Isus Krist zabrinuto je pogledavao na sat u prostranoj dvorani jedne kuće na brdu Cion, nedaleko gradskih vrata. Sluge su iznijele beskvasni kruh, ribu, janjetinu, masline, voće i vino, sva se hrana za blagdan već hladila na stolovima, a učenika nije bilo. Naposljetku, već iza devet, kasneći dulje od sata, pojavio se samo jedan, Isusu, istina, najdraži: njegov vjerni Juda Iškariotski. On se Isusu odmah učinio čudan. Poželio mu je dobru večer ne gledajući ga u oči, spustio se na stolicu i krenuo jesti.
“Judo, za Boga miloga, pa gdje su svi?” zavapio je Isus, a učenik je, jednako krijući lice, halapljivo trpao hranu u usta, rukom samo pokazujući: dajte mi jedan trenutak da prožvačem. “Judo!” viknuo je zatim Isus prijekorno. “Gdje su Petar, Andrija, Ivan i Filip? Gdje su Bartul i Matija? Da ih nije možda s nekom smiješnom i prozirnom izlikom privela rimska straža?” Juda je slegnuo ramenima da ne zna. “Judo!” dreknuo je Isus i treći put, ljut kao ris. “Prestani se izmotavati!”
Juda se napokon slomio, laganje mu nije išlo. Progutao je zalogaj i priznao: “Išli su na predstavljanje knjige Gorana Marića”.
“Goran Marić predstavlja knjigu?”
“Večeras u Westinu. Svi živi su išli. Ja sam im rekao: ‘Ljudi, Isus nas čeka’, a oni meni: ‘Ma koji Isus! Isus je truba. Marić je mesija kojega čekamo.’ Dali su i meni jedan primjerak da pročitam.”
Juda Iškariotski je iz njedara izvukao knjigu plavih korica i pružio je Isusu, a ovaj je uzeo i krenuo nespokojno listati. Pročitao je ovlašno i napreskok nekoliko rečenica dok je zavist malo-pomalo rasla u njemu. “Dobar je... dobar je...”, ponavljao je frustrirano. “Čovječe, kako je dobar!” Čitajući Gorana Marića, Isus Krist se osjećao upravo kao Antonio Salieri kad je prvi put čuo Wolfganga Amadeusa Mozarta, ili kao Thomas Alva Edison gledajući izume Nikole Tesle, ili kao Brian Wilson iz Beach Boysa kad je otkrio Paula McCartneyja. U jednom se trenutku Isus tako zadubio da nije ni primijetio da je Juda ustao od stola i iskrao se. Osjetio je samo lagano strujanje zraka kad je u hodu zalepršao kraj haljine voljenog učenika.
“Di ćeš ti?!” upitao je strogim glasom, a Juda se, već na vratima, zaustavio kao da ga je iz puške ustrijelio.
“U zahod”, rekao je i zarumenio se. Isusa, naravno, nije mogao prevariti.
“Ideš i ti u Westin slušati Gorana Marića?”
“Nemojte se ljutiti, učitelju”, šapnuo je Juda pokajnički.
“Judo, izdajico!” rekao je Isus ogorčeno.
Ovako bi nekako izgledala Posljednja večera da je onoga četvrtka u Jeruzalemu, na blagdan Pashe trideset treće godine naše ere, Goran Marić javnosti predstavio svoj genijalni naslov “Slom lažnog proroštva”. Nitko, u jednu riječ, za Isusa danas ne bi znao. Pamtite li možda predstavljanje Marićeve knjige prije četiri godine? Publike je u dvorani zagrebačkog hotela bilo više nego na većini Dinamovih utakmica. Milan Bandić, Josip Leko, Tomislav Čuljak, Željko Reiner, Luka Bebić, Tomislav Karamarko, pomoćni zagrebački biskup Ivan Šaško, rektor zagrebačkog sveučilišta Damir Boras, generali Miljenko Galić, Damir Krstičević, Miljenko Filipović i Mladen Markač, akademici Zvonimir Baletić i Ivan Aralica, najpoznatiji hrvatski ratni vojni invalid Đuro Glogoški... svi su otvorenih usta, ozareno slušali ekonomsko evanđelje.
Pljeskali su ushićeno kad je Nino Raspudić s oltara objavio da je hrvatskom čovjeku knjiga “Slom lažnog proroštva” mučna i uznemirujuća, ali i pruža nadu. Aleluja, zavikao je gotovo omiljeni desničarski komentator, došao je napokon jedan, upravo kao što su očevi najavljivali, koji je neštedimice ošinuo po lupežima koji su nas upropastili, a koji će hrabro stati na čelo naroda i izvesti ga iz ropstva, povesti putem slobode i blagostanja. Recenzent časopisa “Crkva u svijetu” napisao je čak kako je Marićeva knjiga, citiram: “nadnaravna”. Djelo uglednog hadezeovca kršilo je zakone fizike, bilo je nešto kao hodanje po vodi i pretvaranje vode u vino.
Da je Isus došao u Kristalnu dvoranu Westina, vjerojatno bi ga uhapsili jer se lažno predstavlja kao Sin Božji. Bog je te svibanjske večeri 2015. imao samo jednog sina i taj se zvao Goran Marić. Shvatio bi to naposljetku i raskrinkani, lažni prorok iz Nazareta i stao na kraj dugačkog reda onih što su čekali da im autor potpiše knjigu.
“Kome da posvetim?” upitao bi ga Goran Marić s kemijskom u zraku.
“Ako može, za mamu.”
“Može, kako se mama zove?”
“Marija”, rekao bi Isus ponizno.
Čudan je bio taj društveni događaj, a još je čudnije sjećati ga se četiri godine kasnije. Marićeva ekonomska studija s razmetljivim biblijskim naslovom i njegovo moralno kočoperenje, njegova nepodnošljivo ohola poza pravednika djeluje skoro nestvarno kad je stavite kraj niza afera u kojima se on pojavljuje, a koje se neprestano, danomice, sve užasnije otkrivaju. Jedva možete vjerovati da je jedan sebi i svojima nagrabio mnogo kuća i stanova po Zagrebu, Samoboru i Živogošću, stekao koliko nikakvim poštenim načinom u sedam života ne bi mogao steći, obogatio se neobjašnjivo, upravo nadnaravno, da se poslužimo izrazom onoga recenzenta, a da taj i takav, ne usudim se reći tko, nakon svega ima drskosti pisati o nekakvim lažnim prorocima.
Pa i oni muškarci i žene koji su mu došli u Westin pljeskati, oni predsjednici, gradonačelnici, ministri, zastupnici, generali, biskupi, rektori i omiljeni desničarski komentatori, zar im nije bilo neugodno? Je li se makar na sekundu tkogod od niza gnjusnih kriminalaca okupljenih u Kristalnoj dvorani zastidio u sebi misleći: dobro što pljačkamo narod, ali zašto i pišamo po njemu?