Kako je završilo? Zastarom. Preciznije: obustavom kaznenog postupka, a obustavljen je praktički zbog nastupa zastare. Još preciznije: „Naime, do obustave postupka faktički je došlo zbog zastare kaznenog postupka, a pobijano rješenje je isključivo rezultat manevra prvostupanjskog suda kako bi izbjegao da zastara nastupi na tom sudu”, kraj citata.
Ali ne i odluke Županijskog suda u Zadru od 17. listopada 2018. godine, kojim je zauvijek okončano sudsko maltretiranje kojem sam punih osam godina bio izložen od suca Domagoja Kurobase.
Njemu je, nažalost, bio povjeren kazneni postupak na Općinskom sudu u Zadru u privatnoj tužbi Rena Sinovčića protiv mene zbog klevete, a sudac Kurobasa, u Zadru poznat po svom Facebook pseudonimu Pajo Patak, dao je sve od sebe da kršeći moja procesna i zakonska prava, ignorirajući brojne dokaze, iskaze svjedoka i izričite naputke viših sudova, postupak dovede u zastaru.
Odnosno, da donese rješenje o obustavi kaznenog postupka protiv mene i to samo tri dana prije nastupa apsolutne zastare, na početku četvrtog ponovljenog suđenja u istom predmetu.
Da, dobro ste pročitali, na početku četvrtog suđenja u istom predmetu, jer sve tri prethodne presude koje je sudac Kurobasa donio u korist Sinovčića, a na moju štetu, ukinuo je Županijski sud i vratio na ponovno suđenje.
Prvi put, drugi put, treći put...
I uvijek kod istog Kurobase koji bi, potpuno ignorirajući ukidne odluke Županijskog suda, mene opet osudio. Prvi put, drugi put, treći put.
I tako osam godina. Osudio bi on mene, ne sumnjam, i četvrti put, ali mu je ponestalo vremena. Doveo se u cajtnot.
Tri dana prije nastupa apsolutne zastare brže-bolje je sazvao ročište na početku četvrtog, jednog te istog postupka. Međutim, ni Sinovčić ni njegov branitelj nisu se pojavili.
Sudac Kurobasa je zaključio da tužitelj odustaje od optužbe i odmah je donio rješenje o obustavi kaznenog postupka. No Sinovčić se žalio na Kurobasino rješenje, naime, poziv na raspravu dobio je samo tri dana prije ročišta pa je cijeli taj dugogodišnji sudski kraval moralo okončati sudsko vijeće Županijskog suda u Zadru pod predsjedanjem sutkinje Sandre Radanović.
Kurobasino rješenje o obustavi zbog nedolaska tužitelja preinačili su u obustavu kaznenog postupka radi nastupa zastare kaznenog progona.
Naime, tekst zbog kojeg me Sinovčić tužio za klevetu objavljen je 16. rujna 2010. godine, a rok zastare je bio šest godina.
Budući da je prva presuda prvog stupnja donesena 26. studenog 2012., rok zastare se produljio za još dvije godine, do 16. rujna 2018. godine. Kurobasa je raspravu na početku četvrtog suđenja sazvao tri dana ranije, 13. rujna 2018. godine, pa je Županijski sud zaključio da „nije imao druge mogućnosti već tu zastaru po službenoj dužnosti utvrditi i postupak obustaviti”, a Kurobasino rješenje s razlogom nazvao isključivo rezultatom manevra kako bi se izbjegao nastup zastare. Dakle, jednim oblikom manipulacije.
„Stoga je poziv za raspravu dostavljan strankama svega tri dana prije zakazanog termina rasprave, iako je neživotno očekivati da se u tako kratkom roku stranke i njihovi punomoćnici mogu organizirati i osloboditi vrijeme za pristup na ročište, dok je molba za odgodu ročišta punomoćnika privatnog tužitelja, kao i samog privatnog tužitelja, bez ikakvog razloga zanemarena”.
Na koncu je tako ispalo da je Kurobasa, spašavajući se od zastare, nakon osam godina gaženja mojih zakonskih prava pregazio i zakonska prava mog tužitelja, za kojeg je svih tih godina tako srčano drukao. Sve je pregazio za spas svoje sudačke kože.
