Škoriću, di je križ?!” dreknuo je general Ante Gotovina i to je prvi poznati slučaj da se u povijesti spominje ime našeg današnjeg junaka. Čujemo ga na snimci iz kolovoza 1995., netom nakon što su hrvatske snage ušle u Knin, na sastanku gdje slavni zapovjednik riba podređene da osvojenom gradu vlada pljačka i rasulo, a nema, eto, ni naših prepoznatljivih, tradicionalnih, katoličkih obilježja na zidovima. “Di je križ?!” pita dakle heroj ne zločinac svoga bijednog pomoćnika za politički rad, a ovaj mu ponizno odgovara da ga nije našao.
General Gotovina zatim se totalno raspameti: “Pa da si stao u Sinj fratrima i zamolio, oni bi ti dali deset! Zato što ste budaletine! Zato što ste nesposobni! A sposobni ste da balite na kamere, da se slikate, to jeste sposobni! Jedan križ niste sposobni naći!”
Pomoćnik za politički rad ne čini se osobito nadaren intelektom, ali ima ga, srećom, dovoljno da zna da ovo sada valja odšutjeti.
I tu nam on na jedno vrijeme iščezava s historijskog obzora. Da mu je kratko nakon rata pao crijep na glavu ili ga nesretno zgazio šleper, Petar Škorić bi u uspomeni naraštaja koji dolaze ostao kao čovjek koji u užasnoj, bezbožnoj, većinski ateističkoj Hrvatskoj nije našao križ. Koji se čak nije sjetio da ga sam načini, izabere deset vojnika dobrovoljaca, ili koliko ih već treba za zahtjevnu zadaću da se dvije jelove letve, jedna dulja i jedna kraća, poprečno, pod devedeset stupnjeva, pribiju čavlima.
Veliki je Bog u svojoj neshvatljivoj milosti ostavio ipak Petra Škorića živog i zdravog i dvadesetak godina kasnije ga, dapače, visoko namjestio, dao mu je da vodi u Hrvatsku demokratsku zajednicu u Splitu i građane zastupa u Saboru. Veliki je Bog u svojoj beskrajnoj duhovitosti Petru Škoriću pružio priliku da obilno i često, riječima Ante Gotovine, “bali na kameru”, i dalje u ulozi političkog radnika, komesara koji vreba ako je kome popustilo domoljublje, ako je tkogod sumnjiv Hrvat, izrod i izdajica što ne iđe u crkvu, dicu ne šalje na vjeronauk, a stradanja našeg naroda općenito i Vukovarsku tragediju napose ne obilježava na prihvatljiv i propisan način, sa službouljudnim pijetetom obaveznim za sve, od đaka do umirovljenika.
Upravo kao što je onaj Mladen Pavković u Koprivnici pravovremeno osujetio sablažnjivu namjeru da se na godišnjicu pada Vukovara ide u kazalište, Petar Škorić je, nažalost prekasno, primijetio kako splitska Gradska knjižnica nije imala nikakav komemorativni program, već su radili kao i inače, kao da je obični radni dan. Mislim, nije da je Škoriću to lično nedostajalo, da je popodne došao posuditi drugu knjiguTuđmanovih dnevnika ili “Sve moje bitke” Janka Bobetka i neugodno ga zateklo što nije vidio dramskog umjetnika da posjetiteljima potresenim šapatom recitira nešto o nesalomljivom duhu hrvatskog čovjeka. Hadezeovski uglednik uopće nije bio u Knjižnici Marka Marulića, kao što hadezeovski uglednici ni inače ne navraćaju u knjižnice, već je samo na internetu, preko fejsa, opazio propust. I pravo se rasrdio.
Petra Škorića u Splitu, kao i Mladena Pavkovića u Koprivnici, ispunio je jednaki onaj gnjev s kojim u Iranu štapovima šibaju žene što su se drznule izaći nepokrivenog lica, s kojim u diktaturama pravovjerni kažnjavaju otpadnike koji krše ideološku disciplinu. Gledali ste možda na televiziji kako je to kad je milijunima propisano identično ponašanje, u Sjevernoj Koreji, na primjer, kad se 2011. ugasilo takozvano Sunce Komunističke Budućnosti, umro veliki drug Kim Jong-il, sin Kim Il-sunga i otac Kim Jong-una, i svi u zemlji gorko plakali, zemljoradnici kod traktora, radnici kod strugova, đaci u školama, vojnici u rovovima i televizijski voditelji pred kamerama, svi se muškarci, žene i djeca grčevito zagrlili i gušili u ridajima. Ako tkogod nije bio tužan i nije mu se plakalo, njega nismo vidjeli na televiziji. Takve bi, pretpostavljam, nekakav njihov Mladen Pavković ili Petar Škorić odveli negdje sa strane i lijepo im objasnili njihove obaveze. Što je red, a što nije. Što se može, a što, jebi ga, ne može jer partija ne dopušta zastranjenja.
Ono što HDZ i dio ratnih veterana čine s Vukovarom zaista je vrlo nalik Kim Jong-unovom sprovodu. Za Vukovarom se ne smije intimno i tiho, u sebi tugovati, ili čak, razumljivo bi bilo, uopće ne tugovati, naprosto preboljeti i napokon otplakati jednu davnu, dvadeset šest godina staru tragediju. Ne, Bože sačuvaj, svi moramo i dalje plakati, javno i uglas, naša emocija mora biti kao u Sjevernoj Koreji, masovna, stadionska, a pomoćnici za politički rad će hodati između nas i provjeravati jesu li nam rupčići stvarno mokri ili samo glumimo.
Jedan je takav u Koprivnici nedavno ukebao izdajice u kazalištima, drugome su u Splitu dolijali izrodi u knjižnici, a kako će se u budućnosti širiti diktatura tuge, gdje će hadezeovci i branitelji, čuvari nacionalnog ognja, otkrivati neprijatelje, može se samo naslutiti. Mene ne bi čudilo da dogodine hadezeovski zastupnici ne počnu ljutito prosvjedovati ako koja kemijska čistionica ili vulkanizerska radionica dostojno ne obilježe dan pada Vukovara. Od budaletina zaista sve možeš očekivati.
Prilike im idu na ruku. Jednom, prije desetak godina, mjera domoljublja bio je Ante Gotovina, a sad kad su tu stvar počeli uređivati njegovi posilni, pomoćnici za politički rad što u zemlji s devedeset pet posto katolika ne mogu naći križ, nema zapravo prepreke da nas hrvatskom domoljublju počne učiti Gotovinina punica, Gotovinin dermatolog ili čak Gotovinin pomeranski pinč.