Rodna kuća slavnoga književnika i nobelovca Ive Andrića u Travniku uskoro bi trebala zasjati u novom ruhu. Zasluga je to jedne Dalmatinke – Snježane Köpruner, prilično uspješne poslovne žene, koja korijene vuče iz okolice Zadra.
Prije 18 godine, ta diplomirana inženjerka strojarstva, nakon što je u tajne biznisa ušla u "Bagatu", a poslije i u Njemačkoj, došla je u srednju Bosnu. S tim krajem prethodno nije imala ama baš nikakve veze, ali malo-pomalo stvarala se jedna priča koja će daleko odjeknuti. Prvo s posrnulom tvornicom strojeva (danas GS-TMT), a onda i pothvatima koji će zaliječiti bolne rane iz nekih turbulentnih vremena.
Židovsko groblje
– Naš narod bi rekao da su "čudni putevi Gospodnji", pa je tako i mene moj put doveo u Bosnu. Kada se vratim u to razdoblje, mislim da nas je iskrena želja zaposlenika tadašnjeg dijela "Bratstva" iz Dolca na Lašvi da se bore za vlastiti opstanak ohrabrila da uđemo u ovaj prilično riskantan pothvat. Tada nisam ni sanjala o problemima na koje smo nailazili i koje sve posljedice može ostaviti rat na ljude i društvo – reći će.
Snježana, Travnik i njegovi ljudi upoznavali su se i međusobno zavoljeli u hodu. Danas su dio jedno drugoga i to je bio razlog što Snježana i njezin tim nisu više mogli gledati propadanje zdanja u dijelu grada pod imenom Zenjak. Zavičajni muzej Travnika, koji je od 1974. i otvaranja upravljao Andrićevom kućom, našao se u nezavidnoj situaciji jer im je otkazan najam prostora u prizemlju, a zbog koronavirusa izostali prihodi od ulaznica. Ni građevinski i konstrukcijski objekt nije stajao najbolje, pa kada je stigao vapaj direktorice muzeja Fatime Maslić, vlasnica GS-TMT-a nije puno razmišljala.
– Meni je velika čast sudjelovati u realizaciji ovog projekta. A kako je do njega došlo? U prizemlju je godinama postojala gostionica u prilično lošem stanju, što ni estetski ni sadržajno nije pripadalo muzeju. S njegovom direktoricom godinama imamo dobru suradnju i u održavanju židovskog groblja u Travniku, kao i memorijalnog spomenika žrtvama fašizma Smrike, legendarnog Bogdana Bogdanovića. Sve to smo radili iz kulturnih i humanih razloga, jasno besplatno. Židova već odavno u Travniku nema, a znamo što se događa s ovakvim spomenicima. Ta suradnja nas je kvalificirala da ćemo i ovaj projekt odraditi korektno. Drugih interesenata nije bilo – veli Köpruner.
Baština nobelovca
Projekt predviđa saniranje greda u prizemlju, krovne konstrukcije, uvođenje sustava grijanja u cijeli objekt, obnovu dvorišta te uređenje i opremanje unutrašnjosti. Snježanina tvrtka uredit će knjižaru i suvenirnicu u prizemlju, a direktorica Maslić je uvjerena da će, kada sve bude gotovo, "ljudi maksuz dolaziti u Travnik da popiju kavu u tom prostoru, pročitaju knjigu, kupe suvenir ili pogledaju neki scenski prikaz". Sve autorski potpisuje poznati bosanskohercegovački arhitekt Amir Vuk Zec i njegov mladi i uspješni travnički kolega Josip Ledić. Slobodna Dalmacija prva je dobila na uvid kako će sve to izgledati.
Snježana Köpruner drži da se u gradu danas jako malo osjeća duh Ive Andrića. To je već i javno u nekoliko prilika spominjala.
– Ako je gledati rad pojedinaca, onda nije tako. U Travniku i BiH postoji niz intelektualaca na sve tri strane, kao i na onoj četvrtoj, koji naporno i s velikom odgovornošću rade na tome da se lik i djela Ive Andrića ne obezvrjeđuju i ne zaboravljaju. Ima ih i u cijeloj regiji, jer Andrić je naš, ni hrvatski, ni srpski, ni bosanski, već jednostavno naš. I zato sam zahvalna tim intelektualcima koji nam ostavljaju još ono zrno ponosa vezano uz našu kulturnu baštinu. Razlog za negativno prikazivanje njegova lika je intelektualna nedoraslost i neshvaćanje višedimenzionalnosti njegovih poruka. Svoju ljubav prema svima nama Andrić je pokazao time što je sav novac od Nobelove nagrade poklonio otvaranju narodnih knjižnica. Travnik, nažalost, nema, osim muzeja, nikakvo obilježje da je u ovom gradu rođen jedan od najvećih sinova ovih prostora. Zato nam je cilj da Travnik postane znamenit po njegovoj rodnoj kući, a ona da bude dorasla veličini njegova djela. Što bi danas bio Salzburg bez važnosti i poštovanja koje su Mozartu iskazali njegovi sugrađani? – pita se Snježana.
Pomažu posvud
Jasno da ovakvih projekata ne bi bilo da njezin biznis u Bosni nije uspio. Njezina tvrtka GS-TMT danas zapošljava više od 400 ljudi i partner je najvećim njemačkim i austrijskim tvrtkama u strojogradnji. Otvorili su i vlastiti vrtić, pomažu na sve strane, pa su tako kompletno uredili i opremili, te osigurali nastavnika budućim CNC operaterima i programerima iz Mješovite srednje tehničke škole u Travniku.
Jedan proizvod donio im je već i globalnu slavu. Radi se o već prestižnom električnom biciklu Ruffian, čija se metalna konstrukcija izrađuje upravo u pogonu tvrtke GS-TMT. Za sebe i suprugu kupio je po jedan Cristiano Ronaldo, a najpopularniji je u Americi. Ruffian se montira u njemačkom pogonu "Ruffa". Ta tvrtka posluje u sklopu holdinga "Global Sourcing" i 52 posto je u vlasništvu ove Zadranke. Nije se stalo samo na jednom modelu. Jedini je "problem" što sve teže uspijevaju zadovoljiti potražnju koja vlada na tržištu.
– Pandemija koronavirusa dovela je do toga da se potražnja za našim električnim biciklima utrostručila. Na njih se čeka i do šest tjedana. Za iduću godinu već je zauzeta gotovo polovina proizvodnih kapaciteta. Zato ćemo dogodine krenuti u proširenje i uposliti novih 50 radnika. Na putu su i novi tipovi bicikala čiji su protutipovi i testiranja u realizaciji. Sigurno je da ćemo još investirati u BiH, samo se još nismo odlučili gdje točno – najavljuje naša sugovornica, te još na istu temu dodaje:
– Možete graditi ceste i hale, ali ako one vode k mjestima gdje se ništa ne događa i gdje nema obrazovanih i vrijednih ljudi, onda one nikamo ne vode.
Očito je da Snježana svoju budućnost veže uz Bosnu, kako poslovnu, tako i privatnu...
– Kada jednom dođete u Bosnu i Hercegovinu i upoznate je kroz njezine ljude i prirodne ljepote, onda shvatite da je nikada ne možete napustiti. I ako je fizički napustite, ona još više živi u vama. Dok god imamo vrijedne i odgovorne ljude, imat ćemo razlog za dalje investirati i otvarati nova radna mjesta. Što se posla tiče, ostat ćemo ovdje dok god možemo, a što se mene tiče, može to biti i zauvijek – reći će na kraju poduzetna Zadranka.
