Galopirajuća inflacija, sigurna recesija, drastična poskupljenja, uvođenje eura, energetska kriza, rast zaduženosti... Kakva će nam biti iduća godina, što građane čeka, kako ćemo živjeti, ako uopće preživimo, za Spektar razgovaramo s Vedranom Pribičević, uglednom ekonomskom analitičarkom i predavačicom na Zagrebačkoj školi ekonomije i menadžmenta, jednoj od najboljih poslovnih škola u regiji.
Hoće li se 2023. u Hrvatskoj živjeti bolje nego 2022.? Prognoze govore o padu BDP-a i recesiji, odnosno rastu od svega 0,7 posto?
- Da bismo bolje razumjeli poziciju u kojoj se trenutno nalazi Hrvatska kao sve dublje integrirana ekonomija EU-a, potrebno je dio naše pažnje posvetiti i trenutnom globalnom ekonomskom kontekstu. Analitičari predviđaju da će rast svjetskog BDP-a iduće godine pasti ispod dva posto, što je tek sedmi put od kraja Drugog svjetskog rata, a oporavak Kine s rastom od malo iznad četiri posto neće biti dovoljan da kompenzira skoro pa nulti ekonomski rast u SAD-u i eurozoni, te recesije u Rusiji i UK. Trenutno se smatra da će i SAD i Europa proći kratku, blagu recesiju ove zime, a slijedit će oporavak tijekom druge polovice 2023. godine. Naznake da će recesija biti blaga potvrđene su i najnovijim projekcijama da će njemački pad BDP-a biti samo 0,1%, a ne 0,3% kako se predviđalo. Međutim, i dalje je prisutan rizik da će se u drugoj polovici 2023. godine dogoditi znatno pogoršanje ekonomskih okolnosti, prvenstveno zato jer je inflacija već nagrizla realne dohotke kućanstava. Do tada će kućanstva s nižim i srednjim dohocima već potrošiti sav višak štednje, pa će to uz pad pouzdanja potrošača vrlo brzo dovesti do pada osobne potrošnje, što će se onda brzo preliti i na kompanije. U tom periodu će se ujedno i monetarno zatezanje, koje je počelo godinu prije, u potpunosti preliti na realni sektor, odnosno rast kamatnih stopa će baš u tom periodu imati najveći efekt na investicije i potrošnju. Istovremeno će i fiskalni stimulus, koji se još dobrim dijelom vuče iz pandemije, lagano kopniti, što će dodatno smanjiti impuls agregatnoj potražnji. Sve navedeno moglo bi dovesti do tzv. recesije s dvostrukim dnom, gdje prije oporavka ekonomija prolazi kroz dvije recesije. Hrvatska je u zadnjoj recesiji također prolazila kroz recesiju s dvostrukim dnom, gdje je jedno dno bilo 2009. godine, što odgovara financijskoj krizi, te drugo dno 2012. godine, što odgovara krizi suverenog duga, a cijeli taj period danas se naziva Velikom recesijom.
‘Tehnička recesija’
Prognoze, znači, nisu dobre?
- Bitno je naglasiti da su uz ove razine nepouzdanosti, koje proizlaze iz geopolitičkih rizika, bilo kakve sigurne procjene nemoguće. Projekcije Europske komisije upućuju na tehničku recesiju krajem ove i početkom sljedeće godine, dobrim dijelom zbog rasta cijena energenata i visoke inflacije, pada realnih plaća i pada pouzdanja potrošača i poduzeća. Pod uvjetom da pritisci na cijene energije počnu jenjavati u drugoj polovici 2023. godine, ponovni rast realnih plaća povećat će osobnu potrošnju, što će pridonijeti oporavku. Međutim, to neće biti dovoljno za značajniji rast zato jer će rast investicija održavati rast uvoza, a izvoz će kontraktirati kako naši trgovinski partneri ulaze u recesiju sljedeće godine, pa će doprinos neto izvoza našem rastu u sljedećoj godini vrlo vjerojatno biti negativan.
Kad nastupa recesija i što to praktično znači za građane čiju je kupovnu moć i životni standard nagrizla inflacija?
