Biljana Borzan zasigurno je najaktivnija predstavnica Hrvatske u Europskom parlamentu, gdje odrađuje svoj drugi petogodišnji mandat. Na izborima za EU parlament u svibnju 2019. izabrana je s najvećim brojem glasova s lista SDP-a, a u lipnju 2019. izabrana je za potpredsjednicu Socijalista i demokrata u tom predstavničkom tijelu. Njezin je potpredsjednički portfelj “Nova ekonomija koja radi za ljude”, a uključuje Odbor za unutarnje tržište i zaštitu potrošača, Odbor za ekonomska i monetarna pitanja te Odbor za međunarodnu trgovinu.
Borzan je članica parlamentarnog Odbora za jedinstveno tržište i zaštitu potrošača te zamjenska članica Odbora za okoliš, javno zdravlje i sigurnost hrane. Istaknula se radom u područjima kvalitete i sigurnosti hrane, prava žena te na pitanjima javnog zdravlja i zaštite prava potrošača. The Parliament Magazine proglasio je ovu 50-godišnju liječnicu iz Osijeka 2018. najistaknutijom eurozastupnicom u području borbe za prava žena i ravnopravnost spolova. Često je se ističe kao pozitivan primjer političara koji svojim radom u Europskom parlamentu doprinosi konkretnoj dobrobiti za hrvatske građane. Aktualno se zalaže za uvođenje jedinstvenih europskih oznaka za zdravu hranu i popravljivost potrošačke elektronike.
Gospođo Borzan, u EU parlamentu ste od 2013. Kako vam je iz te perspektive izgledala Hrvatska onda, a kako vam izgleda danas? U čemu je Hrvatska u međuvremenu napredovala, a u čemu još uvijek zaostaje za drugim članicama?
– Pokazalo se da smo te 2013. uhvatili zadnji vlak za ulazak, u međuvremenu nije ušao nitko, niti će još neko vrijeme. Pozitivno je da smo odskočili od istočnih susjeda, da smo tijekom nekoliko velikih kriza posljednjih godina bili dio bogatog europskoga kluba i zajedničkog tržišta. No Europska unija je prije svega unija mogućnosti. Ako nacionalna vlada ne zna to iskoristiti, uzalud vam sav posao i članstvo u EU-u. To se sada pokazalo i kod obnove nakon potresa u Hrvatskoj. Europska unija ponudila je pomoć, a mi je do danas nismo uspjeli iskoristiti. Naprotiv, ono po čemu smo apsolutno prvi u EU-u je broj ministara EU fondova koji su u pritvoru ili pod istragom, tu nam nitko nije ni do koljena.
Nedavno ste izjavili da je glavni problem hrvatske Vlade nesposobnost i korupcija. Uoči ulaska Hrvatske u EU borba protiv korupcije bila je nacionalni prioritet broj jedan, no nakon što smo postali stalna članica, kao da je porasla i tolerancija prema korupciji. Jesu li takvo iskustvo imale i druge nove članice EU-a?
– Pregovori o ulasku u EU jednako su bitni kao i sam ulazak, to pokazuju primjeri iz niza novijih država članica. Države kandidati trude se izgledati što bolje, provode se teške reforme, bori se protiv korupcije. I onda nakon ulaska sve nekako stane, kao kad se supružnici u braku zapuste. Bruxelles ima puno veći utjecaj na države koje su u procesu pristupanja jer te države, za razliku od članica, ne kreiraju politike EU-a, ne biraju povjerenike i šefove EU institucija. Reforme stanu, ponekad i regresiraju, poput rasta korupcije u Hrvatskoj ili vladavine prava u Mađarskoj i Poljskoj. No ulaskom u EU postaje važan jedan novi mehanizam ocjene stanja društva i države, a to je sloboda kretanja i rada. Ljudi “glasaju nogama”, tako što emigriraju u uređenije i poštenije države, što je najbolje pokazao zadnji popis stanovništva u Hrvatskoj.
