Bila je to 2016. godina, Stanislav Antić dao nam je svoj veliki životni intervju koji je objavljen tada u Slobodnoj Dalmaciji i na portalu Zadarski.hr, u tri nastavka koji su se pisali, a i čitali, u jednom dahu...
Razgovor sa Stanislavom Antićem 2016. godine - 2. dio
Nakon što je kao mladi tehnički direktor 'Bagata' početkom šezdesetih u svega dvije godine udvostručio proizvodnju šivaćih strojeva, ali i plaće radnika, Stanislav Antić (88) zamjerio se partijskim strukturama pa je dobio - otkaz. Ipak, uskoro se opet vraća u 'Bagat', ovoga puta na mjesto šefa specijalnih strojeva, budućeg SAS-a. Nitko nije vjerovao u buduću tvrtku koja će zgrtati stotine milijuna dolara i osuvremeniti lice Zadra, osim Antića i nekolicine malobrojnih suradnika.
U nastavku donosimo uzbudljivu priču o nastanku zadarskog privrednog čuda – SAS-a i njegovog direktora Stanislava Antića i vraćamo se na dan kada su svečano otvoreni novi pogoni u Zadru...
I tako je nastao SAS?
– Da. Došla je sva općinska elita i održao sam govor u kojem sam obećao da ću sve svoje umne i fizičke sposobnosti staviti u funkciju razvoja poduzeća, kako bismo "imali Njemačku u vlastitoj domovini", tako da naši radnici ne odlaze trbuhom za kruhom. Imao sam 72 radnika, skupa sa zajedničkim službama, jer nitko nije htio kod nas prijeći, bojali su se da neće biti plaće. Počeli smo raditi. Prvi stroj napravili smo za istočnu Njemačku, sa sedam jedinica, za njihovu tvornicu šivaćih strojeva. Konsolidirao sam poduzeće i proučio cijene koje su do tada bile nikakve. Nitko nije znao kalkulacije napraviti, a strano je bilo skuplje nego SAS-ovo. Međutim, imao sam dobre majstore, naročito konstruktore, ali postali smo nakon samo dvije godine problem u "Bagatu".
Zašto?
– Nije to išlo glatko u početku, tek smo poslije postali jaki. Ja sam 1972. godine išao prvi put u Moskvu zbog nekih pet strojeva. Odredili smo cijene i onda u ponedjeljak dođem, primio me njihov inženjer Francuzov i kaže da čekamo, jer ima visoki tlak, da je bio u bolnici i da čekamo do idućeg tjedna. Uhvatila me muka, nemaš posla, dolazimo kod njega i još treba čekati osam dana. Kuha ti u želucu, moraš piti kamomilu, iako sam onda imao četrdeset i dvije godine, da bi nam na kraju rekli ništa od posla, da smo skupi.
Ali onda smo, 1973. godine, za maloga fiata, poljskog P126 – "peglicu", izradili strojeve koji su njih oduševili. Za dobiti tog Poljaka, morali smo ići u Italiju kod šefa konstrukcije Fiata da udari "bene stare", potvrdu da je to dobro napravljeno. Tek smo onda to dali u proizvodnju i na vrijeme isporučili Poljacima u Bjelsko Bjala. Rekli su nam: "Da smo znali za vas, naručili bismo puno više toga jer smo sve na vrijeme isporučivali i bili kvalitetni."
A bilo je problema i u poduzeću. Sjećam se da je šef montaže dobio plaketu s likom Tita za rad. Udrilo mu to u glavu i kaže: "Neću ja raditi popodne kao šef montaže." Trebalo je uštimati da stroj radi na operaciji u toleranciji koju zahtijeva nacrt obrađenog dijela i zamolio sam nekoliko radnika, pok. Milu Ivanova, radnika Marcelića i Roka Klarina, da ostanemo uvečer do deset sati kako bismo sve to uštimali.
Za Češku kad smo radili, odličan radnik Vice Ušalj išao je u Češku pustiti u rad stroj, pa je javio da nam u jednoj jedinici reduktor na agregatnoj jedinici zuji kao da melje kukuruz. Vice javio da treba poslati novi. Prenio sam to tom istom šefu montaže da hitno pošalje novi, i to autom jer njihova proizvodnja čeka. Kad je to došlo u Češku, Vice javlja: "Ovaj je gori od onoga." A šef montaže meni: "Inženjeru Antiću, što vi to meni na brzinu, ja nisam mogao to…" "Zašto nisi uključio stroj i vidio je li klapa, a ne ga poslao bez provjere?" pitam ga.
