Skoro dvadeset godina Ivo Dunatov bio je na čelu Turističke zajednice Zadarske županije u najzahtjevnijem razdoblju, kad se turizam tek vraćao na velika vrata na zadarsko područje, koje se tada oporavljalo od rata. Dunatov je kao direktor TZ Zadarske županije bio i aktivan sudionik pionirskog projekta dovođenja niskotarifnih aviokompanija u zadarsku Zračnu luku, što je, pokazalo se zadnjih desetak godina, potpuno preobrazilo zadarski turizam.
Već je pet godina prošlo od kada je Dunatov otišao u punu starosnu mirovinu. Iako je bio aktivan u turističkom profiliranju zadarske regije, zadnjih pet godina nije javno progovorio niti riječi o turizmu. Ovo je prvi put da govori o tome nakon umirovljenja, i to opet u razdoblju kad se turizam zbog pandemije koronavirusa vratio praktično na početak. Prava bujica misli provalila je iz tog, zapravo samozatajnog čovjeka, zaljubljenika u Zadar i zadarsku regiju, tvrdoglavog lokalpatriota, a opet blagog i popustljivog u raspravi, čovjeka “starog kova” turizma, ako ga se tako može nazvati.
Sjeli smo s Ivom u kavanu “Lovre” na Narodnom trgu, u atmosferi koja se mogla usporediti s ljetom 1995. godine, s prvom poratnom sezonom. Turista – nema, domaćih ljudi tu i tamo. Sve praznjikavo, više pusto. Nakon rekordnih brojki, zadarski turizam je zbog pandemije koronavirusa, a i recesije koja sve više kuca na vrata, zapravo opet na nultoj točki, gdje bio i u prvim mjesecima iza završetka Domovinskog rata.
Prvi aviogosti
- Te 1995. godine morali smo ići u Novalju da bismo vidjeli turiste, ili na Dugi otok da vidimo nekog nautičara... Sam grad bio je bez turizma, a postojao je i problem prognanika u hotelima, restrukturiranja turističkih tvrtki, pretvorbi vlasništva, vrlo turbulentno vrijeme u kojemu su se postavile osnove turizma iz kojega je niknuo onaj kojega smo znali do danas. Brojke noćenja i dolazaka rasle su od vrlo malih do petnaest milijuna u rekordnoj 2019. godini koju ćemo čini se, nažalost, dugo pamtiti.
Cijela priča oko aviogostiju počela je na način da je komercijalni direktor Zračne luke Zadar Dragan Segarić u svojim nastojanjima i željama da u Zadru napravi neke nove pomake, bio jako dobro upućen u tehnologiju djelatnosti aviokompanija, turoperatora, niskotarifnih prijevoznika. Imao je dobre veze, puno je putovao i tražio mogućnosti kako bi se situacija u Zadru s aviogostima promijenila. Te su kompanije nakon rušenja blizanaca u New Yorku počele naglo širenje jer se prethodno dogodila kriza u avioletovima i dosta je kompanija prešlo na niskobudžetne online letove potpomognute državnim potporama.
Segarić je, znajući sve to, a bio je i u prijateljskim odnosima s važnim menadžerima iz Ryanaira, počeo dogovarati aranžmane za Zadar. Bili smo dobri i jednog dana došao je kod mene u ured i rekao: ‘Čuj, Ryanair bi letio za Zadar iz Londona, Dublina..., da bi se to realiziralo, a radi se o promociji na njihovu portalu, taj posao treba biti sufinanciran kao promocija turističkih regija’.
Kad je to ponudio i pitao što mislim možemo li to riješiti, u roku od nekoliko minuta donio sam tu odluku, brzinski, a da nisam provjeravao možemo li mi to ili ne možemo, hoćemo li naći novac ili ne... Shvatio sam da je to velika šansa i tim prihvaćanjem smo uspjeli od HTZ-a dobiti sufinanciranje kao udružena promocija u dijelu sredstava, jedan dio smo dobili od grada i županije, a i sami smo izdvojili dio sredstava. Godine 2006./2007. počeli su letovi za Zadar, to se pokazalo dobro, bukinzi su rasli i s tim je počela ekspanzija. Ta naša zadarska hrabrost je izazvala doslovce malu revoluciju dolazaka jer nam je omogućen dolazak iz destinacija koje su dalje više od tisuću kilometara...
