Strast kojom je Vicko Zaninović (Vis, 1926. - Zadar, 1983.) bilježio izgradnju zadarskog mosta, zaslužuje posebnu pažnju.
Kao iskusni novinar i fotoreporter Slobodne Dalmacije snimio je gotovo sve faze izgradnje današnjeg mosta preko Jazina, a zbirka njegovih fotografija danas se čuva u arhivi Muzeja grada i galeriji umjetnina Narodnog muzeja Zadar. Ljubaznošću kustosice i voditeljice Galerije umjetnina Nevene Štokić ustupljeno nam je sedamdesetak fotografija za objavu koje dokumentiraju vrijeme pripreme, izgradnje i otvaranja novog gradskog mosta prije 60 godina, ali i brojne događaje koje je Zaninović zabilježio svojim fotoaparatom u zadarskoj luci u vremenu nakon 2. svjetskog rata, kada se Zadar intenzivno širio na drugoj obali Jazina, prema novim stambenim četvrtima na Brodarici i Voštarnici.
Zaninović svojim objektivom bilježi svakodnevne aktivnosti u zadarskoj luci koja je istovremeno i putnička i trgovačka, ali i život tadašnjih stanovnika iz grada, zaleđa i s otoka koji dolaze u luku, barkajole, trgovce, radnike, prolaznike... Na svojim novinarskim zadacima Zaninović registrira dolazak visokih političkih dužnosnika u Zadar, kao što su bili Josip Broz Tito i Edvard Kardelj, a posebno je dojmljiva njegova serija fotografija sa samog svečanog otvaranja mosta 12. svibnja 1962., u vrijeme kad je gradonačelnik Zadra (predsjednik Narodnog odbora općine Zadar, kako se tada zvao) bio Ante Sorić.
Podsjetimo, prvi most preko uvale Jazine sagrađen je za vrijeme talijanske vlasti. Prema dostupnim podacima bio je dug 153 metara, širok 7, s kolnikom od 5 metara. Bio je sagrađen od kamena, ukrašen elegantnim kandelabrima i ogradom, a popločanom površnom išli su pješaci i rijetki automobili. Pušten je u promet 28. listopada 1928. godine. Na sredini je imao mogućnost otvaranja kako bi se mogao odvijati promet kroz uvalu.
Taj prvi most uništen je u savezničkom bombardiranju Zadra 17. rujna 1944. Zadar je napalo 12 aviona, a jedna bomba pogodila je teglenicu punu municije koju su njemačke okupacijske snage držale ispod mosta. Eksplozija je bila vrlo jaka, raznijela je čitavi most. Ostaci mosta letjeli su 900 metara u zrak. Dijelovi raznesenog mosta bili su nađeni na Stanovima, a jedna komad je oštetio krov zvonika crkve Sv. Marije.
Zadar je bez čvrste prekomorske veze s drugom obalom Jazina bio sve do 21. prosinca 1949. kada je usidren drveni pontonski most na limenim bačvama. U odnosu na današnji most bio je pomaknut dvadesetak metara prema Jazinama, spajao se na ostatke srušenog kamenog mosta i mogao se otvarati, a prelazak preko njega bio je poseban izazov za vrijeme jakog juga. Idejni tvorac pontonskog mosta bio je zastavnik JNA Milorad Ignjatović, jedan od prvih volontera u poslijeratnom teško stradalom gradu, čijom je zaslugom obnovljeno i košarkaško igralište u Jazinama.
Novi gradski most gradio se od godinu dana, od svibnja 1961. do svibnja 1962. Prema pisanju Narodnog lista sa svečanosti otvaranja, bio je dug 150,68 i širok 6,2 metra, no kasniji izvori navode da je dug 152 metra i širok 6 metara.
Željezna konstrukcija mosta postavljana je u dijelovima na sedam nosivih stupova. Stupovi su se, kao i čelični dijelovi, montirali na licu mjesta. Na Zaninovićevim slikama vidi se parna dizalica Dvainka DIZ-10 tvrtke Brodospas Split (kasnije nazvana veli Jože) pomoću koje se čelični segmenati spajani na kamenim nosačima u moru. U mostu je ugrađeno 160 tona čelične konstrukcije, a njegova cjelokupna izgradnja koštala je 132 milijuna dinara. Projektirao ga je Vojislav Draganić, autor Masleničkog mosta i mosta Mladosti u Zagrebu, a izgradnja i montaža mosta povjereni beogradskim poduzećima Mostogradnja i Jugomontaža.
Pontonski most uklonjen je tek nakon otvaranja novog mosta tako da je Zadar više od godine dana imao dva funkcionalna mosta preko Jazina. Novi most se trebao otvarati, ali je na probnom radu zapeo i nikada se više nije otvorio.
