Suze u slobodi

Jutro, desetak uri, prid par dana gledan na televiziji dokumentarni program TV-Beograda, pa se pitan: „Slavko, di smo i ča smo?“ Dva, već češće viđena hrvatska novinara pričaju o Drugom sviskom ratu, priča kuri o Beogradu, kako su Beograd oslobodili Rusi i srpski četnici u desetom misecu 1944. god. Bravo: Jopet da će biti kršćena Kraljevina Jugoslavija.

A di je general Peko Dapčević sa Prvom armijom, i Koča Popović sa Drugom armijom? Di je Šesta Lička proleterska divizija ka je netom spasila u Drvaru Tita, krenula lipo priko Bosne i Crne Gore ka Srbiji, do Beograda. Lipo, di je moj znanac Ivan, Sutumišćak, ovi naš sa Ugljana ki je sa Šestom Ličkom proleterskom divizijun juriša u oslobođenju Beograda i ranjen na Banjici.
I priča mi je Ivan Sutumišćak kako su četnici ćapavali grede, daske, pletene kofe, anke i plivajuće mrtve Švabe, i plove Savom do Zemuna, a ča nisu, da se ka otresu zla i pokore, i biž do Fruške gore, do Sremskog fronta, dooo….

Njemci se povlače iz Grčke, preko Makedonije, Albanije, Crne gore, preko Tuzle, Zvornika ka rijeci Savi, Slavoniji… I Sremski front! Di su još divizije partizana od Slavonije? A, Njemci, ustaše, četnici i ostala bratija korak podrep i prema Zagrebu, Sloveniji, pa Austriji. Biži lipost i kripost, bižu ostaci zla fašizma. Kolone i kolone, tiraju i dicu, žene, ranjenike, bolesne… kolone…
Sve lišo!

Drugi dan slobode, mi u Zagrebu 1945. maj misec, dneva devetog.

Mi, radio-telegrafski kurs, nas desetak petnajest drugog, trećeg dana u Zagrebu. Druga Armija u Zagrebu. I sitija san se prijatelja Milana. Bili smo skupa u Zadru, Gospiću, Karlovcu, učili, tipkali tasterima, fali mi Milan.

Išćin Milana i drugi dan sve lipo do Maksimira, Mirogoja, cilu Ilicu, Trg, Tuškanac vižitaje moje društvo sve lipo do željeznice, vojne bolnice na Maksimirskoj, vele kuće šta su koristile svemoguće ustaške i njemačke vojske. Odlučija: moran naći Milana, a Zagreb je prevelik, a pogotovo za nas koji smo prid desetak, petnajest dana krenuli iz šume, velebiskog krša, goli i bosi, gladni krenuli prema Zagrebu.

Išćin, Milana nigdi. Pitan u četi za vezu, išćin u zaštitnim batalaljonu, vrtim se oko bolnice, počeli moji sa kursa telegrafije iskati i mene i Milana.

I naša Milana na glavnin kolodvoru. Večer, Milan na klupi, ni sidi ni leži.

Pozdravili se, pa rič, nako, dvigne se, bos, krpa do krpe, pa di si, jesi li živ, ča je? Mi svi od kursa…. E, svi zabrinuti…
Reka mi je Milan, nako, odma, u po’ riči u kojoj se ćuti, a sve: i gladnoća, i dešperacijun, izgubljenost i lutanja i dušun i tilom.
„Slavko, prijatelju i druže. Ti imaš Iž. Dani i noći sluša san tvoj otok. Svaka tvoja rič za mene je bila cili svit. I kamik i maslina i krumpir i spaljene kuće, poginule mladiće, divojke i logori, more, i ribe, ribe, ribe…“

„Ja Milan, u osamnajestomu godištu sam i ovo šta me ni bilo tri dana, čini mi se da san iska u cilin Zagrebu mater, sestre Anu i Milicu, znan da ćaću niman, ubili su mi ga, brati Gojko i Branko… Di mi je strina Mare i koliko dice, koliko roda, sunce ti božje i pravici, stric i njegova obitelj, susidi. Ni broja, ni glasa. Brojili se, nako u nedilju prije mise do dvadeset i sedan i još, i još nekoliko… A živine, a peradi, ralo, a motika, sikira, a pisme uz komin, nako, gori vatra, ispečeš krumpir… pivamo…”
I suza, dvi, tri… Suza u slobodi…