Nikad toliko smijenjenih ministara, ali Vlada se očnjacima drži za vlast. Rekli ste da je premijeru lakše rekonstruirati Vladu nego Baniju. Vidi li europska politika, kao i vi, hrvatsku Vladu nesposobnom i korumpiranom?
– Slučaj Gabrijele Žalac, koja bi i dalje bila ugledna i uspješna članica HDZ-a da nije Ureda javne tužiteljice EU-a, pokazuje da Bruxelles vidi što se događa i, onda kad ima ovlasti, djeluje. A kad je u pitanju lopovluk sredstava iz zajedničke blagajne, itekako ima ovlasti. Izgleda da su to HDZ-ovci zaboravili, jer nije Žalac jedina koja se zaigrala.
‘Komisija nas sluša’
Jedna ste od predlagača rezolucije za uvođenje jedinstvene oznake popravljivosti za potrošačku elektroniku. Što bi ta rezolucija trebala donijeti građanima?
– Premda rezolucija nije zakonodavni akt, odnosno nije obvezujuća, široka potpora gotovo svih zastupnika u Europskom parlamentu izborena je u ključni čas. Naime, Europska komisija, koja jedina ima moć predlaganja zakona, ovim je dobila snažan signal da krene u osiguranje prava na popravak. Rezolucija poziva na zabranu ugrađenih kvarova, na jeftinije i dostupnije rezervne dijelove i oznaku na proizvodima koliko je lako popraviti uređaj, na zabranu spaljivanja neprodanih proizvoda te na produljenje obveznog jamstva. Vrlo sam zadovoljna jer nas Komisija sluša i već je krenula u zakone kojima uređuje te probleme.
Tražite veću dostupnost rezervnih dijelova za elektroničke uređaja i manje troškove rezervnih dijelova, ali i zabranu ugrađenih kvarova nakon isteka garancije, kao i zabranu tzv. digitalnih kvarova. Na što se to konkretno odnosi i kako će potrošači od toga imati koristi?
– Prerano kvarenje uređaja jedan je od problema na koje mi se građani najviše žale. Sve nas frustrira to što, kad se dogodi kvar, imamo priliku “birati” između novog uređaja ili popravka koji košta gotovo kao novi uređaj. Moje je nedavno istraživanje pokazalo da čak 81 posto građana smatra popravak neisplativim. To su veliki troškovi za kućanstva. Zabrana ugrađenih kvarova znači da se proizvodi ne smiju proizvoditi s namjerom da se što prije pokvare. Čest su primjer printeri, koji, recimo, kad nema žute boje, neće printati crno, ili im pak lampica za promjenu tonera svijetli prije nego što je on uistinu prazan. Serviseri kažu da se često kvari isti dio perilice za rublje, ali nitko ne ugrađuje kvalitetniji dio ili nudi rezervni. Digitalni ugrađeni kvarovi najvidljiviji su kod pametnih uređaja. Više od polovine naših građana primijetilo je da im mobitel nakon ažuriranja sporije radi ili mu baterija kraće traje.
Model “kupi-iskoristi-baci” je, kažete, neprihvatljiv za okoliš i džepove naših građana. Koliko je Hrvatska izložena takvim “second hand” proizvodima? Uspjeli ste dokazati da je Nutella u Hrvatskoj lošije kvalitete nego u nekim drugim, bogatijim zemljama EU-a, kao i Coca Cola, ali tako je, čini se, i s automobilima, potrošačkom elektronikom, odjećom, lijekovima, kozmetikom, hranom... Zašto se dopušta takva diskriminacija među “ravnopravnim” članicama EU-a?
– Regulirati ponašanje industrije nije lako, ja to jako dobro znam. Pritisak na institucije, i oko pitanja kvalitete proizvoda i oko pitanja trajanja elektronike, jako je velik. Što se tiče plasmana različite kvalitete Nutelle, Coca Cole, ali i svih drugih prehrambenih i neprehrambenih proizvoda, to smo uspjeli zabraniti. Zabrana je stupila na snagu i Komisija provodi inspekcije i pripreme na terenu kako bi se što bolje provodila. Taj se zakon odnosi i na kvalitetu elektronike. Nažalost, EU nije savršen, ali mi je drago što smo mi koji predstavljamo novije države članice uspjeli zajedno ostvariti važne pobjede na putu prema stvarnoj ravnopravnosti.
