Netko mlađi danas bi mogao pomisliti da sve žene u Hrvatskoj rade kao trgovkinje i da sva odjeća stiže iz Turske, Bangladeša, Kine i Vijetnama te da je Hrvatima umijeće šivanja posve nepoznato. Ali gadno bi se prevario.
Naime, do devedesetih godina Hrvatska, pa i Jugoslavija u cjelini, bila je jako važna za šivanje, gotovo kao gore navedene krojačke velesile.
Kako je naveo zagrebački Tehnički muzej u povodu zanimljivog projekta "Skrojene budućnosti", u Hrvatskoj je 1990. u tekstilnoj industriji bilo zaposleno više od 83.000 radnika. Njihov broj se 1999. doslovno prepolovio na oko 41.000, da bi ih 2016. godine bilo manje od 17.000. U ovoj "plenkoljetki" njihov broj vjerojatno se dodatno smanjio.
U Zagrebu je prije devedesetih bio centar tekstilne industrije Kamensko, Nada Dimić, Kluz, NIK, Standard konfekcija... U Varaždinu je šivao Varteks, u Sisku Siscia, bio je tu Karlovac, Duga Resa, Zagorje...
Isti izvor otkriva da je u Slavoniji u tekstilnoj industriji krajem 1977. godine radila 21 tvornica, u kojima je bilo zaposleno 11.211 radnika, najvećim dijelom radnica. Slavonija u Osijeku i Našicama, Tekos, LIO, Svilana, 1. maj i Mara u Osijeku, Vuteks Vukovar, Vinteks i Đuro Salaj Vinkovci, Sloga Slavonska Požega, Odjeća Slavonski Brod, Zlata i Yukon Nova Gradiška, Iteks Ilok, Sutjeska Beli Manastir, Posavina Đakovo, Fruška Gora Šid i Županja, Kudeljare u Črnkovcima i Đakovu...
"IMK Slavonija tada je izvozila 65 posto proizvodnje, Vuteks 30 posto, Iteks Ilok 41 posto. Polovina izvoza bila je namijenjena zemljama zapadne Europe", navode iz muzeja.
Doprinos Dalmacije tekstilnoj industriji
I Dalmacija je naravno davala svoj doprinos. U Splitu Jugoplastika i Uzor, u Šibeniku Revija, u Omišu Galeb, u Sinju Dalmatinka. A marljivo se krojilo i šivalo i po otocima, manjim mjestima, takozvanim pasivnim krajevima.
Šivalo se i za brendove kao što je Adidas, koji je nedavno napravio posebnu seriju patika iz Jugoplastike u kojima je istoimeni klub bio trostruki košarkaški prvak Europe.
Za tu industriju u Zadru je bio najvažniji centar, tvornica šivaćih strojeva Bagat. Kako su nedavno istaknuli iz tvrtke, "u najslavnijem periodu zapošljavali su 3600 radnika, a proizvodilo se oko 160.000 strojeva na godinu! Time je Bagat postao četvrti proizvođač domaćinskoga šivaćeg stroja s računalnim upravljanjem u Europi i šesti u svijetu"!
A proizveo je i više od 20 vrsta kućnih šivaćih strojeva među kojima su, sjetit ćete se, "Slavica", "Višnja", "Ruža" i "Jadranka".
Bagat se zbog 22 tisuće kvadrata zemljišta uz more, na koje su oko bacili kapitalci poput Ivana Čermaka, Milana Lučića i Tomislava Mamića, još vuče po sudu, a predmet se čini kompliciranijim i od najsloženijega krojnog arka.
Ne samo Bagat nego i sve navedene velike tvornice poslije su zbog nekretnina postale slučajevi: Kamensko, NIK, Nada Dimić, Jugoplastika, Uzor, Revija. Uz koje se vežu i prepoznatljivi domaći "brendovi" devedesetih: Gucić, Todorić, Kutle, Kerum, Pavić...
Kako su to formulirali iz Tehničkog muzeja, "proces deindustrijalizacije, koji je devedesetih godina započeo upravo s gašenjem tekstilnih pogona, najviše je utjecao na žensku radnu snagu". Drugim riječima, bilo je otkaza, štrajkova, nepravde i suza, čekanja otpremnina i reakcija pravne države.
Benetton i braća ladini
Dobar dio žena nastavio je šivati ili se prebacio na trgovinu, poljoprivredu ili nešto treće. Šivale su se još dijelom zastave, radne i vojne uniforme, još nešto za izvoz, poput poslova koje je ovdje, na temeljima jeftine radne snage pokušao aktivirati Luciano Benetton ili famozna braća Ladini.
Kako pokazuje projekt zagrebačkog Tehničkog muzeja, u kojem je izložba "Žene i tehnika" trajala do 15. ožujka, švelje, baš kao i pralje, uvijek su bile jeftina radna snaga.
"Izumom šivaćeg stroja domaćice su mogle šivati brže. No, od profesionalnih švelja sada se očekivala i veća produktivnost, a plaće su ostale jednako niske i uvjeti rada jednako loši. Tvornice odjevne konfekcije bile su poznate po nehigijenskim uvjetima rada i niskim plaćama. Posao tekstilne radnice bio je početkom 20. stoljeća jedan od četiriju najozloglašenijih poslova.
U Kraljevini Jugoslaviji za šivaćim strojevima radilo je više od 12.000 radnica. Nadnice su u odnosu na one u ostalim industrijama bile najniže te ujedno dvostruko niže od nadnica muškaraca u istoj industriji. Osim u industriji odjeće, velik broj djevojaka, primarno iz ruralnih područja, radio je u krojačkim obrtima. Njihovi radni uvjeti nisu bili bolji od onih u tvornicama – radilo se i danju i noću, a nadnice su bile niske.