- Termin koji se često može čuti u javnosti u posljednje vrijeme je “tehnička recesija”. U tehničku recesiju zemlja ulazi nakon što dva uzastopna kvartala pada ekonomska aktivnost, odnosno pada BDP. To bi se trebalo dogoditi u zadnjem kvartalu ove godine i u prvom kvartalu sljedeće godine. No to nisu jedini parametri koje ekonomisti promatraju da bi odredili da je ekonomija u recesiji. Potrebno je još i motriti tržište rada, dakle zaposlenost i plaće, industrijsku proizvodnju i maloprodaju da bi se odredilo je li ekonomija doista ušla u recesiju ili ne. Građanima su uslijed inflacije doista pali realni dohoci, međutim i dalje je moguće naći posao ako građani žele raditi. Drugim riječima, do sada nije došlo do značajnijeg rasta nezaposlenosti koji je jedan od glavnih indikatora duže recesije, ali i značajno utječe na pad kupovne moći građana.
Ekskluzivni klub
Premijer Plenković se zadnjih dana hvali kako smo uspješni, da je Hrvatska u posljednjih deset godina ostvarila sve svoje ciljeve, kao i da nijedna država nije uspjela što i naša. Kontekst je ulazak u Schengen i uvođenje eura, slažete li se s premijerom?
- Premijer je odličan diplomat, i to mu se ne može osporiti. Međutim, krajnje je vrijeme da postane i državnik, te se pozabavi problemima “kod kuće”. Mi smo valjda jedina zemlja koja je članica EU-a, eurozone, NATO-a, Schengena koja i dalje rapidno gubi stanovništvo. Estonija, Litva i Latvija tom su se ekskluzivnom klubu pridružile prije od nas, kao i Slovenija i Slovačka. Svih pet zemalja sada je fokusirano na poboljšanje ekonomskih okolnosti u zemlji, od osiguranja visokih stopa rasta koje rezultiraju približavanjem životnog standarda prosjeku EU-a, pa do bespoštedne borbe protiv korupcije i osiguranja vladavine prava. Posebice je zabrinjavajuće istraživanje koje je Boris Jokić proveo na srednjoškolcima, odnosno mladim ljudima, a tiče se povjerenja. Ispada da mladi u nevjerojatno visokim postocima vjeruju samo svojim roditeljima, tek ponešto svojim prijateljima, a skoro uopće ne vjeruju javnim osobama, političarima i posebice ljudima koje ne poznaju. Erozija interpersonalnog povjerenja glavna je posljedica visokih razina korupcije koja rastače hrvatsko društvo, i to je sada itekako vidljivo u podacima. Duboka integracija u EU znači i da će ljudi od sada puno lakše “glasovati nogama”, odnosno lakše se iseliti.
Inflacija je službeno 13 posto, ali potrošačka košarica jasno govori da su cijene osnovnih proizvoda, prehrane i usluga rasle i više od 50 posto. Kako je to moguće?
- Metodologija izračuna inflacije je jasna i tu nema nikakve dvojbe da je inflacija 13%. Potrošačka košarica koja se koristi za izračun indeksa potrošačkih cijena sadrži oko 900 različitih proizvoda na koje potrošači troše svoj dohodak – od hrane i pića, do stanovanja, energije, zabave... Možda najbolje da objasnim primjerom. Potrošači su se žalili na rast cijena jestivog ulja. Prema anketi o potrošnji kućanstava, na izdatke za hranu odlazi 26,2% ukupnog kućnog budžeta, odnosno 92% na hranu, ostalo na bezalkoholna pića. Od budžeta za hranu, na ulje i masnoće odlazi 3,3% budžeta. Dakle, ako osoba ima prosječnu plaću 6000 kuna, oko 47 kuna prosječno mjesečno odlazi na ulje. Neki drugi proizvodi, poput mesa, imaju veće pondere u potrošnji, pa njihov rast cijena više povećava indeks potrošačkih cijena. Ili primjerice stanovanje i energija, te prijevoz, koji imaju druga dva najznačajnija udjela u potrošnji. No percepcija inflacije se, naravno, razlikuje od stvarne inflacije zato jer su relativno više porasle cijene dobara koja češće kupujemo, pa nam se čini da je inflacija 50 posto. Bitno je i dodati da indeks potrošačkih cijena mjeri cijene za prosječna kućanstva, što je statistička kategorija. Inflacija jače pogađa siromašnija kućanstva koja u svojoj košarici imaju veći udio hrane i energije od bogatih kućanstava. Tim distributivnim efektima inflacije trenutno se intenzivno bave ekonomisti u Ekonomskom institutu i HNB-u. Ta je tema bitna jer nam rasvjetljuje to kako inflacija pogađa razne dohodovne skupine i pomaže nam dizajnirati usko targetirane programe kojima želimo ublažiti udar inflacije na kućanstva koja su u riziku zapadanja u siromaštvo.