Dogodila se velika multiplikacija dolazaka putnika iz tih daljih destinacija iz kojih auto-gosti ne bi mogli dolaziti jer je put predalek i skup. U isto vrijeme se ta mogućnost otvorila i Istri. Oni su čak i prije nas bili u kontaktu, ali nisu tome prišli na način kao mi, nisu našli niti taj kooperativni model koji smo mi uspjeli pronaći i kod njih se to nije razvilo kao kod nas, mada smo i mi imali teškoća s prikupljanjem sredstava jer su se iznosi popeli na više od milijun eura godišnje i to nije bilo lako skupljati. Ali smo uspjeli to zajednički napraviti i s tim smo izazvali revoluciju dolazaka i promjenu u strukturi samih gostiju.
Velike koristi imao je i zadarski aerodrom, koji je višestruko povećao promet, a i sama promocija Zadra na portalima aviokompanija i flight magazina bila je vrlo važna i vrijedna za nas. Počele su se pisati reportaže o Zadru i interes za Zadar je strahovito porastao. Proširila se sezona, otvoreni su brojni apartmani, postali smo važni u turizmu – prisjeća se Dunatov.
Ipak, snažan turistički generator nije dovoljno iskorišten niti na državnoj razini, pa ni u samom gradu Zadru s obzirom na potencijale što se sve moglo učiniti.
Menadžment prostora
- Zadržali smo se na rastu prometa dolazaka i profita u kontinuiranom povećanju broja noćenja. To je većinu sudionika zadovoljilo, izazvalo je promjene u gradu i okolici, ali nismo to iskoristili onoliko koliko smo mogli. Nismo bili u stanju svi skupa izvući iz tog modela dolazaka znatno više. Mi smo u samim počecima shvatili da slijedi poplava gostiju i da će to izazvati brzo snalaženje u novonastalim mogućnostima. A to znači puno improvizacija, puno svega na brzinu. Puno restorana, apartmana, kafića, fast-food zalogajnica, stanova preinačenih u smještajne jedinice. U toj brzoj prilagodbi, u državnoj legislativi, upravljačkim strukturama gradova i općina, nije prepoznato i nije vremenski omogućeno dovoljno prostora da se restrukturira turistički produkt i da se stvori kvaliteta destinacije kao dobre, održive i kontrolirane.
Turizam je skup ukupnih vrijednosti jednoga društva. Koliko to društvo vrijedi i kako je organizirano, takav mu je zapravo i turizam. Tu se nije u potpunosti uspjelo jer je turizam složen proces koji je nemoguće imati ako se njime ne upravlja na kvalitetan i održiv način. A s njim upravljaju praktično oni koji upravljaju i prostorom, to su općine, gradovi, država. Radi se o čistom menadžmentu prostora. Dogodila nam se toliko velika invazija gostiju da nas je to dovelo do situacije da stvari počnu pucati po šavovima. Parking, gužve, infastruktura, ponuda... Destinacija je počela gubiti vrijednost jer smo se zadovoljavali neprestanim povećanjem broja noćenja i dolazaka. A to je uvijek pozitivna vijest koja se vlasti sviđa, mada zapravo toneš u učmalost i dekadenciju - ističe Dunatov.
Turizam koji se razbuktao stihijski, sam od sebe, bez značajnije sposobnosti upravljanja, producira i puno negativnih efekata, ne samo u Zadru već i u drugim gradovima Hrvatske, kaže dalje Dunatov.
- Turizam nam se dogodio na bazi maksimalne eksploatacije turističkog prostora kao turističke rente. Turizam nam je renta, prostorna, ali dijelom i kulturološka, koja se nemilosrdno troši. Do razine da je ogroman dio obale potrošen unepovrat bez neke velike ekonomske koristi i bez velike kvalitete u turističkom produktu. S tako velikom poplavom apartmana, koji čine 70 posto ukupnih kapaciteta smještaja, zauzet je ogroman dio obale, na otocima manje, ali na kopnu puno više, koji je stanovništvo i strukture vlasti pretvorio u rentijerstvo. I rentijerski turizam i - mentalitet. Iz toga proizlazi puno negativnosti jer je rentijerstvo stalna potrošnja prostora, bez stvaranja nove vrijednosti. Tako se ostaje bez resursa i uništava budućnost. Stvara se prevelika masa u smislu smještajnih kapaciteta, koju nije moguće pratiti ni po jednom aspektu.
