Zadarski sudac tužio Hanza Mediju, nepravomoćno dobio 250.000 kn: Mogu li mediji slobodno pratiti rad sudova?

Sucu Županijskog suda u Zadru Ivanu Markoviću kao kompenzaciju za duševne boli Hanza Medija treba isplatiti 250.000 kuna, stoji u nepravomoćnoj presudi koja je donesena 11. veljače na zagrebačkom Općinskom sudu. Marković je u jesen 2019. godine odlučivao o pritvoru petorici mladića osumnjičenih za silovanje, seksualno zlostavljanje i snimanje petnaestogodišnje djevojčice iz okolice Zadra. Žrtva je bila izložena višemjesečnom seksualnom nasilju, a živi u istom malom mjestu kao i osumnjičenici. Sudac Marković je svu petoricu pustio na slobodu, a izvanraspravno vijeće je kasnije promijenilo njegovu odluku i odredilo im pritvor.

Nakon provedene istrage u svibnju 2020. godine podignuta je optužnica protiv petorice mladića i protiv još dvojice maloljetnika zbog više teških kaznenih djela protiv spolne slobode, više kaznenih djela bludnih radnji te iskorištavanja djece za pornografiju, a sve na štetu djeteta. Branitelj jednog od osumnjičenih protiv pritvora je podnio ustavnu tužbu. Ustavni sud je odlučio da mu je povrijeđeno pravo na slobodu, ali se ne zna zašto je tako odlučeno jer se radi o tajnom predmetu.

Mediji su pisali o slučaju te problematizirali odluku suca Markovića da osumnjičenima ne odredi pritvor. Prvi članak o silovanju i seksualnom nasilju nad petnaestogodišnjakinjom i sučevoj odluci da osumnjičene mladiće nakon ispitivanja pusti objavio je Ivica Nevešćanin, novinar i urednik Zadarskog.hr, portala Slobodne Dalmacije u vlasništvu Hanza Medije. Njegove su informacije prenijeli i drugi mediji i uključili se u izvještavanje o slučaju.

Mediji su kritički izvještavali o slučaju, a sudac Marković podnosio je tužbe za objavljene tekstove. Samo je pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu podigao mnogo tužbi protiv različitih medija, od čega je 11 tužbi zbog 17 članaka objavljenih u tiskanim i internetskim izdanjima Hanza Medije. Iznosi koje je tražio kao kompenzaciju za duševne boli u zbroju su dosegnuli 825.000 kuna. Sutkinja Općinskog građanskog suda u Zagrebu Helena Frigo Bomeštar posegnula je za zakonskom mogućnosti i sve je tužbe protiv izdanja Hanza Medije objedinila u jednu, čime je racionalizirala postupak. Potraživanje suca Markovića tada je "palo" na 400.000 kuna. Sud je 11. veljače presudio da mu izdavač mora isplatiti 250.000 kuna odštete za duševne boli nanesene serijom tekstova objavljenih u novinama i na portalima. Taj iznos će, postane li presuda pravomoćna, biti uvećan za zatezne kamate koje teku od 7. siječnja 2020., a nakladnik će morati platiti i 61.813 kuna sudskih troškova.

Sudac u tužbama tvrdi da su mu mediji nanijeli nepopravljivu štetu ugledu i časti, potaknuli javnu "hajku" i "linč" na njega, zbog čega je danima primao uvrede i prijetnje. Sud je prihvatio argumente suca Markovića, a odbacio argumente novinara koji su bili pozvani kao svjedoci.

Osmero svjedoka, od čega dvoje sudaca, sudska telefonistica, sučeva zapisničarka te njegovi bliži i dalji susjedi iz Benkovca i jedan ratni drug svjedočili su o Markovićevu teškom stanju koje su prouzročili novinarski tekstovi. Predsjednik Županijskog suda u Zadru izjavio da je na njegov zahtjev Markoviću osigurana policijska zaštita nakon primljenih prijetnji, da je sudac bio na bolovanju, da su neugodu i strah trpjela i njegova djeca... Susjedi iz Benkovca su svjedočili da se nakon objavljenih tekstova o Markovićevoj odluci po benkovačkim kafićima i ulicama o sucu pričalo ružno, da je patio od nesanice, smršavio, izgledao uplašeno i potišteno. Sud je u cijelosti prihvatio njihova svjedočenja kao istinita i životno uvjerljiva.

