U Dalmaciji se može govoriti o jasnoj podjeli urbano – ruralno i obala – zaleđe, jer je u svim gradovima i na većini otoka Milanović ostvario nešto bolji rezultat, dok je Grabar-Kitarović bila vrlo uvjerljiva u zaleđu

Pobjeda Zorana Milanovića može se promatrati kroz nekoliko parametara, ali ključne trenutke treba identificirati u lošem rezultatu u Slavoniji i tome da je urbana Hrvatska potpuno okrenula leđa HDZ-u. Pet najvećih gradova u Hrvatskoj glasalo je za Milanovića, dok Slavonija, koja je tradicionalno okrenuta desno, nije donijela očekivan rezultat Kolindi Grabar-Kitarović.

Naravno, preduvjeti za takav rasplet ostvareni su ranije, prije svega vrlo lošom listom, a onda konzekventno i slabijim rezultatom na europarlamentarnim izborima, što je SDP na neki način vratilo u političku igru. K tome, uspjeh Milanovića u prvom krugu bio je dodatni vjetar u leđa. Ne treba zaboraviti ni toksičan utjecaj Bandića u Zagrebu, što je bio jedan od ključnih trenutaka ove utrke. Godine 2014. Josipović je imao svega 16 tisuća glasova više od Grabar-Kitarović, dok je Milanović tu prednost učetverostručio. Pritom je i utjecaj dijaspore bio apsolutno precijenjen i problem je što se u ovakvim okolnostima samo može povećati antagonizam.

Ako govorimo o Dalmaciji, vidljivo je da se i dalje može govoriti o jasnoj podjeli urbano – ruralno i obala – zaleđe, jer se u svim gradovima i na većini otoka može vidjeti da je Milanović ostvario nešto bolji rezultat, dok je Grabar-Kitarović bila vrlo uvjerljiva u zaleđu.

Jedan od ključnih trenutaka dogodio se još u prvome krugu, kad je Miroslav Škoro prilično tijesno izgubio i tu je neminovno moralo doći do određenog protesta na desnici, koji se vrlo jasno vidio baš ondje gdje je on najbolje prošao, a to je Slavonija. HDZ se nalazi u prijelomnom trenutku u kojem se mora redefinirati, jer sadašnja pozicija desnog centra uspjela je izolirati tu stranku i od centra i od desnice uz sad već drugi uzastopni loš rezultat, pri čemu ovaj poraz ima osobitu simboličku težinu.

Pretpostavljam da će sljedeći mjeseci biti vrlo važni za daljnje definiranje političke scene, jer smo s jedne strane izgubili čitav niz protestnih opcija koje su se kompromitirale ili su se jednostavno pokazale irelevantnima, a činile su važan fragment političke scene. K tome, barem jedan dio njih bio je povezan s biračima sklonijima ljevici.
SDP je, s druge strane, jednostavno profitirao od “sukoba na desnici”, ali i svojeg uzlaznog trenda, za koji sad možemo očekivati da će i dalje rasti.

Poseban je problem ovih izbora to što se na neki način okamenilo teme i probleme o kojima se raspravljalo. Vrlo smo malo čuli o budućnosti i viziji zemlje, a oboje kandidata u drugome krugu zapravo su predstavnici starog establišmenta i efektivnog duopola koji je u Hrvatskoj na snazi od početka. Pri tome je posebno Grabar-Kitarović činila pogreške u komunikaciji, počevši od Bandića i proslave rođendana u trenutku kad je jedan od kandidata s vrlo respektabilnim rezultatom iz prvoga kruga svoj uzlet doživio upravo napadima na njega. Milanović je tu odigrao razmjerno konzervativnije, a i nije imao toliko gafova u kampanji, dok je prilično dobro u debatama prikazao još uvijek aktualnu predsjednicu kao povezanu sa skandalima ili barem s osobama u dubioznim situacijama. U trenutku kad se Hrvatska percipira kao zemlja u kojoj je korupcija jedan od glavnih problema, to se očito pokazalo kao dobra taktika.

Generalno, može se primijetiti da je Grabar-Kitarović svoju kampanju temeljila na sad već potrošenim metaforama poput zajedništva, koje u liberalnoj demokraciji, a osobito onoj u kojoj već više od pola desetljeća imamo vrlo podijeljene političke rezultate, nisu nužno mobilizirajuće i mogu biti iritantne, dok je Milanović svoju retoriku gradio na ipak manje ambicioznim, ali realnijim sadržajima.

Ipak, ako treba na neki način sažeti potencijalne posljedice ovih izbora, rekao bih da ćemo gledati dramatično razdoblje u HDZ-u (već je nekoliko istaknutih članova stranke počelo najavljivati kandidaturu za predsjednika stranke), pri čemu će biti vrlo važno vidjeti kako će se dalje razvijati platforma suverenista, dok se s druge strane otvara prostor koji su punili protestni kandidati koji privlače primarno lijevi centar, a koji su velikim dijelom onaj dio spektra na koji pretendira SDP s koalicijskim partnerima. U svakom slučaju, kao i kod prethodnih predsjedničkih izbora, vjerujem da ćemo svjedočiti restrukturiranju političke scene.