Kad je ministar Goran Marić u četvrtak pošao objašnjavati kako se njegov brat našao na visokom položaju u Željeznicama, srdžba je divlje ključala u njemu. Jedva se obuzdavao. “Moj brat nije zbog mene dobio ništa što mu po znanju i iskustvu ne pripada”, ošinuo je pravednički. “Njegov životopis je besprijekoran. Njegov intelektualni kapacitet integiriran je u Hrvatske željeznice”, grmio je ministar, a novinari su uvukli glavu među ramena. Pognuti su hvatali bilješke, plašeći se i pogledati put govornice. Tko je smio riječ jednu kazati protiv autoriteta kakav je ministrov visokokvalificirani gospodin brat, vrhunski inženjer koji je svoje veliko stručno znanje gotovo džabe dao javnom poduzeću, premda je u Japanu, Kanadi ili štatijaznam grdne pare mogao namlatiti.
Ministar Goran Marić bio je tako konsterniran odvratnim objedama na konto sebe i svojeg brata Svetimira, tako je oholo kitio njegovo obrazovanje i iskustvo, da biste se gotovo prepali da je ovaj bogzna kakav lumen, da je genijalac s četrnaest godina s odličnim diplomirao strojarstvo na Sorbonni, kao sedamnaestogodišnjak doktorirao na Cambridgeu, a u Institutu Max Planck patentirao novu leguru koja je zapanjujuće unaprijedila željezničku tehnologiju, omogućila da mi danas uživamo u luksuzu da lokomotive na nuklearni pogon praktički bez zagrijavanja kotača između Gospića i Perušića ubrzavaju i do dvije tisuće kilometara na sat...
A znate li što taj čovjek, taj Svetimir Marić, brat ministra državne imovine, ustvari ima od škole? Završio je Prometni fakultet u Zagrebu. Ima diplomu visokoškolske ustanove jedva nešto ozbiljnije od tečaja keramike, joge ili tai chija u narodnom sveučilištu, ustanove čija dobrostiva akademska mjerila studentima ostavljaju mnogo slobodnog vremena za hobije, koju su završili mnogi, pa i beznadni prosvjetni slučajevi, ponavljači i propaliteti od kojih bi drugdje razočarano digli ruke, ustanove gdje su inženjersko zvanje, brzo, pouzdano i diskretno, ako razumijete što hoću reći, naposljetku stekli i takvi raskošni talenti kao što je Ljubo Ćesić Rojs, i tko zna koliko bi ih još steklo da jednog nesretnog jutra prije devet godina nije munjevito banula policija i uhapsila veći dio nastavnog osoblja.
Poštovanja je zbilja vrijedno kad ministar izađe braniti brata, ističući njegovo obrazovanje na zagrebačkom Fakultetu prometnih znanosti. Valja imati drskosti hvaliti se kvalifikacijom neznatno uglednijom od kvalifikacije stečene na zaručničkom tečaju, u autoškoli ili na, goroj od ičega, mostarskoj Ekonomiji, ali onda, opet, nije to za naše prilike ni osobito nesvakidašnje. Dapače, to je upravo na mjeru akademske izvrsnosti kako je shvaća Hrvatska demokratska zajednica. Ni među njihovim časnim zastupnicima i ministrima nema mnogo pismenijih, pa kako bi ih onda očekivao u drugom stranačkom ešalonu, kod mutave braće, sporih sestara, disleksičnih nećaka i degeneričnih kumova koje namještaju da vladaju našim šumskim i vodnim bogatstvom, željeznicama, cestama i elektroprivredom.
Kad vidite osam malih članaka kojima je Bruna Esih napravila senzacionalno uspješnu karijeru istraživačice žrtava poraća ili prepisani opus ministra znanosti Pave Barišića, pa kad čujete nevoljnog Petra Škorića gdje s mukom sriče višesložne riječi ili blatnjavu bujicu imenica, glagola i pridjeva koja izlazi iz usta Željka Glasnovića, za Upravu Hrvatskih željeznica zaista ne ostaje mnogo hadezeovaca koji bi umjeli velikim tiskanim slovima između dvije crte čitko napisati MIMA IMA MAMU. Diploma prometnog inženjera u njihovu je društvu čak premija, puna šaka brade. Diplomirani inženjer prometa jednooki je kralj u zemlji slijepih hadezeovskih tuduma i neznalica. I zbog toga možete gotovo razumjeti da je ministra Marića razgnjevilo da mu razapinju brata; shvaćate što je njega zasmetalo.
Jednako vam tako dođe bistrije zašto se nitko nije ozbiljnije nasekirao da je jedan prvorazredni medicinski znanstvenik poput Ivana Đikića prije nekoliko tjedana zauvijek otišao iz zemlje. Đikić je sa svojim bezbrojnim člancima i knjigama i kongresima i nagradama jednostavno stvarao loše raspoloženje, trovao nam je atmosferu. Našu je mediokritetsku zemlju živciralo da je netko tako pametan i vrijedan. Đikić je Hrvate ispunjavao nezadovoljstvom i krivnjom, životi su im se zbog njega činili promašenima. Zemljake je mučilo da se nisu dovoljno trudili. Đikić ih je podsjećao da nisu čitali lektiru, pisali domaće zadaće i učili strane jezike, u njegovu su društvu shvaćali kako su lijeni, glupi i netalentirani. Mnogo je jednostavnije bilo kad je taj savršeni, nesnosno uspješan tip otišao. Pa neka je otišao. Tko ga jebe, ionako nam je ljepše bez njega.
Suprotno vjerovanjima, Đikićev odlazak iz domovine nije Hrvate većinom ogorčio. On je, naprotiv, donio mnogo veselja, vrijednosti su ovdje mnogo uravnoteženije. Mirniji smo, neopterećeniji, očekivanja nam više nisu visoka. Kad nema Ivana Đikića, Svetimir Marić je junak. Nema li istinske akademske izvrsnosti, i diploma na zagrebačkom Fakultetu prometnih znanosti čini se kao veliki akademski podvig. Odlazak svakog razumnog, obrazovanog i poštenog naš je dobitak, jer od čega bi inače živjeli Bruna Esih, Pavo Barišić, Petar Škorić i Željko Glasnović. Da tu žive istinski pametni i uspješni, kako bi itko zdrave glave mogao i pomisliti da je Željko Kerum pametan i uspješan.