Broj od 108 milijuna noćenja turista je ogroman za obalu gdje se događa, to je teško izdržati i pucalo je po svim šavovima, a sad je to naglo prekinula epidemija koronavirusa. Pitanje je što sad i kako ići u budućnost. Jer takav oblik turizma zapravo ima malu korist. Ogroman broj apartmana doveo je i velik broj vlasnika koji nisu domicilni. Dobili smo jednu ogromnu sivu ekonomiju koju je, u suštini gledajući, nemoguće integrirati i marketinški je obuhvatiti. Zapravo se radi o nekoj vrsti tax free djelatnosti jer su porezi iz takve djelatnosti i dobiti vrlo mali.
Ako je 2019. godine bilo dvije milijarde eura prometa u privatnoj sferi, uglavnom apartmanima, od tih 15 milijardi kuna naplaćen je porez s paušalima oko 150 milijuna kuna. To je zapravo jedan posto prometa. Nigdje nije znano u Europi da netko plati porez jedan posto za takvu vrstu posla. Tu netko drugi ubire novac od kojega društvo i gradovi, kompletna infrastruktura potrebna za taj turizam, zapravo nemaju koristi i netko ih drugi treba platiti, a ne onaj tko čini taj silni promet. Nije bilo niti političke volje da se to mijenja, već dapače, loših zakona koji su doprinijeli generiranju hiperprodukcije takvog oblika smještaja i turizma. Turističke zajednice zapravo nisu imale mogućnost utjecati na te procese. One su ionako produžene ruke vlasti, koncipirane kao paradionička društva članstva. Turističke zajednice ne upravljaju prostorom kao menadžeri i nemaju instrumente za to. Veći su problem gradovi i općine koje više vladaju nego upravljaju prostorom.
U slučaju grada Zadra u pogledu apartmanizacije, gdje se dogodio nevjerojatan rast tih kapaciteta, gradske vlasti nemaju instrumentarij niti koordinaciju s tijelima državne uprave koji dodjeljuju rješenja za te silne apartmane. A radi se o kulturnom dobru kojim upravlja grad koji nema nikakav utjecaj na to. Tu bi trebalo slijediti primjer Barcelone, gdje u staroj jezgri nikakvo upravno tijelo ne može donijeti odluku, a da ona nije koordinirana s gradom koji upravlja prostorom - smatra Dunatov.
Treba mijenjati mentalitet
Jedan od većih problema Zadra je hotelski deficit. Zašto se u gradu koji živi od turizma ne grade hoteli?, pitamo ga.
- Hoteli su klasika u turizmu. Bez njih imamo turizam kakav imamo, polustihijski. Hoteli imaju znanja, službe, moć i utjecaj na strukture upravljanja prostorom, oni su lokomotive koji vuku naprijed. Ako nemaš hotele, onda nemaš turizam kao profesionalnu djelatnost, već je zapravo u rukama neprofesionalaca. Zadar, a i Hrvatska, nemaju hotele iz puno razloga. Jedan od temeljnih razloga sazdan je od toga da je cijeli turizam zapravo nekretninski biznis unutar kojega imamo manipulatore i špekulante nekretninama koji su, zajedno s vlašću i politikom, ušli u puno prostora kojima su cijene skočile enormno. Teško je očekivati da će investitor doći i prihvatiti pod tim cjenovnim uvjetima kupnju, gradnju i ulazak u tako velike investicije kao što su hoteli koji sporo vraćaju profit. Tu je prostor sužen, a u Zadru je to naročito izraženo, u Šibeniku i Splitu znatno manje.
Tamo se doživio određen prosperitet, Zadar je ostao prikraćen za značajniju gradnju hotela koja se ne događa i u ovoj situaciji nije izgledna. Događat će se manji pokušaji, ali to nije to. Zadar ima prostore kao što su Ravnice, zdanja u gradu koja bi mogla biti pretvorena u hotele. Tu nedostaje bitnih stvari, prije svega kvaliteta upravljanja cijelim tim biznisom. Stari dio Zadra je generacijski kapital star 2000 godina, koji je nataložio vrijednosti koje mi danas baštinimo i visoko je vrijedno i moćno. Zadarska riva je sramotno zapuštena, a napravljena je u vrijeme austrijske vladavine kao riva tada glavnog grada Dalmacije. Neshvatljivo je zašto je ona danas u takvom stanju, a istovremeno imamo na njoj svjetske atrakcije Pozdrav Suncu i Morske orgulje, od kojih zapravo nemamo nikakve koristi jer ih ovakva riva ne omogućuje. To je potencijalna zlatna koka od koje ne ubiremo nikakav novac jer je sve oko tih atrakcija neuređeno, pa i zapušteno.