Sudac Marković je tvrdio da su objavljivani tekstovi sadržavali nepotpune, neistinite i uvredljive informacije kojima je cilj bio diskreditirati ga kao osobu i suca. Tijekom postupka saslušan je i novinar Nevešćanin. On je u iskazu naveo da je prije objave članka, a bila je nedjelja, pokušao kontaktirati glasnogovornika suda, zvao je istražni centar, ali se nitko nije javljao. Hrvoje Visković, koji je tada bio glasnogovornik suda, nije se javio na poziv pa mu je poslao SMS poruku da ima informaciju o silovanju, ali mu niti tada nije odgovorio.

Niti jedan službeni izvor kod kojeg je pokušao provjeriti istinitost informacije nije reagirao. O slučaju se raspitao kod mještana i odvjetnika te drugih izvora čiji identitet nije otkrio.

U nepravomoćnoj presudi napisanoj na 40 stranica potpuno je odbačen iskaz novinara Nevešćanina.

- Navedeno postupanje autora članka sud cijeni kao postupanje protivno svim zakonskim propisima nalazeći isto očitim primjerom netrpeljivosti prema čovjeku i sucu na kojeg se svi članci i odnose - navodi se u presudi u kojoj se neimenovane izvore smatra nepouzdanima, a izvještavanje novinara manjkavim jer nije imao uvid u sudski spis u koji ne može imati uvid jer je posrijedi tajni spis zato što se se radi o maloljetnici.

- U konkretnom slučaju radi se o tzv. senzacionalističkom novinarstvu... Isto se ne smatra niti može smatrati novinarstvom, već pisanjem rekla-kazala, tj. uličnim razgovorom koji ne bi trebao dobiti, a niti zaslužuje bilo kakvu medijsku pozornost. Korištenje glasina, razgovori s mještanima i sličnih nepouzdanih izvora ili izvora koji sa svog aspekta sagledava nastalu situaciju je ispod civilizacijske razine medija u demokraciji i po definiciji isključuje dobru vjeru u postupanju autora novinskog članka - stoji u obrazloženju presude.

U presudi se govori i o informacijama koje novinari dobivaju iz policijskih izvora. - Informacije dobivene od strane policije su informacije prikupljene na nezakonit način. Isto ne zaslužuje čak niti komentar - stoji u presudi.

U obrazloženju se govori i o interesu javnosti za objavom slučaja seksualnog nasilja nad maloljetnicom i puštanjem osumnjičenika da se nakon što su ispitani brane sa slobode.

- Pojam dobre vjere obuhvaća povod za pisanje, značenje teme napisa sa stajališta opravdanih interesa javnosti da se upozna s tim sadržajem zbog njegova društvenog i javnog značaja... Bitno je na osnovi i okolnosti konkretnog slučaja formirati stav o tome pridonosi li sporna informacija raspravi od javnog interesa, pri čemu sve ono što zanima javnost - nerijetko gladnu senzacija o inače ozbiljnim sadržajima - nije samim tim i tema od opravdanog javnog interesa. Ono što zanima javnost nije i ne mora biti od javnog interesa - smatra se u presudi i zaključuje da je "cilj očito bio da se diskreditira tužitelja kao čovjeka i suca i neopravdano narušava povjerenje u pravosuđe i samim time autoritet sudbene vlasti, a ne informiranje javnosti".

Sud je zauzeo stav i o položaju sudaca u društvu te (ne)dopuštenosti kritiziranja rada sudaca. Postane li presuda pravomoćna, njezino će obrazloženje imati dalekosežne posljedice na medijsko praćenje rada sudova.

Polazi se od toga da osobe koje obnašaju javne funkcije trebaju pokazati veći stupanj tolerancije na kritiku od običnoga građanina. Međutim, stav je da sudac nije javna osoba.