Rast trgovačkih marži
Jesu li opravdana tolika poskupljenja ili se radi o nemilim maržama trgovaca i pružatelja usluga koje su na rubu kriminala?
- S obzirom na to da živimo barem u prividno tržišnoj ekonomiji, tvrtke su slobodne formirati cijene na način da osim što ukalkuliraju porast svojih troškova, primjerice troška energije, također iskoriste i svoju tržišnu moć u određivanju cijena. Kada ekonomisti danas raspravljaju o uzrocima trenutne inflacije, osim monetarnog i fiskalnog stimulusa, problema s opskrbom i rata u Ukrajini, sve češće se spominje i rast marži trgovaca. Jedan od načina da se to adresira i pri tome pokuša politički poentirati jest i ograničavanje cijena. Nažalost, to uvijek vodi u nestašice proizvoda. Najbolji primjer je ograničavanje cijena benzina i činjenica da skoro nigdje na pumpama ne možete naći benzin po toj cijeni. Dostupan je samo premium benzin i neki rebrandirani benzin koji je vjerojatno isti benzin čija se cijena regulira, ali je nešto u njega dodano kako bi se mogao drugačije deklarirati. Ograničenje cijena uvijek vodi u nestašice, to je jedna od prvih lekcija koje nauče studenti ekonomije.
Kako se Hrvatska nosi s globalnim utjecajima, poskupljenje energenata je nova realnost, a cijene zbog toga vrtoglavo rastu. Kako se u takvim uvjetima može podići standard građanima? Kako biste tu ocijenili vladinu ekonomsku politiku?
- Već spomenuto ograničavanje cijena nije urodilo plodom, prvenstveno zato cjenovni signal, koji bi trebao biti motiv za štednju energije i energetsku tranziciju, pretjeranim intervencijama u cijene energenata nije očuvan. No ostale mjere vlade koje su usmjerene prema siromašnim kućanstvima u skladu su s preporukama Europske komisije. Cilj je pomoći onim kućanstvima koje najviše pogađa rast cijena energije. Iako je ta mjera puno konkretnija i bolja od ograničavanja cijena, nažalost značajniji efekti su izostali zbog relativno lošeg targetiranja siromašnih kućanstava. Naime, u Hrvatskoj još ne postoji registar stanovništva koji objedinjuje različite registre kojima se bilježi imovina, ekonomska aktivnost stanovnika itd. Bilo kakve smislene socijalne, demografske ili ikoje druge ekonomske politike nemaju baš smisla bez registra stanovništva kako bi mogli, primjerice, uopće utvrditi tko je u Hrvatskoj siromašan. No registar je, koliko mi je poznato, u izradi.
Može li Vlada nekako direktno utjecati na smanjenje inflacije?