Sad sam ja poduzeo mjere da ga smijenim, ali on blizak Komitetu i ima plaketu maršala Tita za rad i samoupravljanje, i kako sad? Ja ga smjenjujem, a Komitet protiv mene. Kažu mi, nemojte mu se osvećivati. Ja se nikome nisam osvećivao. Ali će najebati ako ne bude radio!
Kad je krenulo bolje u SAS-u?
– Godine 1973./1974. već smo dobro poslovali u poduzeću. Radili smo specijalne strojeve za 21. maj (obradu kućišta motora za "stojadina"), britvele na vratima za "Heroj Toza Dragović" u Ohridu, stroj za kućište uputnika za "Rudi Čajavec", koji je to isporučivao Fordu i drugima. Kako je postojao OUR prodaje, on je u sebi imao radnu jedinicu uvoza za sve jedinice u "Bagatu". Tako je i za nas naručivao što je trebalo, brtve, ležajeve, ventile, pumpe. Iz Italije bi naručivali ležajeve preko izvozno-uvozne tvrtke "Riri" iz Milana. Činilo mi se da je to dosta skupo pa sam prilikom sajmova ja razgovarao s drugim firmama koje su proizvodile ležajeve i došao do zaključka da nam ovi iz nabave kupuju ležajeve iste kvalitete višestruko skuplje nego što sam ja dogovarao direktno. Oni su se onda pobunili: "Što se ti miješaš u naše samoupravne stvari?" A ja velim: "Pogledaj, meštre, cijenu tvoju i moju za isti proizvod. Lako ti je tuđim mudima po drači tući!"
Ne znam što je iza toga stajalo, teško je to reći, ali neka zaključi vaš čitatelj.
Najprije sam to sredio, da se bez moga znanja ne može nabavljati iz uvoza. A opet, u zajedničkim službama bila je evidencija. Meni tu nešto ne štima. Morao bih ići kontrolirati sve po fakturama, koliko smo proizveli, koliko imali troškova, koliki nam je bio dohodak, profit… Onda bi našao falingi – oni uzmu više da bi nama manje ostalo. Jedne su godine za 43 milijuna OUR SAS zakinuli na taj način. Dođe generalni direktor na naš zbor radnih ljudi. Kaže: "Je, to je tako, ali to je sad komplicirano mijenjati, a vi možete preko suda to tražiti od zajedničkih službi."
A jednom sam morao objašnjavati generalnom direktoru na Radničkom savjetu gdje sam potrošio za reprezentaciju u Moskvi – 130 dolara. Kaže im Duje Stipčević, sad je u Veslačkom klubu, s oproštenjem: "Jebe se meni koliko je moj direktor potrošio, nego je važno je li našao posao, da imamo plaće i da mogu svoje dvoje djece prehraniti kako treba. A vi vaše međusobne optužbe rješavajte na drugom mjestu."
Mi smo već tada počeli podizati radnicima plaće i zato su nam i uzimali. Jedan normirac, koji je normirao rad, prije nego bi došao na posao popio bi tri konjaka i on je faktički dijelio pare radnicima kroz razne zahtjeve za namještanjem satnica kako bi se ispunile norme, a ja sam se trebao brinuti kako isplatiti plaće za takav rad. Meni je trebao savjestan radnik! I što sam učinio? Ukinuo sam norme! Rekao sam: "Svatko treba savjesno raditi i opteretiti stroj i promijeniti komad kada treba." Ako to ne napraviš, to znači da sabotiraš: poduzeće i samoga sebe.
Dali ste im odgovornost da se brinu o onome što rade?
– Radnik mora biti u svojoj duši zainteresiran toliko da radi kao da radi za sebe.
Čini se da je to bio ključ?
– Pa da, jer ako si sabotirao, onda moram još jednoga radnika pored tebe primiti, a dohodak ostaje isti i imaš samo pola od njega. Ako nisi opteretio stroj, bio si u situaciji da me prisiljavaš da moram kupiti još jednu makinu, pa trošim na makinu i na čovika. A tebi je kao radniku ostalo manje.
Kako su ljudi to shvatili?
– Uveo sam grupe odgovornosti po kvaliteti rada i kategorije preciznosti kod radnika i inženjera, svih. Bilo je pet grupa i pet podgrupa za isti stupanj obrazovanja, bilo je sve razrađeno i sve je to prošlo kroz organe upravljanja, sindikate, zbor radnih ljudi. Tko savjesno ne radi, tome će za taj mjesec biti umanjen dohodak za 20 posto.
Opa, nije više bilo dva posto?
