Kad je u ljeto 2015. odlučio objesiti kopačke o klin, Saša Bjelanović je imao 36 godina, dres talijanskog drugoligaša Pordenonea, 18 nogometnih transfera iza sebe i, koliko pamti, preko 150 postignutih golova u igračkoj karijeri. I što je za njega najvažnije, na putu je imao dvoje beskrajno slatkih blizanaca, Freda i Samuela.
Prošle godine, negdje u svibnju, Fred i Samuel su već potrošili mali vagon pelena, a Saša Bjelanović je postao pomoćnik Maria Branca, sportskog direktora splitskog Hajduka. Zadužen, među ostalim, i za skautiranje igrača, što ga je nakon duge i bogate internacionalne igračke karijere, u kojoj je tijekom 19 godina promijenio čak 18 nogometnih klubova, dovelo u situaciju da napokon živi kod kuće u Zadru, ali da na posao putuje u Split. Saša naime svaki dan vozi od Zadra do Poljuda, najmanje pet-šest puta tjedno, što znači da dnevno za volanom prođe preko 300 kilometara.
- Nastojim ne razmišljati previše. Od kuće u Zadru do posla na Poljudu treba mi oko sat i pol vremena u jednom smjeru. Ponekad moram ići zbog obveze od sat vremena i nakon toga se vraćam. Ali imam puno poziva i slušalice pa to brzo prođe...
Dobro, ali kad se vraćate kući, pitamo ga. Saša se zamisli, kao da na prste broji sate.
- Kasno! – ubacuje se simpatična supruga Martina koja zasigurno najbolje zna koliko Saša zbog Hajduka izbiva iz kuće. I koliko nedostaje njoj i malim plavim vragolanima.
Saša i Martina otvorili su nam vrata svoga modernog stana u Zadru kako bi nam ispričali svoju priču o novoj karijeri nekadašnjeg prvotimca NK Zadra i jednog od najpoznatijih zadarskih nogometaša koji su ostvarili respekta vrijednu domaću i inozemnu karijeru. U prvoj ekipi Zadra debitirao je 1996. kao 17-godišnjak, potom je iz Zadra potpisao za tadašnju Croatiju (Dinamo), ali nije igrao već je posuđen Istri, a potom Varteksu.
Tu je pod paskom pokojnog direktora kluba Anđela Herjaveca igrao dvije godine i postigao ravno 50 golova. Iz Varteksa odlazi u Italiju, najprije Como, pa posudba u Chievo iz Verone, potom Genova, Lecce, opet Genova, Ascoli, Torino, Vicenza, pa rumunjski Cluj, Atalanta iz Bergama, Hellas iz Verone, opet Cluj, pa Varese, sicilijanska Messina i na koncu Pordenone kod Udina. Htio je, kaže, na kraju karijere, pritisnut kroničnim ozljedama, biti što bliže Hrvatskoj, a već je i bio počeo s ozbiljnim planovima za nastavak karijere. Školovanjem za budućeg sportskog direktora.
- Kad bih se trebao seliti, uhvatila bi me muka. Ali nije mi krivo. Možda sam u nekim sredinama mogao ostati duže, ali nisam htio, nisam nikome htio biti na teret. Kod nas je percepcija nogometaša da, ako nisi došao do Reala, Barcelone ili Juventusa, nisi ostvario ništa. Tada se uvijek sjetim jednog trenera koji mi je govorio: "Da bi mogao cijeniti što imaš, sjeti se što si sve morao napraviti da do toga dođeš".
Kad se ja sjetim gdje sam i kako počeo, treninga na Banini (sportski centar u bivšoj zadarskoj vojarni, op.a.) kroz rat, stanja u klubu, ispada da sam jedini iz svoje generacije došao do vrhunskog nivoa. Zato ne mogu biti nezadovoljan karijerom. Možda nisam došao do finala jedne Lige prvaka, premda sam i nju okusio igrajući za rumunjski Cluj, ali sam jednako tako vrlo lako tih godina mogao završiti na posudbi u Posedarju. I, što bi onda od mene bilo... - pita se Saša i dodaje da je s obzirom na okolnosti napravio više nego što se čini.
Ništa u životu nije slučajno, kaže Saša, a za potvrdu svoje teze priča nam anegdotu koja mu je odredila nogometnu karijeru, ali i život.
- Bio sam na završetku srednje škole i trebali smo ići na ekskurziju u Rim. Bio sam jako uzbuđen zbog toga. Istodobno sam kao junior ušao u prvu ekipu NK Zadra i tadašnji trener, Stanko Mršić, nije mi dao da idem, jer sam trebao ići na pripreme. Međutim, nekoliko dana prije odlaska u Rim Mršić više nije bio trener i direktor kluba me pustio na ekskurziju.
Kad se nakon tjedan dana vratio, priča saša, stanje u klubu je bilo kaotično. Većina igrača je završila na posudbi po nižerangiranim klubovima i to je čekalo i njega. "Što ovaj mali radi tu" upitao je mrzovoljnim glasom novi trener Ante Čačić, današnji trener vatrenih, prof. Josipa Bajla s kojim je Saša razgovarao u klupskom hodniku. Saša je naime trebao ići u Posedarje za "plaću" od sto maraka, ali onda mu je prišao Čačić: "Mali, šta igraš". "Napadača", odgovori Saša. "Popodne igramo u Benkovcu, ajde dođi, treba mi neko u napadu". Saša je otišao u Benkovac i zabio dva gola. Dovoljno da ga Čačić sa 17 godina odluči zadržati u prvoj ekipi. Onda je došao debitantski nastup za NK Zadar u kojem je zabio gol. Tako je sve krenulo. Završetak je dočekao u Pordenoneu, izraubovan nakon dvadesetogodišnje karijere...