No kako je sve počelo? Kao što sam već rekao, nakon jednog mog komentara o Sinovčićevu liku i djelu, objavljenom u Slobodnoj Dalmaciji pod naslovom „Zadar u mreži ribara Rene”, nadnaslovom „Skandalozno, vlasnik medijske kuće Vox godinama provodi nezapamćeni medijski reket” te podnaslovom „Medijski reket Rena Sinovčića u Zadru je odavno postao notorna činjenica. Provodi ga nad svima koji nisu uvučeni u mrežu njegovih podzemnih interesa”.
Na ovom mjestu zbog razumijevanja konteksta treba istaknuti dvije stvari. Prva, navodno sporni tekst nastao je na traženje tadašnjeg glavnog urednika Krunoslava Kljakovića, koji je bio zgrožen serijalom klevetničkih tekstova posvećenih mojoj malenkosti u Sinovčićevim medijima.
Neki su bili potpisani, a neki nepotpisani, i ja sam ih većinu tužio kazneno i za odštetu, a s kakvim su ishodom ti predmeti završili, što je jednako zanimljivo, možda nekom drugom prilikom.
Druga važna stvar koju želim istaknuti je da namjera ovog teksta nije (ponovno) tematiziranje lika i djela Rena Sinovčića. Nakon USKOK-ove optužnice u aferi "Ribar", raspada njegova „medijskog carstva” i blokade imovine, Sinovčić je postao potpuno irelevantna figura u Zadru, prosijedi biciklist s naočalama koji povremeno rano ujutro prošeta Zadrom.
Reno tužio mene, i ja njega
Smisao ovog teksta je prikazati javnosti kako izgledaju sudski postupci protiv novinara kad ih vode suci koji, sudeći po ukidnim odlukama viših sudova, nisu u stanju zakonito, pravično i objektivno provoditi sudske postupke. Koji ignoriraju naputke višeg suda i dokaze, koji tvrdoglavo ustrajavaju na istim greškama i bezobrazno ih ponavljaju, prvi put, drugi put, treći put.
Koji u ulozi suca, odnosno državnog dužnosnika s povjerenom mu enormnom moći, kao da vode neke svoje privatne ratove protiv okrivljenika.
Smisao je ukazati na poziciju u kojoj vas sudac iznova i iznova, na temelju svojih osobnih predrasuda ili animoziteta, uvijek može kažnjavati za nešto za što nikad ne biste smjeli biti kažnjeni, a njemu, koji takvo nešto radi, nitko ništa ne može, niti zbog toga ikome odgovara. Štoviše, čak i nakon ovakve serije skandaloznih presuda sudac Kurobasa je, prema riječima njegovih kolega, imao namjeru natjecati se na viši sud.
Tko zna, možda mu jednog dana to i pođe za rukom. Samo da bude daleko od Zadra, iz kojeg je na koncu i otišao prije nekog vremena.
Kako je, znači, sve počelo? Sinovčić je mene tužio za klevetu, ali i ja sam njega za ono što je u svojim medijima govorio, a njegovi novinari pisali o meni. Božja providnost, kako se inače zove sustav tzv. automatske dodjele sudskih spisa u rad sucima, koji, bogu hvala, nije podložan manipulaciji, htjela je da i Sinovčićeva tužba protiv mene, i moja protiv njega dospije u ruke istog suca, kod Domagoja Kurobase. Mlađahni sudac stvar je odmah na počeku praktično riješio.
Istog je dana, jednim za drugim, sazvao ročište u kojem ja tužim Sinovčića, a nakon toga ročište na kojem on tuži mene. Bilo je to vrijeme kada je Sinovčić bio na vrhuncu društvene moći u Zadru, kao istaknuti član HDZ-a u rukama je držao televiziju, dnevne i tjedne novine, portal, bavio se nogometom (NK Zadar), građevinom...
Cijeli zadarski društveni establišment - od sudaca i državnih odvjetnika do policijskih i državnih inspektora, od sveučilišnih profesora i sportaša do političkih i gospodarskih moćnika, od arhitekata, liječnika i odvjetnika do švercera i kriminalaca – svi su rado dolazili i htjeli biti viđeni na njegovim medijskim sijelima. Sinovčić je bio pomazanik vlasti, jeli su mu iz ruke, trsili se za komadić njegove pažnje, a on je to obilato koristio, šireći svoj utjecaj u sve pore vlasti.