Poskupljenje hrane
Rat u Ukrajini izazvao je čitav lanac povezanih kriza, od opskrbe Europe energentima do prijedloga da se olabave uvjeti za uvoz GMO stočne hrane i korištenje pesticida (Španjolska). Kažete da u Europi neće biti gladi zbog nestašice hrane, nego će biti nedostupna zbog visokih cijena. Treba li Hrvatska slijediti primjer Španjolske i kako se možemo zaštititi od takvog rasta cijena hrane?
– Sigurnost hrane, njezina zdravstvena ispravnost i dostignuti standardi zaštite zdravlja građana ne smiju postati kolateralnom žrtvom rata u Ukrajini. Ima lobija s obje strane Atlantika koji obilato koriste trenutnu situaciju kako bi unazadili ekološki i sigurnosni napredak postignut u proizvodnji hrane, stoga treba biti vrlo oprezan pri odlučivanju o izuzećima ili suspenzijama propisa, poput onih o pesticidima i GMO-u. EU je kroz strategiju “Od polja do stola” zacrtao prepoloviti upotrebu pesticida, antibiotika i umjetnih gnojiva u poljoprivredi do 2030., no ti su ciljevi sada pod upitnikom.
EU je samodostatan po pitanju proizvodnje ključnih poljoprivrednih proizvoda, poput pšenice i ječma, te uvelike zadovoljava svoje potrebe kad su u pitanju kukuruz, šećer, mlijeko i meso. Nije najveći problem proizvodnja, neće biti gladi u Europi, nego to što hrana za građane poskupljuje i mogla bi još poskupjeti. U tom smislu problem je više socijalni nego poljoprivredni, stoga i mjere moraju biti takve, usmjerene na to da svim građanima, a posebno siromašnima, starijima i obiteljima s djecom, osiguraju pristup dostatnoj i zdravoj hrani. Čak i prije krize prosječna je hrvatska obitelj trošila 30 posto primanja na hranu. U tu svrhu države članice mogu povući sredstva Fonda europske pomoći za najpotrebitije, iz kojeg se podupiru mjere za pružanje pomoći u hrani i osnovne materijalne pomoći najpotrebitijima. Nadalje, u europskom Jamstvu za djecu državama članicama se daju smjernice kako bi se zajamčio pristup dostatnoj i zdravoj prehrani za djecu, uključujući barem jedan besplatan dnevni obrok u školi.
Rat u Ukrajini ubrzao je smjenu ekonomske paradigme s globalne, umrežene ekonomije međusobno ovisnih država prema jačanju nacionalnih ekonomija i politika samodostatnosti. Dolazi vrijeme, da parafraziram Reagana i Trumpa, “EU First”. S obzirom na raspoložive kapacitete poljoprivrednog zemljišta i razmjerno ekološku i zdravu zemlju, zašto Hrvatska ne ulaže više u proizvodnju hrane?
– Trenutačna kriza razotkrila je ovisnost EU-a o uvozu goriva, gnojiva, hrane za životinje i sirovina. To samo potvrđuje potrebu za preusmjeravanjem poljoprivrede EU-a prema održivosti i samodostatnosti. Kako je energetska kriza argument za prelazak na obnovljive i održivije izvore energije, tako je i ova kriza argument za promjene načina na koje proizvodimo i trošimo hranu. Pri tome se poljoprivrednicima treba pružiti materijalna, znanstvena, financijska i svaka druga podrška. Ne može se reći da Hrvatska ne ulaže u proizvodnju hrane, no pitanje je ulaže li pametno, ciljano i u dugoročno isplative i održive sektore. Hrvatska je samodostatna u proizvodnji žitarica i uljarica. Ako taj pokazatelj usporedimo s 2013., kada smo ušli u EU, samodostatnost tih kultura se povećala, i to značajno. S druge strane, samodostatnost u sektoru proizvodnje mesa, mlijeka, voća i povrća se smanjila. Nadalje, Hrvatska je u samom vrhu Europske unije po rastu ekološke poljoprivredne proizvodnje, ali i dalje zaostajemo po potrošnji ekološke hrane, koja je u Uniji triput veća nego kod nas. Hrvatska ima i demografski problem kad je u pitanju poljoprivreda, velika većina naših poljoprivrednika su srednje i starije životne dobi, 40 posto gospodarstava ima nositelje starije od 65 godina. Potrebno je puno više poticati ulazak mladih u taj sektor jer su oni otvoreniji za nove tehnologije i metode proizvodnje, što je prijeko potrebno našoj poljoprivredi ako namjerava konkurirati na slobodnom tržištu.