– Ne nego dvadeset. I prihvatili smo to na referendumu. Svi znaju da bi poginuo ako bi se uhvatio za žicu od struje. I ako svjesno sabotiraš, to je isto kao da si se za struju uhvatio. Ili si glup, a nisi glup. Išao bih nasumično u kontrolu. Kada bih dva puta nekoga zatekao u sabotaži, išao bi šest mjeseci na upola manju plaću. I to u brusionu, da brusi i čisti komade. A to je bila i sramota.
Jesu li to onda ljudi shvatili tada?
– Shvatili su. Takvih je bilo samo četiri-pet slučajeva. U tome je moj najveći uspjeh. Više nitko nije gledao samo svoj posao, nego je li makina gotova, je li se spakiralo, hoćemo li dobiti akreditiv da zaradimo plaću. A konstruktor, on ne može raditi na normu. On mora razmišljati i možda za tri dana ne može ništa napraviti, ali onda za jedan dan napravi na stotine tisuća dolara koristi poduzeću.
Prije sam radio kao konstruktor i znao sam sve to, nije me nitko mogao žednog preko vode prevesti. Znao sam u proizvodnji svaki komad stroja čim pogledam nacrt.
Jesu li tada počeli radnici iz drugih tvrtki tražiti da rade kod vas?
– Kako ne, samo nismo ih mi primali. Najvažnije je bilo ukinuti norme i da bude startna osnova prema složenosti zadataka, a u proizvodnji je to određivao tehnolog i pisalo je na listi tko radi najviše takvih zadataka, onda je on bio u takvoj grupi; od 850 do 900 bodova za radnike, a za inženjere do 1200 bodova. Recimo da je u startu bio dolar – bod, tako da je negdje za vrijeme Reagana to iznosilo oko četiri tisuće maraka s viškovima na kraju godine, koji su iznosili i blizu koliko godišnja plaća. To je bio princip kako smo radili.
Počeli smo polako postajati problem i u Hrvatskoj po plaćama već 1977. godine, ne doduše još u Jugoslaviji, ali u Zadru i Hrvatskoj da. U odnosu na druge, naše su plaće bile dosta više. Morao bih nekada ići na kolegij SOUR-a i ja bih zaspao od dosade jer mi nismo imali ništa s "Bagatom". Rekao bih ovome do mene: "Probudi me kad završe." Nismo za njih radili ni jedan stroj, bili smo prepušteni tržištu. Samo smo plaćali zajedničkim službama, i to toliko da smo mogli još petnaest svojih službenika plaćati.
Kad ste se konačno odvojili kao samostalna organizacija?
– Svi su se tada željeli spajati u SOUR-ove, a mi smo se htjeli – odvojiti kao samostalno poduzeće. Bilo je to 1. siječnja 1978. godine, nakon uspjelog referenduma. Normalno smo poslovali i radili i za češku Škodu, u istočnoj Njemačkoj smo napravili oko šezdeset strojeva, i to za njihovu elektroopremu i za karburatore, u Rusiji opremu za dizelske pumpe za ubrizgavanje goriva… Bila je to masovna proizvodnja za pola milijuna motora. Bili su oduševljeni nama i jedino su nas tražili.
Godine 1980. potpisao sam ugovor za 25 milijuna dolara i tada sam se prvi put opio, i još samo jednom. S Rusima su znali biti tvrdi pregovori, dok je s istočnim Nijemcima išlo puno lakše i tamo sam postizao za 20 posto veće cijene, i to glatko. Oni su planirali da će do 2000. godine DDR svaku godinu od nas kupovati 10 milijuna dolara alatnih strojeva. Ali puno prije toga su propali. Postali smo razvikani i jedan nas je Nijemac uveo i u Volkswagen za koji smo 1990./1991. godine isporučili prvi stroj za obradu zamašnjaka. Kad smo dogovarali posao s njima 1989. godine, pita me jedan njihov šef nabave za specijalke, neki Zeidel, "koliki je popust?". Ja kažem da mi nismo neozbiljno poduzeće kao u Italiji, gdje daju i do 30 posto popusta, ali s obzirom da su dio sistema koji mora zaraditi plaću, dat ću im 1,5 posto popusta. Toliko može, ako ne ništa.
Oni se povukli na konzultacije, a ova dva sa mnom govore mi: "Stane, jesi lud, što nisi dao 10 posto popusta?" Ja velim: "Kad vi budete direktori, vi ćete određivati kako će se vladati." Poslije je jedan od njih dvojice postao direktor i najviše uništio tvrtku u roku godine dana.