Od gradske uprave do zadarskog suda. U takvom okruženju, kada sam dobio njegovu tužbu, krenuo sam tražiti odvjetnika. Od pet, po mom skromnom mišljenju najboljih kaznenih odvjetnika u Zadru, četvorica su me u startu odbila. Otvoreno su mi rekli da me ne mogu zastupati, bojeći se sukoba sa Sinovčićem.
Bilo ih je strah da će oni ili netko iz njihove obitelji završiti u njegovim medijima, da će tako doći u sukob sa svima koji njega kroz politiku štite i podržavaju, ali i onima s kojima Sinovčić poslovno surađuje. Drugim riječima, bojali su se pipaka njegove vidljive i nevidljive moći, koja im se činila bezgraničnom. Peti odvjetnik kojeg sam smatrao dovoljno dobrim da me zastupa, sjedio je na Sinovčićevoj klupi. Tako sam odlučio braniti se sam.
Aha, ne znate gdje je Reno bio u JNA
I dođe taj dan, dva suđenja jedno za drugim, i prvo ročište u predmetu gdje ja tužim Rena. Sudac Kurobasa me odmah na počeku pita je li moguće izmirenje, kažem da nije, i inzistiram na početku glavne rasprave.
No sudac Kurobasa tada primjećuje da mi tužba nije dobro napisana, odnosno da u njoj nedostaje podatak o tužitelju. Konkretno, nisam naveo gdje je Reno Sinovčić služio JNA!
Budući da to nisam znao, a ne znam ni danas, pokušao sam na ročištu izravno pitati Sinovčića i njegovog branitelja, ali sudac mi to nije dopustio. Raspravu je odgodio uz napomenu da tužbu u tom dijelu dopunim inače će biti odbačena.
Odmah nakon toga, u istoj sudnici, na istom mjestu, počinje suđenje protiv mene. U tužbenom zahtjevu Sinovčića protiv mene za istu stvar, klevetu, nije navedeno gdje sam ja služio JNA, ali me zato to pitao sudac. Kad sam rekao, sudac to unosi u zapisnik i nastavlja postupak. Tako je tužba Sinovčića protiv mene sve do zastare ostala kod suca Kurobase, a moja tužba protiv Sinovčića Božjom je providnošću prešla kod drugog, pa trećeg suca, dobivši na koncu neki posve drugi, jednako bizaran ishod.
Zasad je dovoljno reći da je Kurobasa jako ažurno vodio postupak i da je prvu prvostupanjsku presudu protiv mene donio u studenome 2012. godine, dok sam ja prvostupanjsku presudu u svojoj tužbi protiv Sinovčića dobio tek u travnju 2016., dakle više od pet i pol godina nakon podnošenja tužbe. I, naravno, izgubio sam je, ali o tome drugi put...
Reno svoju nije izgubio. Zahvaljujući sucu Kurobasi tri puta je dobivao, a dobio bi je, siguran sam, i četvrti da Kurobasu nije zahvatila apsolutna zastara.
Nakon prvostupanjske presude 26. prosinca 2012., u kojoj sam osuđen za klevetu i na novčanu kaznu od 10 tisuća kuna, plus 7 tisuća kuna za Sinovčićeva odvjetnika i 600 kuna sudskih troškova, napisao sam žalbu u nekom svom slobodnom stilu.
Na sreću, u tom trenutku uspio sam pronaći odvjetnika koji je mojim pokušajima obrane priložio profesionalnu žalbu. Pune dvije i pol godine kasnije dobio sam drugostupanjsku odluku. Moja se žalba prihvaća, a prvostupanjska presuda ukida i predmet vraća na ponovno suđenje, kod Kurobase.
Ključnim za ukidanje presude bila je činjenica istaknuta u žalbi da je Kurobasa „počinio relativno bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. ZKP jer je povrijeđeno pravo obrane okrivljenika kada mu je na ročištu od 6. studenoga 2012. godine uskraćeno iznošenje dijela obrane jer bi svojim izlaganjem vrijeđao pojedine osobe”.
Na ovakav način, zaključio je viši sud pod predsjedanjem Vladimira Mikolčevića, „prvostupanjski je sud na raspravi povrijedio prava obrane okrivljenika, a to je moglo utjecati na presudu, s obzirom da okrivljenik nije iznio svoju obranu (...)”.
Drugim, odnosno istim riječima višeg suda, „okrivljeniku je uskraćeno iznošenje dijela obrane...”, a takva povreda postupka „dovela je do nepotpunog utvrđivanja činjeničnog stanja...”.