- Dva su načina kako je moguće smanjiti inflaciju: restriktivnom monetarnom politikom, za koju je odgovorna centralna banka, ili fiskalnom konsolidacijom, za koju je odgovorna vlada. Fiskalna konsolidacija, odnosno smanjenje budžetskog deficita povećanjem prihoda proračuna i/ili smanjenjem rashoda smanjuje agregatnu potražnju bez potrebe da se značajnije dižu kamatne stope. Manji primarni deficit smanjuje potrebe za financiranjem, što vodi smanjenju javnog duga. Na taj bi se način izbjegli veliki negativni efekti na dijelove ekonomije koji su osjetljivi na kamatne stope, poput nekretninskog tržišta. Dakle, bitan je i miks ekonomskih politika, a ne samo monetarna politika, posebice u kontekstu ulaska Hrvatske u eurozonu, gdje poluga fiskalne politike postaje iznimno bitna. Lekciju o tome koliko je teško kontrolirati inflaciju kada je fiskalna politika ekspanzivna mogli smo naučiti iz primjera monetarnih intervencija američkog guvernera Volckera u ranim 1980-ima, koji je oštrim dizanjem kamatnih stopa prouzročio kolaps tržišta nekretnina i aprecijaciju dolara, koja je naštetila američkom izvozu.
Kako se građani mogu zaštititi? Trebaju li mijenjati svoje potrošačke navike?
- Prije svega građani trebaju razmisliti o načinima na koji mogu uštedjeti energiju, bilo investiranjem u energetsku obnovu vlastitih domova, ali i u energetsku tranziciju. Upravo su za to osigurana značajna sredstva unutar Nacionalnog plana oporavka i otpornosti te bi građani svakako trebali to iskoristiti ako su u mogućnosti. Što se tiče potrošačkih navika, uputno je pratiti akcije, potražiti neke artikle ako su jeftiniji online ili odgoditi kupnju nekih artikala za koje smatramo da su cijene drastično porasle, a nisu nam krajnje nužni.
Turbulentna vremena
Inflacija i uvođenje eura psihološki utječu na potrošače, pada potrošnja, primanja rastu neusporedivo manje od visine inflacije. Postajemo li uvođenjem eura zapravo siromašniji?
- Uvođenje eura slučajno se događa uslijed inflacije, pa je rast cijena ono što nas čini siromašnijima, a ne uvođenje eura. U turbulentnim vremenima koja dolaze, za malu otvorenu ekonomiju kao što je Hrvatska bolje je biti dio velikog monetarnog sustava koji nakon Velike recesije ima niz ugrađenih mehanizama koji štite od sistemskih kriza. Zemlje koje nemaju euro, poput Mađarske, suočavaju se sa puno većim rastom kamatnih stopa nego zemlje koje su uvele euro, poput Slovenije, baltičkih zemalja ili Slovačke.
Statistike govore da je hrvatski BDP po stanovniku na 70 posto prosjeka EU-a, Češka i Slovenija su iznad 90 posto, po potrošnji smo, odnosno standardu na 73 posto, Slovenija, Češka i Rumunjska su iznad 80 posto. Kako to komentirate?
- Da bismo postigli konvergenciju u BDP-u po stanovniku ka prosjeku EU-a, potrebne su puno više stope rasta od 2%, koliko se prognozira rast u 2024. godini i dalje. Stopa rasta potencijalnog BDP-a, koja je između ostalog određena rastom količine i kvalitete ljudskog kapitala te tehnološkim napretkom, u Hrvatskoj je vrlo niska naspram zemalja koje ste spomenuli. Primjerice, Slovačka je od ulaska u EU do 2009. godine konstantno imala stope rasta BDP-a znatno više od 4%, dobrim dijelom ostvarene izmještanjem proizvodnje iz drugih članica EU-a u tu zemlju. Litva je u tom periodu imala stope rasta iznad 6%. No vlak reindustrijalizacije koji bi nam tada dao konvergencijski momentum smo propustili, a sljedeći vlak je onaj koji se tiče digitalizacije i IT-ja na koji se, čini se, ipak nismo zakasnili.
Prijedloga za “reforme” je mnogo: Udruga poslodavaca traži od države smanjenje troškova rada, a zdravstveni sustav je u kroničnom kolapsu. Jedni predlažu veće poreze i naplatu struje iznajmljivačima kao gospodarskim subjektima, a porezna uprava oprašta milijarde dugova poreznim neplatišama. Visoka korupcija i dalje rastače državne sustave, a oko 30 posto ekonomije je i dalje u sivoj zoni, brojne su kritike na veliki i glomazni sustav javne uprave i birokracije, u središtu smo demografskog sloma... Koje reforme vi smatrate prioritetnima?