- U konkretnom slučaju tužitelj je sudac Županijskog suda i on nije javna osoba. Sudac je pravosudni dužnosnik sudbene vlasti kao jedne od tri vlasti u Republici Hrvatskoj i kao takav radi, odnosno djeluje u sudbenom svojstvu Republike Hrvatske - piše u presudi. U nastavku kaže se da je sudac podložan i kritikama, ali ne bilo kakvim. - Sudac kao dio sudbene vlasti podložan je kritikama i vrednovanju svog rada te dužan pokazati viši stupanj tolerancije na kritiku od prosječnog građanina, no kritika mora biti stručna, argumentirana, konstruktivna, a ne svedena na dezavuiranje tužitelja kao čovjeka i suca - stoji u presudi.

Jedan od tekstova zbog kojih je sudac Marković tužio i tražio enormnu odštetu za duševne boli odnosi se na tekst novinarke Jutarnjeg lista Slavice Lukić koja je prenijela mišljenja stručnjaka o slučaju seksualnog nasilja nad djevojčicom i tretiranja osumnjičenika.

- Mišljenja raznih stručnjaka s kojima se razgovaralo i čiji su se navodi prenijeli u objavljenim člancima, i to Sanje Sarnavke, Maje Mamule, Sanje Bezbradice Jelavić, Martine Paušek Šljivak i Šime Pavlovića nije bitno, a niti odlučno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, i to iz vrlo jednostavnog razloga, a koji je od strane suda više puta ponovljen, što nitko od navedenih nije imao na uvid sudski spis u kojem je tužitelj kao sudac donio odluku - napisano je u obrazloženju.

Nakon informacije da je sudac Marković osumnjičenike za teške seksualne delikte nakon ispitivanja pustio na slobodu, novinari su preispitivali i druge njegove odluke, no i to se u presudi smatra spornim. Štoviše, smatra se da se iz javno dostupnih izvora ne može i ne smije donositi sud o profilu suca i njegovu radu. - Opetovano se napominje da su suci pravosudni dužnosnici, a ne državni (političari) i da CV suca nije dostupan u javnosti i da rezime tužiteljeva rada iz javno dostupnih izvora je kategorija koja ne postoji. Rezultati rada suca su podatci koji se nalaze u predsjedništvu suda, odnosno sudskoj upravi i to u obliku ocjene obnašanja sudačke dužnosti koje se donose za svaku godinu i koji su rezime rada svakog suca - dio je obrazloženja presude "teške" 250.000 kuna na ime naknade za duševne boli.

U presudi stoji kako lavina tužbi koje je podnio zadarski sudac Ivan Marković, a u povodu kojih je određena novčana kazna - nipošto nisu SLAP tužbe. - Podnesene tužbe nisu sredstvo zastrašivanja novinara i medija kako bi odustali od ozbiljnih istraživačkih priča jer u konkretnom slučaju, kao što je više puta rečeno, se ne radi i nije radilo o istraživačkom novinarstvu već o senzacionalističkom i krajnje malicioznom pisanju s ciljem diskreditiranja tužitelja i kao suca i čovjeka u javnosti - stoji u obrazloženju.

Presudu koja je ozbiljan financijski udar na izdavača smatra se pravednom i "edukativnom". Sudac Marković je podnio 26 tužbi samo na Općinskom građanskom sudu u Zagrebu, a osim Hanza Medije tuži i druge dnevne novine i portale. U presudi kojom mu se dosuđuje odšteta od četvrt milijuna kuna stoji da mu motiv nije bogaćenje.

- Cilj i svrha dosude pravične novčane naknade u odnosu na tužitelja nije neosnovano bogaćenje, već način da se tužitelju omogući materijalna satisfakcija tj. omogućavanje da si novcem dobivenim na ime pretrpljene neimovinske štete priskrbi određena dobra kojima će povratiti narušenu duševnu ravnotežu, odnosno pribavljanje određenih životnih zadovoljstava kako bi se time što prije vratio u stanje duševne ravnoteže koje mu je narušeno štetnom radnjom - obrazlaže se.

Presuda se zasniva na tezi da je zadarski sudac Ivan Marković postao predmet javnog interesa isključivo zbog pisanja medija, a ne zbog njegove sudačke odluke da mladiće osumnjičene za seksualno zlostavljanje petnaestogodišnje djevojčice pusti na slobodu odmah nakon ispitivanja.

REAGIRANJE HND-A PROČITAJTE OVDJE.