitko nije postavljao pitanje zašto neka bezalkoholna pića tako divno djeluju na ljude, a kako su se ljudi, što zbog dobrog okusa tih pića, što zbog sastojaka koja su, danas to znamo, izazivala ovisnost, trgovina je cvjetala sve do 1906., kad je saveznim zakonom ograničena upotreba kokaina i sličnih sastojaka pa je današnja Coca-Cola tek blijeda slika onoga pića u kojem su, uz Pfizerovu limunsku kiselinu, uživali Amerikanci s početka prošlog stoljeća. Ostalo je ime, ali ne ni kokain niti čarobni oraščići, dopremljeni iz Afrike.
Nakon smrti Charlesa Pfizera 1906., kad je on sa 82 godine pao niza skale u svojoj ljetnoj rezidenciji, tvrtku je neko vrijeme vodio njegov stariji sin koji se, međutim, brzo pokazao nedoraslim zadatku.
Pfizera je potom neko vrijeme vodio i John Anderson, jedan od dugogodišnjih zaposlenika tvrtke, da bi u konačnici Pfizer preuzeo Emile Pfizer, koji je na čelno mjesto u tvrtki došao sa samo 22 godine.
On se junački trsio sve do smrti 1941. ne bi li uskladio svoje poslovne obveze sa strašću za konjskim utrkama i igranjem pola te je, neoženjen i bez djece, oporučno 236.250 dolara poklonio zaposlenicima svoje tvrtke, bilo ih je 242, "u znak zahvalnosti za dugogodišnje druženje, suradnju i prijateljstvo".
Nakon Emila, u Pfizeru više nije bilo nijednoga Pfizera na bilo kojoj odlučujućoj funkciji, a tako je i danas.