Da skratim, sudac Kurobasa mi je uskratio pravo na obranu, u postupku gdje sam se sam, bez ikakvog pravnog obrazovanja, pokušao braniti.
Na drugom suđenju moj je odvjetnik predložio novu strategiju. Pozvat ćemo svjedoke i dokazati svaki navodno sporni dio teksta zbog kojeg se Sinovčić osjetio oklevetanim.
Svjedočenje kolega novinara
Kroz sudnicu su prošli moj tadašnji glavni urednik i njegov zamjenik, koji su objasnili da ja nisam autor opreme novinskog teksta, za što sam također terećen, te pet svjedoka različitih zvanja, zanimanja i profesija, koji su bili izloženi Sinovčićevu medijskom reketu. Na koncu smo kao svjedoke bili pozvali i dvoje ljudi iz njegove redakcije, jednog novinara kojeg sam tužio za klevetu i pravomoćno dobio spor, te jednu urednicu, koja je ispričala kako je morala objavljivati tekstove koje bi Sinovčić donosio u redakciju već napisane, od nepoznatih autora, usmjerene protiv određenih osoba, među njima i protiv mene. Jedan bivši policajac svjedočio je o medijskom reketu i klevetama kojima je godinama bio izložen u Sinovčićevim medijima, jedan sveučilišni profesor i bivši političar govorio je da mu je Sinovčić prijetio i ucjenjivao ga da zaposli jednog njegovog pajdaša, a kada je ovaj to odbio, „provukao” ga je kroz svoje novine, prikazujući ga kao narkomana.
Kolege novinari, koji su također bili na naslovnicama Sinovčićevih medija samo zato što su pisali o njegovim kriminalnim aktivnostima, svjedočili su o Sinovčićevom zastrašivanju i kako su na udarnim stanicama bili proglašavani alkoholičarima.
Konačno, jedan poduzetnik je svjedočio kako se našao na udaru Renovih medija kad mu je odbio pozajmiti 300 tisuća kuna... Iskazi, svjedoci, dokazi, novinski članci, pravomoćne sudske presude... ništa nije pomoglo.
Sudac Kurobasa 22. srpnja 2016. po drugi put presuđuje da sam kriv za klevetu, ali sad moram platiti kaznu od 9840 kuna, 7000 Renu za troškove postupka i 2600 kuna paušalnih sudskih troškova.
Viši sud ovaj je put bio brži, 3. svibnja 2017. sutkinja Dijana Grancarić, kao predsjednica vijeća, i suci Hrvoje Visković i Željko Đerđ kao članovi prihvaćaju moju žalbu, ukidaju Kurobasinu presudu, i još jednom, treći put mu je vraćaju na novo suđenje.
Iz odluke Županijskog suda u Zadru vrijedi istaknuti nekoliko stvari. Utvrdio je da je Kurobasa počinio apsolutno bitnu povredu kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11 ZKP-a, budući da u presudi nisu dani razlozi o odlučnim činjenicama.
Spočitava mu se što, iako je tijekom dokaznog postupka proveo veliki broj dokaza i to ispitivanjem svjedoka i kroz dokumentaciju, tim dokazima nije dao nikakav značaj.
Upravo suprotno, kaže sud, potpuno je ignorirao sadržaj tih dokaza smatrajući ih nebitnima jer su svjedoci u sukobu sa Sinovčićem.
„U tom svjetlu, očito su po mišljenju prvostupanjskog suda trebali biti ispitani kao svjedoci osobe koje su oklevetane od strane medija u vlasništvu privatnog tužitelja, ali su s njim ostale u dobrom odnosu, što je apsurd”, zaključuje viši sud.
Kurobasa je ignorirao i iskaz bivše Sinovčićeve urednice koja je objasnila metode rada u njihovoj redakciji, kao i činjenicu da je već tada u nekim pravomoćnim sudskim presudama utvrđeno da je Sinovčić provodio medijski reket.
Medijski reket
„Postojanje medijskog reketa, dakle, nije konstrukcija okrivljenika, nije napisana isključivo s namjerom klevete privatnog tužitelja već je okrivljeni kao novinar u takvo što mogao povjerovati jer se spominjalo u nekoliko javnih medija, a utvrđeno je i pravomoćnom sudskom presudom.”