- To sam dosta emocionalno proživljavao. Ali donio sam odluku. Možda sam mogao još jednu-dvije sezone izvući, no smatrao sam da je bolje prestati na vrijeme. Iduću sezonu u Italiji sam dobio trenersku UEFA B licencu, zatim i licencu za sportskog direktora, a prošlog mjeseca u Firenzi sam završio tečaj za trenera UEFA A licence. Želio bih jednog dana biti sportski direktor, ali kao i druge stvari u životu, to ne ide preko noći. No ako sve radiš kako treba, ako imaš kvalitete za posao kojim se baviš, jednog će se dana sve poklopiti i sve će doći na svoje mjesto – uvjeren je Saša. U prvi plan opet nam uskaču priče o Hajduku i Splitu. Zašto se nisu odlučili na život u Splitu, nego opet na putovanje...
- Kad smo se vratili iz Italije djeca su imala tri mjeseca. Ja radim, a Martini s njih dvoje nije lako. Ovdje u Zadru je bio "baka servis", Martinina teta... Puno sam mirniji kada je obitelj mirnija. Da to nije tako, uzaludan bi bio svaki posao – kaže Saša.
- I u Splitu je trebalo tražiti stan koji bi bio pogodan za malu djecu, što nije jednostavno – dodaje supruga Martina, koja radi u školi u Sesvetama kao defektolog. Rođena je u Zadru, njezini roditelji su iz Poljane na otoku Ugljanu, a nekada je živjela na Voštarnici. U vezi su od 2013. godine, a oženili su se dvije godine kasnije. Praćenje Sašinih seljenja od Italije do Rumunjske i natrag nije joj, kaže, palo teško.
- Meni je to bilo super. Volim mijenjati mjesta. Sad smo zbog djece tu u Zadru i već se bojim da nam to malo ne dosadi (smijeh). Ali vidjet ćemo što nam donosi budućnost – kaže nekako tajanstveno Martina. Saša se znakovito nadovezuje.
- Moj ugovor s Hajdukom istječe za godinu dana. Vidjet ćemo što će vrijeme pokazati. Važno je da je obitelj sada na miru, a i supruga je ponovno u drugom stanju. Prinovu očekujemo u veljači iduće godine – otkriva nam Saša, a Martina ne može sakriti osmjeh.
To je pravi trenutak da Sašu podsjetimo na fotografiju nedavno objavljenu na portalu Zadarski.hr. Snimljen je u gradu kako gura kolica s dvoje blizanaca. Fotka je postala viralan hit, a Saša je dobio bezbroj pozitivnih komentara i stotine lajkova.
- Kad nisam na poslu, kad nisam na putu, svaki slobodni trenutak želim provesti s djecom i suprugom. Imam iskustvo iz prethodnog braka i 15-godišnju kćerku Saru Auroru s kojom se ne viđam često. Ne želim ponavljati iste greške, obitelj dolazi ispred svega. Zbog toga kad sam u Zadru želim biti s obitelji. A prijatelji? Više su me viđali dok sam igrao vani i ovdje dolazio samo nekoliko dana godišnje nego sad kad sam se vratio... - govori Saša dok Fred i Samuel s dudama u ustima trčkaraju po stanu. Smire se tek kad ih posjednu u njihove ovalne stolice nalik otvorenim kapsulama iz nekih SF filmova ispred velikog televizijskog ekrana. Baš nas zanima, koji će od njih dvojice jednog dana igrati u špicu, tko lijevog, a tko desnog beka...
Branco je znalac i profesionalac
Raditi s Mariom Brancom veliko je zadovoljstvo. Izuzetan je znalac i profesionalac. Sve gleda kroz prizmu interesa kluba. O njemu stvarno mogu reći sve najbolje – kaže Saša za sportskog direktora Hajduka.
HNL kao treće talijanska liga
Velika je razlika biti sportski direktor u nekom klubu u Italiji ili kod nas. Isti je sport, ali sve drugo je drukčije. Talijanska treća nogometna liga je gotovo u rangu prve hrvatske nogometne lige. Osim prva četiri kluba svi ostali u HNL-u su po svim mjerilima na razini treće talijanske lige. Italija je naprosto veće tržište i više je novca i sponzora u igri. Godišnji budžet klubova druge talijanske lige ne da se usporediti s našom prvom ligom, a prvu talijansku ligu da ni ne spominjem.
Samo jednom "vatreni"
Saša Bjelanović je samo jedno zaigrao za reperezentaciju, u razdoblju kvalifikacija za Svjetsko prvenstvu u Njemačkoj. Debitirao je protiv Izraela, a kasnije je bio na klupi još tri-četiri puta kroz kvalifikacijski ciklus.
"Herjavčevo proročanstvo"
- Sjećam se sastanka s pokojnim direktorom Varteksa, Anđelkom Herjavcem. Rekao mi je da će me pustiti iz Varteksa tek kad zabijem 50 golova. Ja sam do tada zabio 34 gola, imao sam 21 godinu i želio sam što prije otići vani. Nedugo nakon tog razgovora Herjavec je, nažalost, poginuo, a ja sam do kraja prvenstva uspio zabiti točno 50 golova. Nakon što sam zabio 50. ozlijedio sam se, no "Herjavčevo proročanstvo" se ostvarilo.