- Ovo je moj posljednji vrisak... - kaže Zvonko Vrsaljko (61), dugogodišnji prometnik vlakova na pruzi Knin-Zadar.
Zvonko je cijelo svoj radni vijek, gotovo 40 godina, proveo na željezničkom kolodvoru u Benkovcu i do mirovine mu je ostalo nešto manje od dvije godine. Imala je ta pruga svoje zlatne dane, pamti ih Zvonko kao da su bili jučer, iako su oni danas daleka prošlost i sjećanje na neka druga, bolja vremena. Jer benkovački željeznički kolodvor zjapi prazan. Zadnji putnički vlak tuda je prošao 2014. godine, tračnice su zarasle u korov, a klopot vagona čuje se još samo u pričama mještana. Prugu živom čini tek nekolicina željezničkih radnika, kao imitacija života nekadašnje frekventne linije koja je Zadar povezivala s kontinentom. Zato nije ni čudno da je Zvonko, na kraju karijere, postao glavni glumac u jednom sporednom filmu. I to doslovno.
Naime, taj moment prolaznosti, pustoši i tišine kamerom je zabilježila Zvonkova kćer Melita Vrsaljko u 15-minutnom dokumentarnom filmu "Knin-Zadar" koji je ušao u konkurenciju regionalnog programa ovogodišnjeg ZagrebDoxa, međunarodnog festivala dokumentarnog filma. Melita, inače dugogodišnja novinarka, ovog se puta našla u ulozi redateljice.
- U filmu je dokumentirano vrime u kojem se ništa ne radi, vrime u kojem vlak više ne dolazi. Čekamo ga ko Mesiju. A zlatno doba željeznice, ono je prošlo. To nikom nije nit‘ zanimljivo više. Prije je bilo puno putnika, puno robe, bilo je živo na kolodvorima, s guštom sam iša na posao, s guštom predavao službu. Kolodvori su uvik misto di se nešto dešava. U to zlatno doba te iste pruge koja sada propada, osjećao sam se zadovoljno. Imaš osjećaj da si ti tu plaću zaradio. A sad je nisam zaradio, nikakvu novu vrijednost ne donosim, ne radim ništa, vlakova nema... - priča Zvonko sa sjetom u pogledu. Nije on kriv što vlakova više nema...
- Ljudi se znaju začudit kad me vide na kolodvoru s crvenom kapom pa misle "što ovaj radi ovde". Reka sam ja svojim šefovima, predložio sam im da, osim što dužimo svake dvije godine one crvene kape, zadužimo i crvene noseve pa da u pravom smislu budemo klauni. E onda ćemo u potpunosti nasmijavat ljude, šali se Zvonko.
Prvi vlak prugom Knin-Zadar prošao je 1967. godine kada je trasa bila i dovršena. Izgradnja je počela početkom 50-ih godina, duga je 94 kilometra i u ondašnjoj je Hrvatskoj, da ne kažemo Jugoslaviji, bila značajni infrastrukturni projekt.
- Zadnji put pruga je bila u punom jeku kad se gradio autoput Zagreb–Split. Nakon toga - ništa. To nešto drugo govori. Prikazuje svu jad i bijedu našeg gospodarstva. Gledajte, mi sad imamo veliku luku koja je sposobna primiti sve vrste roba, luku koja je u srcu Europe i može prihvatiti najveće brodove, a nemamo ni jedan teretni vlak... To nešto govori o našem gospodarstvu, komentira Zvonko veliku, novu međunarodnu luku u zadarskoj Gaženici, koja ne da nema željezničku vezu sa svijetom, nego nema nijednu međunarodnu brodsku ili trajektnu liniju.
Melita nas podsjeća kako se nakon pruge Knin-Zadar u Hrvatskoj nije izgradila niti jedna nova pruga. Sve do 2019. godine kada je otvorena pruga Gradec–Sveti Ivan Žabno.