Od iduće godine u Hrvatskoj će biti moguća prodaja poljoprivrednog zemljišta strancima. U nadolazećoj krizi s poskupljenjem energenata i hrane, hoće li biti interesa za zemljišta u Hrvatskoj? Možemo li to iskoristiti za samodostatnu proizvodnju hrane?
– Iako cijene poljoprivrednog zemljišta u Hrvatskoj rastu, one su i dalje najniže u Europi. Tako je, prema podacima Državnog statističkog zavoda, prosječna cijena hektara oranice 2013. godine, kad je Hrvatska pristupila EU-u, iznosila 21.573 kune, dok se u 2020. godini prodavala za 25.930 kuna. Unatoč tom rastu cijena poljoprivrednog zemljišta, zadnji podaci Europskog statističkog ureda pokazuju da Hrvatska i dalje ima najnižu prodajnu cijenu po hektaru obradivog zemljišta u EU-u. Ona je u 2020. godini iznosila prosječno 3440 eura. Hoće li kupovanje državnog poljoprivrednog zemljišta postati masovna pojava od iduće godine, tek će se vidjeti. Dosadašnja iskustva Ministarstva poljoprivrede govore da su stranci mahom zainteresirani za površine iznad tisuću hektara. Takvih slobodnih zemljišta, a da su pritom uređena, i nema previše. Osim toga, zadnjim se zakonskim izmjenama ne odustaje od propisanog prava prvenstva, pa će prednost pri kupnji državnog zemljišta imati dosadašnji posjednici i vlasnici zemljišta koje graniči sa zemljištem koje je predmet prodaje.
Apelirate na to da EU godišnje baca velike količine hrane. Kako Hrvatska stoji po tom pitanju i što bi mogla napraviti da tu količinu smanji?
– Rezultati istraživanja provedenog u 2021. godini pokazuju da u Hrvatskoj godišnje u kućanstvima i poslovnom sektoru nastane 286.379 tona otpada od hrane ili 71 kilogram po stanovniku. Rezultati su očekivani, vrlo su slični istraživanjima na razini EU-a. Pozitivno je što su te količine manje od procjena koje je 2016. godine provela Europska komisija. Tada je brojka za našu zemlju bila oko 400 tisuća tona godišnje.
Nužno je stalno educirati građane, pogotovo mlade, o vrijednosti hrane i načinima za smanjenje njezina bacanja. Primjer su rokovi trajanja, pola građana uopće ne razumije razliku između “upotrijebiti do” i “najbolje upotrijebiti do”. Hrvatsko je istraživanje pokazalo da jedna četvrtina ispitanika baca hranu odmah nakon isteka ovog drugog roka, iako je ta hrana još sigurna za jelo. Zato ćemo krajem ove godine ići u izmjenu oznaka rokova trajanja u EU-u.
Navodite da hrvatski građani troše gotovo 30 posto mjesečnih primanja na kupnju hrane. Cijene hrane rastu obrnuto proporcionalno primanjima, znači da će i mjesečni postotak izdavanja za hranu sigurno rasti. Kako će se u takvom kontekstu uvođenje eura 1. siječnja 2023. odraziti na standard građana?