Zadar kao grad nema viziju, projekciju budućnosti koja bi bila izvršna i koja bi imala svoju dinamiku realizacije. A bez toga se ne može parcijalno rješavati niti problem rive niti hotela niti svega ostalog. Za dolazak hotela kao što su “Hyatt” ili “Hilton” ne možete biti samo četvrti grad po veličini u Hrvatskoj već morate imati strategiju rente, upravljati prostorom kao i sadržajima koje ima, a ne da nam se događaju problemi kao što su prevelika buka u staroj gradskoj jezgri u sezoni ili sramotno stanje sa sadržajima na Kalelargi. Mi imamo avetinjsko stanje grada, ako nema turista, nema živog čovjeka u gradu - ističe Dunatov.
Zadar je nautički centar Jadrana, a to se u gradu uopće ne osjeti, mada je okružen tisućama vezova, s bajkovitim arhipelagom. Trebalo bi, nastavlja Dunatov, zapravo cijeli grad remarinizirati, prilagoditi ga takvom obliku turizma.
- Nemamo muzej pomorstva, starih brodova, čak niti riješenu gradsku luku kao luku doživljavanja, već imamo barijeru u obliku lošeg mosta koji bi trebalo pretvoriti u zadarski tower bridge kako bi se ta luka otvorila i prodisala, a volumen prostora je ogroman, omeđen kamenom ozidanom obalom, unutar kojega nemamo ništa osim vezova. Bilo je puno ideja kao što je projekt lungo mare, Ravnice s kanalima, s kojima bi grad isplivao iz sadašnjeg stanja, i to s novonastalim vrijednostima koje, da se realiziraju, stari Zadrani ne bi prepoznali da je to isti grad. Sve to iziskuje koncepciju i dugoročnost, odgovornost i kvalitetan pristup. Tada postaješ i magnet za takve značajne hotele, a iskreno rečeno, za grad s ovakvom ponudom nije ni realno očekivati da će privući takve ulagače. Uostalom, nemamo ni plaže, nešto se sad radi, ali nije dovoljno... - kaže Dunatov.
Je li prisilna turistička “pauza” vrijeme da se neke stvari postave na pravo mjesto, pitamo na kraju.
- Iako je trenutna pauza uzrokovana koronavirusom idealna za turistički “reset”, bojim se da će stanje ostati isto i da ćemo nastaviti po starom, u što smo uljuljkani. To nije turizam održivosti prostora i novostvorene vrijednosti. Puno toga se mijenja, od aviodolazaka koji više neće biti kao prije... Ovo je dobar trenutak da Zadar sjedne sam sa sobom, stručnjacima i s potencijalima koje ima, te da počne ozbiljno raditi na projekciji budućnosti, ali i komunicirati s okolnim prostorom i svim što nudi, od vrhunskih vina i ulja do turizma u zaleđu. Naši problemi nastupaju sada. Nakon epidemije bit će problema s organizacijom dolaska turista u novonastalim okolnostima, problem socijalnih distanci... Doći će nam publika koja neće željeti kaos, a mi imamo tih kaosa i terora koliko hoćemo, od parkinga, biciklista po gradu, gužve, buke. Moramo odustati od rentijerstva, treba nam društvo znanja u svim aspektima, pa i u turizmu.
Mi smo Mediteran, nismo kolektivno umreženi kao Šveđani, već smo individue koje imaju slobodan duh. On mora biti oslobođen, iz njega dolazi kreacija, inventivnost, maštovitost, to treba poticati u turizmu, gastronomiji, u kulturnoj valorizaciji, a to ne radimo. Treba mijenjati taj mentalitet “lako ćemo”, jer ništa više neće biti ni lako ni brzo, zaključuje Ivo Dunatov.