Isto tako, viši mi je sud dao za pravo što sam Sinovčića povezao s kriminalom, „bez obzira na činjenicu što protiv njega još uvijek ne postoji nikakva kaznena presuda” (u međuvremenu ih je došlo nekoliko, zbog klevete, op.a.) jer su i prije nastanka spornog teksta protiv Sinovčića bile podnošene kaznene prijave, bio je uhićivan i drugi mediji su ga dovodili u vezu s kriminalom. Viši sud na koncu upozorava Kurobasu na povrede procesnih prava obrane, posebno ističući nedopustivim „polemiziranje s ukidnim odlukama viših sudova te citiranjem dijelova takve presude na pogrešan način i dajući im time sasvim pogrešan značaj kada ti navodi nisu dio stava Županijskog suda u Zadru već dio reproducirane žalbe okrivljenika u tom predmetu...”
No umjesto da bude izuzet s mog predmeta, kod Kurobase počinje novo, treće po redu suđenje za istu stvar. I opet je sve po starom. Viši sud ukazuje Kurobasi na propuste, a on ih i dalje ignorira i tjera po svome te 29. kolovoza 2017. donosi treću presudu.
Opet sam kriv za kazneno djelo klevete i moram platiti 9840 kuna kazne, troškove postupka Renu Sinovčiću od 7000 kuna te 3500 kuna paušalnih sudskih troškova.
Moj odvjetnik opet piše žalbu i ovaj put citira sve razloge zbog kojih je viši sud ukidao prethodne dvije Kurobasine odluke, a on ih se na do jednu oglušio: od povrede kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, o povredi prava obrane okrivljenika, ignoriranju dokaza, polemiziranju s ukidnim odlukama, povrede kaznenog zakona, do nezakonite i neprimjerene kaznene sankcije i troška postupka koji sudac tretira kao kaznu okrivljenika (iako je sud kriv za ponavljanje postupka) te u žalbi posebno ističe maliciozan i zlonamjeran odnos suca prema okrivljeniku...
„Zlonamjernost takvog tipa, po mišljenju obrane, nije primjerena ni dopuštena sucu u sudskoj presudi, pa tako nešto predstavlja i grube povrede prava okrivljenika, čak i povrede temeljnih ljudskih prava, a posebice prava na pošteno, objektivno i korektno suđenje, čega ovdje nažalost, nema” zaključio je moj odvjetnik na kraju.
I, 23. kolovoza 2018. Županijski sud u Zadru ukida i treću Kurobasinu odluku. Predsjednica vijeća je Sandra Radanović, a članovi su suci Hrvoje Visković i Marijan Bitanga. Predmet se vraća Kurobasi na ponovni, četvrti postupak.
Tog 13. rujna 2018., kad sam po tko zna koji put ušao u Kurobasinu sudnicu na početak četvrtog procesa za istu stvar, i to tri dana prije nastupa apsolutne zastare, pitao sam se tko je ovdje lud?
Ja, koji kao u nekoj beskonačnoj noćnoj mori po četvrti put prolazim kroz nezapamćeni sudski mobing, sudac koji osam godina donosi iste maliciozne i ignorantske odluke ili viši sud koji te odluke ukida, ali ništa ne poduzima da Kurobasu makne s predmeta? Pitao sam se kako ovakvi genijalci završe među sucima?
Jesam li ja lud?
Je li možda bio u nekom dosluhu sa Sinovčićem, a da ja to nisam znao? Da možda nije održavao neke veze s novinarima iz tog toksičnog „medijskog carstva”? Nije li ovo dugogodišnje sudsko šikaniranja bilo motivirano nekim osobnim razlozima za koje nisam znao? Možda zato što smo u Slobodnoj pisali kako je na FB koristio pseudonim iz Disneyeva imaginarija? Ili je posebno alergičan na novinare? Da nije u pitanju neka osobna vendeta? Je li ovo pravi primjer hrvatskog pravosuđa? Je li ovo sud? Je li ovo pravda? Zašto ja, kao porezni obveznik, ovakvim ljudima dajem plaću? Zašto su ovakvi suci zaštićeni kao lički medvjedi?
Svašta mi se tog jutra motalo glavom, svakakva su me pitanja spopadala, ali jedno mi je tek sada palo na pamet: Što ako Domagoj Kurobasa nije jedini?!
Odgovor sam dobio nekidan, u izvještaju Europske komisije o vladavini prava u Hrvatskoj...