- Ta pruga je duga 12 kilometara, a od projekta do konačne izgradnje prošlo je 17 godina. To dovoljno govori o tome kako se radi u Hrvatskoj. Trebalo je 17 godina da se osmisli linija i napravi 12 kilometara, a pruga Knin-Zadar u duljini od 94 kilometra izgrađena je u manje od 20 godina. Šteta što se njome više ne prometuje, jer pruga između Knina i Zadra je lijepa i prolazi kroz kanjon Krke. U turističkom smislu ona bi se zaista dala valorizirati, govori Melita i objašnjava zašto se snimanje kratkog dokumentarca rastegnulo na nekoliko godina. Trebalo je najprije vremena da svi sudionici budu slobodni, a onda ih je uhvatila i pandemija. Na koncu je samo snimanje trajalo nekoliko dana, dok su promišljanje o snimljenim kadrovima i montaža prešli u proces koji je oduzeo nešto više vremena.
- Ideja o snimanju filma došla je nekako spontano. U to sam vrijeme radila na televiziji i htjela sam snimiti nešto, a da to nije ”običan” televizijski prilog, već mali dokumentarac. Znala sam za tatinu situaciju i da je zbog nje pomalo i tužan. Nije ni meni bilo svejedno. Ja sam tom linijom putovala iz Benkovca u Zadar u školu sat i 15 minuta, a na postaji sam praktički odrasla. U Zagrebu sam krenula na radionicu dokumentarnog filma i tu mi je sinula ideja da napravim film o svom ocu, priča Melita.
Njenu ideju prihvatila je producentska kuća Dinaridi, film su prijavili HAVC-u za financiranje i kad su dobili sredstva krenuli su s snimanjem prvih kadrova...
- Snimanje filma za mene je bilo novo iskustvo. Kada ljudi rade svoj prvi film često znaju uključiti osobnu crtu pa sam i ja upala u taj kalup. Film je prikaz očevog trenutnog posla. Opservacijski je, a kamera se ponaša kao muha na zidu. To je film atmosfere s dugim i sporim kadrovima. Pokojni Martin Semenčić radio je zvuk kojim je uspio dočarati prazninu i tišinu koje tamo vladaju. Htjeli smo prenijeti emociju te ugasle postaje. Ona u stvari govori o propasti projekta pruge Knin-Zadar – zaključuje Melita.
Pripremajući se za snimanje kopali su po arhivima i pronašli kadrove o izgradnji pruge koji su na koncu uključeni u film, ali i snimke prvog dolaska vlaka iz Knina u Zadar. „Mislim da nikada više ljudi nije bilo na zadarskom kolodvoru nego tog dana”, kaže Melita, dok njezin otac Zvonko ima drugo viđenje filma...
- Ja gledam taj film drugačije. U firmi sam stari sindikalac i uvik sam se borio za radnička prava. Ovaj film meni dođe kao produžetak te borbe. U filmu nisam previše pričao, ali osjećam da je to moj posljednji vrisak kao radnika koji bi možda mogao potaknuti ili animirati nekoga da se pozabavi s tom prugom. Radnici, sindikat, svi smo probali nešto napraviti. Dolaze ministri, župani, gradonačelnici i uvijek nešto obećavaju. Ali nikad ništa od toga. Doveli su nas do toga da se osjećamo ko uhljebi. Sustav je to napravio od nas. Onda se okrenem oko sebe, pa vidim armiju ljudi koji nisu radili niti u ono zlatno doba...
Je li vam žao zbog svega toga?
- Zadnji putnički vlak prošao je tom prugom 2014. godine. Žao mi je što je sad takva kakva je. Znate ono kad je netko na samrti pa ga ne želite posjetiti tako oronulog već želite da vam ostane u dobrom sjećanju. Tako i ja. Uskoro odlazim i ostavljam tu prugu iza sebe, oronulu i pustu. A pamtim je iz zlatnih vremena...