– Već dugo upozoravam na to da Vlada treba početi s kampanjom prema građanima, ali i prema poslodavcima. Slovenija, koja je relativno bezbolno prešla na euro, provodila je kampanju prema građanima dvije godina prije i poslije ulaska u eurozonu. Najviše su se koncentrirali na transparentnost cijena, odnosno na to da se konverzija ne iskoristi za prešutna poskupljenja. Njihova je vlada u partnerstvu s potrošačkim udrugama objavila crnu listu onih koji su “lovili u mutnom”. Kod nas Vlada, umjesto suradnje, potrošačkim udrugama smanjuje financiranje. Vlada je nakon zadnjih poskupljenja napravila paket zakona kojima je cilj spriječiti divljanje cijena, ali je zaboravila najvažnije – inspekcijski nadzor. Bez kvalitetne kontrole sve ostaje mrtvo slovo na papiru. Sve više ljudi jedva krpa kraj s krajem, a Vlada je kampanju o uvođenju eura odgodila tek za jesen. Bojim se da će to biti prekasno za kvalitetnu kontrolu cijena.
Trenutačno se zalažete za to da hrvatska oznaka “Živjeti zdravo” postane obavezna oznaka u EU-u za tzv. zdrave proizvode. Koliko takvih oznaka ima u Europi i po čemu je naša oznaka, uvjetno kazano, bolja od drugih?
– Na zajedničkom tržištu EU-a trenutno se koristi osam sustava za označavanje, poput “Živjeti zdravo” u Hrvatskoj, simbola ključanice u skandinavskim zemljama te sustava Nutri-score u zapadnoj Europi. Njihova je upotreba trenutno dobrovoljna i nije propisana s razine EU-a. Već neko vrijeme borim se za uvođenje jedinstvene i obvezne oznake na prednjoj strani pakiranja, jer nas nezdrava prehrana i pretilost sve više koštaju kao društvo. Dovoljno je vidjeti koliko ljudi umire od raka i srčanih bolesti. Cilj je da oznaka bude jasna i razumljiva, da potrošaču jednostavno “prevede” deklaraciju o sastojcima te pomogne razaznati koji proizvodi na polici u trgovini imaju bolju nutritivnu vrijednost.
‘Indolencija ili...?’
Hrvatska oznaka ima prednost u smislu da pozitivno diskriminira, odnosno označava samo prehrambene proizvode koji su zdravi i nutritivno pozitivni. Neke druge oznake, poput Nutri-Score “semafora”, kupcu pokazuju smatra li se proizvod zdravim ili nezdravim. S obzirom na to da se dio država članica EU-a boji kako će njihovi tradicionalni proizvodi biti označeni kao nezdravi, “Živjeti zdravo” bio bi im prihvatljiviji.
Nedavno ste kritizirali predstavnike Vlade koji na sastanku u Bruxellesu nisu podržali oznaku “Živjeti zdravo”, iako je na nju utrošeno dosta EU novca i osmislio ju je HZJZ, točnije Sanja Musić Milanović, supruga predsjednika Republike. Mislite li da je to jedan od razloga “bojkota”? I što bi Hrvatska dobila kad bi se njezina oznaka usvojila za univerzalnu primjenu u EU-u?
– Nedavno je održan sastanak država članica u Bruxellesu na temu odabira zajedničke oznake i, prema bilješci sa sastanka, predstavnici Hrvatske nisu ni jednom riječju spomenuli oznaku “Živjeti zdravo”. Malo je žalosno reći, no nadam se da se radilo o indolenciji i lošoj komunikaciji između ministarstava i predstavnika pri EU-u. U suprotnom se radilo o namjernoj sabotaži. Jasno je da Vlada i predsjednik nisu u dobrim odnosima, ali ako se zbog nečije taštine sabotira jedan izvrstan hrvatski projekt, to bi bilo dno dna. Svi europski proizvođači morat će stavljati te oznake na svoje proizvode, a ako to bude “Živjeti zdravo”, hrvatski proizvođači bit će spremni od prvoga dana jer već s njom imaju iskustva. Manji troškovi, manje komplikacija. Isto tako, nije mala stvar da jedan projekt koji je osmišljen i proveden u Hrvatskoj postane standard u cijelom EU-u, a možda i šire.