- Termin reforme postao je toliko izlizan da se sada skoro isključivo koristi pejorativno, pa ću stoga biti kratka. Vjerujem da je prva reforma koja bi se trebala provesti ujedno i najteža, a to je reforma pravosuđa. Efikasno i pravedno pravosuđe osnova je svake zdrave kapitalističke ekonomije. Prava vlasništva moraju biti sigurna, a sve vrste kriminala procesuirane i adekvatno kažnjene. Ta je reforma ujedno i najkompliciranija za izvođenje u tehničkom, ali i u političkom smislu. Podsjetila bih na slučaj ujedinjenja Njemačke, gdje su korupciji na sudovima u istočnoj Njemačkoj doskočili tako da su pozvali umirovljene suce iz zapadne Njemačke da sude u istočnoj Njemačkoj, jer nisu bili interesno povezani s političarima i onima kojima su trebali suditi.
Kako bi se trebala Hrvatska ponašati da stvarno bude uspješna zemlja?
- Državu čine prije svega ljudi, dakle pitanje je što ljudima u Hrvatskoj treba osigurati da budemo ekonomski uspješna zemlja. Odgovor na to je jasan – potrebne su nam veće ekonomske i političke slobode jer Hrvatska ima sve simptome zarobljene države. No stvari se polagano mijenjaju, ali promjena mora dolaziti odozdo. Nove udruge poduzetnika proizišlih iz pandemije poput UGP-a, koji su glasno kritizirali i HGK i HUP, zapravo su pokrenuli pozitivne promjene u obje institucije, pa je tako danas glavni ekonomist HGK Goran Šaravanja, a glavni ekonomisti HUP-a prvo Iva Tomić, a nakon toga Hrvoje Stojić, sve odreda ekonomisti sa znanjem i iskustvom. To nam pomaže da dignemo javni diskurs na razinu iznad dnevnopolitičke i argumentima, neostrašćeno i pristojno diskutiramo o ekonomskim problemima s kojima se susreće Hrvatska. Hrvatskoj, dakle, ne treba samo više tržišta u segmentu proizvoda, više poslodavaca i više radnika, već i tržište ideja – ekonomskih i političkih. Hrvatska će krenuti naprijed kada iz javnog diskursa na pitanja koja kritički propituju poteze vlasti odgovor više ne bude: “Vi to ne volite Hrvatsku.” Mislim da smo tu vrtićku razinu rasprave i patroniziranja prerasli.
Dva razvojna ‘mema’
Ide li Hrvatska u dobrom (ekonomskom) smjeru? Što su nam slabosti, a što prednosti, gdje nas vidite za pet do deset godina?
- Trenutno vidim dva hrvatska razvojna “mema”, dvije vizije koje se mogu ostvariti koje uvelike ovise i o geopolitičkim odnosima koji će nas zadesiti u bliskoj budućnosti. Prvi mem nazvala bih “europska Florida”. Život u Hrvatskoj je ugodan, a uz rad od kuće za veliku većinu Europljana vjerujem i privlačan. U tom memu EU će imati velikog interesa osigurati vladavinu prava i drastično smanjenje korupcije jer će dio građana iz ostatka EU se barem privremeno nastaniti kod nas. Taj mem zahtijeva i stabilno okruženje, pa će se proces integracije zapadnog Balkana u EU ubrzati. Drugi mem nazvala bih “graničarski”, jer se oslanja na povijesnu ideju da su dijelovi Hrvatske bili dio Vojne krajine, uvijek na razmeđi između istoka i zapada. U tom slučaju Hrvatska ostaje graničar Europske unije, a zapadni Balkan, koji sada ostaje izvan EU-a, postaje mjesto gdje se dodiruju Europa i ruski svijet. Koji od tih mema će se materijalizirati i u kojoj mjeri, ostaje nam vidjeti. No jedno je sigurno, Hrvatska će uvijek ostati bitna, ovisi samo kome i zbog kojih razloga.