Izlaze Nijemci i kažu nam: "Suglasni smo, može." Poslije mene su SAS-ovci išli gore i nosili ugovore vrijedne sedam milijuna maraka da će napraviti strojeve. Kad su se vratili kući, shvatili su da ih toliko materijal košta. Opet se vratili pa kažu sad je cijena jedanaest milijuna. Rekli su im: "Gospodo, tko garantira da za deset dana neće biti 15 milijuna?" I potjerali ih.
Osamdesetih godina SAS je financijski postao vrlo jak?
– Već od osamdesete godine, SAS je postao vrlo jak. Širili smo koliko je to išlo, a bilo je i više od četrdeset donacija. Marina u Sukošanu je koštala oko četrdeset-pedeset milijuna dolara. Imali smo negdje oko 20 milijuna dolara profita, 25 milijuna dolara za investicije, nekad i 30 milijuna. Meni je veći problem bio gdje ću potrošiti te šolde nego gdje ih zaraditi.
SAS je za "Cenmar" dao 40 posto, 30 posto za "Adriju" i 30 posto za "Tankerkomerc". Ulagalo se u mnoge projekte, a puno je bilo i donacija za ono što bismo procijenili da je za opće dobro Zadra.
Je li istina da su inženjeri kod vas dobivali stan u roku od godinu dana?
– Ne samo inženjeri, nego svi radnici koji su se zaposlili u SAS-u imali su pravo na stan. Svake se godine sastavljala lista. Dogodilo se da je netko u istoj godini dobio stan kad je došao raditi, bio je to pravnik Josip Novak. Rekao mi je: "Direktore, nigdje u svijetu ne postoji takva tvrtka – došao sam u svibnju kod vas raditi, sa svojom plaćom druge kategorije hranio obitelj i štedio, i u jedanaestom mjesecu dobio stan, sa štednjom namjestio stan i proslavio Novu godinu u novom stanu. Nigdje to u svijetu, ni u nijednoj firmi ne bih dobio!"
Kako ste to doveli u menzu SAS-a vrhunskog kuhara onoga doba?
– Doveo sam vrhunskog kuhara Josipa Hrabru koji je bio najbolji kuhar u ono vrijeme u Zadru. Rekao sam mu: "Joso, moraš samo kvalitetnu robu kupovati, kvalitetno meso i svaki petak mora biti ribe." Jer ne želim ulaziti u duše ljudi kako se žele hraniti i u što vjeruju. I na Badnju večer isto tako. Okitili radnici božićno drvce. Ovi iz Saveza boraca digli dreku: "Ko da je crikva osvanula u SAS-u." Što ću ja u to ulaziti ide li tko u crkvu ili ne, hoće li biti božićno drvce ili neće? Radi čega da čovjek mora mrziti svoju državu jer mu država brani njegovo opredjeljenje? U drugim poduzećima se to nije moglo napraviti, ali ja nisam to branio. Kome to smeta? Meni to nije smetalo, a ateist sam...
Izbjegli ste "sud partije"?
– Ante Marković me spasio da me ne smijene 1985. godine, ali opet zbog plaća i radnika. Uzburkao sam duhove u Hrvatskoj, čak i u Sloveniji, gdje su štrajkali u "Meblu" u Novoj Gorici tri dana. To sam saznao tek 1990. godine, kad sam njihova direktora sreo u Moskvi. Kaže on: "Moj Antiću, koliko ste vi meni muke zadali." "Kako sam vam ja muke zadao?" "Zato što su se moji radnici pobunili da imaju niske plaće u odnosu na one iz SAS-a, i to od 'lijenih Dalmatinaca'." Velim ja: "Zašto nisi formirao delegaciju da dođeš kod tih lijenih Dalmatinaca u SAS pa da vidiš kako oni rade? A osim toga, i poslovanje nije samo od rada, nego i od umijeća rukovodstva ili, bolje reći, direktora i menadžerstva da osigura novac kroz taj rad."
Bilo je problema ne samo kod njih, nego po cijeloj Jugoslaviji bi se bunili i dolazili pa bi govorili: "Ma, bre, da vidim kako on može dobivati toliko i davati za plaće, pa otkud njemu, da ga biju ne bi mogao." Tako bi govorili jer je to bilo nezamislivo u ondašnje doba, a pogotovo u današnje doba.
Na sastanku u "Mašinosavezu" u Beogradu, kolega iz Kikinde, gdje je bilo šest tisuća metalskih radnika, pitao bi: "Jel došao meštar, jesu ga zatvorili?" Mislili su za nas da smo sitni s tim specijalkama, da radimo strojeve za "kutije šibica". Mislim se ja, zapamtit ćete vi mene još.
Kako ste dijelili taj silni zarađeni novac?
(nastavak slijedi...)