Frapantan je podatak da EU s 10 posto populacije ima jednu četvrtinu svih dijagnosticiranih slučajeva raka na svijetu. Zašto je Europa toliko izložena karcinomu i gdje je po tome Hrvatska u odnosu na EU? Kako se te brojke mogu poboljšati te koja je veza između učestalosti raka s kvalitetom hrane i životnim navikama?
– Brojke su strašne i neumoljive, a Hrvatska stoji lošije od prosjeka EU-a. Broj dijagnosticiranih slučajeva je u porastu, ponajprije zbog duljeg očekivanog životnog vijeka i posljedično sve starijeg stanovništva, a gotovo tri četvrtine svih slučajeva raka u Europi dijagnosticira se kod osoba starijih od 60 godina. Podatak da se 40 posto slučajeva raka može prevenirati je pak ohrabrujući. Prevencija je najbolji lijek, učinkovitija od bilo koje terapije, jer štedi živote, živce, strah i suze. Jedan od najvažnijih elemenata prevencije su zdrave životne navike, koje bih najbolje opisala izrazom “uživati u svemu, pretjerivati ni u čemu”. Najčešći uzroci smrti u EU-u, srčane bolesti i rak, dobrim dijelom uzrokovani su nezdravom prehranom, pušenjem i alkoholom. Zato bilo koji suvisao plan protiv raka mora sadržavati mjere za suzbijanje tih pojava. Da nije tako, bilo bi kao da vatrogasci stoje pred kućom i čekaju da se zapali kako bi je počeli gasiti. Zato je potreban “Živjeti zdravo”, zato treba ograničiti reklamiranje nezdrave hrane djeci, zato treba poreznim mjerama učiniti zdrave prehrambene izbore dostupnijima građanima.
Nadalje, borba protiv raka primjer je socijalne nepravde i nejednakosti u području zdravstvene skrbi, jer su razlike u stopama preživljavanja raka između država članica EU-a veće od 25 posto. Dakle, šanse za preživljavanje vam uvelike ovise o tome gdje ste rođeni.
Mnogi vas vide kao buduću predsjednicu SDP, što znači i kandidata za premijerku neke nove hrvatske lijeve vlade. U SDP-u je došlo do raskola, no istraživanja pokazuju da se povjerenje birača u stranku polagano vraća. Treba li SDP na idućim izborima ići samostalno ili u koaliciji s Možemo!?
– Hvala na komplimentu. Koncentrirana sam na to da što bolje radim svoj posao, a to je zastupanje građana Hrvatske u Europskom parlamentu. Moj je cilj da EU radi za ljude. Što se tiče situacije u SDP-u, zadovoljna sam jer je zavladala konstruktivna atmosfera u stranci s Peđom Grbinom na čelu. Godinama smo imali sukobe pa su naši sastanci više bili bavljenje nama samima, a manje onim što građani od nas očekuju – konkretnim rješenjima za konkretne probleme. Provodili smo istraživanja koja su pokazala da su nam naši birači najviše zamjerali to što smo se bavili sami sobom. Danas u pravilu razgovaramo o krizi i s kojim ćemo inicijativama ići prema građanima. To mi odgovara, jer se u tome i najbolje snalazim. O koalicijama će odlučivati stranačka tijela kad za to bude vrijeme, na nama je da do tada politički radimo te snažimo SDP i socijaldemokraciju u Hrvatskoj.
Treba li Hrvatska na prijevremene izbore?
– U proteklih nekoliko godina HDZ je proizveo toliko skandala i istraga da bismo u normalnoj državi imali barem nekoliko prijevremenih izbora. No Vladin brod plovi i dalje, uspješno izbjegavajući hridi političke odgovornosti. Kapetan je isti, unatoč tome što je uvijek blaženo “neupućen” u afere i javašluke posade.