Između dva rata tekstilna industrija počela se sustavnije razvijati te je i broj radnica narastao. Većinom su to bile nekvalificirane radnice iz ruralnih područja. Godine 1932. na području Hrvatske žene su činile 57,43 posto ukupno zaposlenih u tekstilnoj industriji. Godine 1951. u NR Hrvatskoj u tekstilnoj industriji je bilo zaposleno 14.958 žena, od čega je velik broj radio u industriji odjeće. Broj je u idućim desetljećima nastavio rasti i 1970. broj žena zaposlenih u tekstilnoj industriji u SR Hrvatskoj iznosio je gotovo 40.000", objašnjava se u materijalima izložbe.
Švelje i oficiri, krojači i predsjednici
Složit ćemo se, šivanje se ne čini lakim poslom, pogrbljen si, loše je osvjetljenje, naprežu se oči za krojeve, bodove i uvlačenje konaca, a tu je i velika opasnost od uboda, iglom ili pribadačom. Težak i nedefiniran položaj švelja zrcale i starogradski stihovi: "Sjedila sam za mašinom, šila sam/ pitali me oficiri čija sam./ Ne pitajte, oficiri, čija sam,/ vodite me vašoj kući, vaša sam". Prema toj pjesmi, švelja je nulto stanje, sve drugo, pa i biti oficirova žena, bolje je od toga.
Naravno, šivanje ima i dobrih strana, od elementarnoga da čovjek ne hoda gol i bos, pa do toga da se lijepo i moderno izgleda. Kao krojaču lakše ti je dobiti po prstima jer nosiš naprstak. Kao krojačica i krojač imaš mogućnost popravljanja, kad napadnu kilogrami i mjere se rastegnu, uvijek se može malo popustiti po šavu, što je zlata vrijedilo kad je korektivna kirurgija bila u povojima.
Važan i koristan dio krojačkoga posla je uzimanje mjere. Svakome uzeti točnu mjeru znači da živiš u svijetu realnosti. Imaš i mogućnost da krojem istakneš tjelesne dobre strane, a sakriješ loše. Da smo barem, u ovim previranjima, na kreatorskom mjestu imali neku dobru krojačicu ili krojača, pa da nepravilno građenom društvu skroji odijelo po mjeri! Ili makar košulju, onu s kopčanjem na leđima.
Krojači imaju i mogućnost napredovanja, do finije modistice ili modista. Iako što se tiče društvenog uspona, malo ih je došlo do vrhova vlasti, unatoč tome što je uzimanje mjere privatni čin, na kojem dužnosnika ne može zamijeniti predstojnik ureda. Možda je vrh društvenoga uspona ostvarila Žuži Jelinek koja je bila kod Tita, imala utjecaja i na Jovanku, a doprla je i do Tuđmanovih dvora. Ili devedesetih Rikard Gumzej koji je "krojio" po HTV-u. Ali uspon modista u načelu nije bio veći od uspona klobučara, što je znak da je domaćim političarima podjednako važno tko im čuva hrvatsko srce ili premudru glavu. Tko zna, možda sada svestrani i probitačni Nenad Bakić preko Varteksa ostvari neki veći utjecaj.
Prije je svatko imao svoga krojača, kao i frizera i mehaničara. Gotovo da nije bilo kuće bez šivaće mašine, bilo stare singerice ili novije bagatice. Bilo je kuća bez Titove slike, Biblije ili "Povijesti Hrvata", ali teško da ih je bilo bez "Burde". Prostirali su se krojevi po podu, kao početkom devedesetih zemljovidi, i raznobojnim kredama vukle se crte razdvajanja.
Recimo i to da su i muškarci morali imati iskustva u šivanju. Priprema je kretala od malih nogu, od lektire "Tko je Videku napravio košuljicu" Frana Levstika, pa do nastave domaćinstva. Prava škola bila je JNA, daleko joj kuća, gdje si u pozadini kape morao imati iglu i konac za hitne šivaće intervencije. Oni koji su htjeli više vezli su goblene uz loš i kratak TV program, ili su postali kirurzi pa šivaju rane.
Heklanje na blagajni
A danas? Danas su šalturice prekvalificirane u trgovkinje, umjesto da štepaju za strojem, heklaju po blagajni. Danas je doba jeftinoga tekstila, ne isplati se ništa prepravljati ni popravljati. Ne sprema se više ni dota, ali unatoč tome, žene i danas znaju šiti. Privatnice se nisu dale, šije se i popravlja na dosta mjesta, privatno i javno. Stare singerice još su tu, a upravo se na tržište vratio i Bagat, s novom generacijom šivaćih strojeva, "Jantar" i "Safir".
Sada imaju "LED osvjetljenje, automatski uvlakač niti, udobnu radnu površinu, metalno kućište te brojne druge pogodnosti koje iskustvo šivanja podižu na potpuno novu razinu". Tu su i "setovi sa 64 komada ekskluzivnog asortimana konca za šivanje, ili 98 predmeta šivaćeg pribora u praktičnoj i čvrstoj kutiji pa do čak 167 komada šivaćeg asortimana". Pametnome i solventnome dosta.
Sve to pokazuje da će, unatoč svemu, šivanje i šalturice opstati. Utješno je stoga da će na poderotinama ovoga iznošenoga svijeta preživjeti barem jedna igla i konac, što će biti dovoljno da ga netko vješt popravi po šavu, stavi zakrpu ili da zašije rane. Pa da, zakrpani, krenemo od početka, kao krojači vlastite sudbine.
