Sunčano je vrijeme na lijevu obalu izmamilo jednog ribolovca, bacio je štap i strpljivo čekao. Drugom je obalom, s rukama na leđima, svoju jutarnju šetnju odrađivao jedan umirovljenik. Između njih, besposleno su se zelenom rijekom vrzmala dva mala jata gusaka i pataka.
Negdje između, na mostu preko Zrmanje, u prolazu smo čuli razgovor dvojice mještana.
-Ej, što ima?
-Nema ništa, živi se…
Da smo u tom trenu znali kako nema kraće i preciznije definicije današnjeg Obrovca, odmah smo se mogli vratiti u Zadar, ali što se sve krije iza onog „nema ništa, živi se“, shvatili smo tek po odlasku, kasno popodne. Osam sati prekasno.
Nakon rata Obrovac je ostao bez Srba, pa je prolaskom auto puta ostao bez prometa, a danas je to grad koji nestaje u depopulacijskoj kugi, ljudi odlaze tražeći bolji život. Statistika je nemilosrdna: prije sedam godina u Obrovcu je bilo 4.323 stanovnika, a 2016. svega 3.778, ali s puno fiktivnih stanovnika koji realnu brojku navodno svode na oko 2.500 ljudi. „Papirnati Obrovčani“ žele povrat stana, mirovinu, putovnicu ili socijalnu pomoć, ali nikako ne mogu napumpati stvarni broj stanovnika koji zaista žive u odumirućem gradu. Državni zavod za statistiku još nema podatke za prošlu godinu, ali zna se da je bilo 116 prijavljenih i 140 odjavljenih stanovnika.
Vidi se to na pustim ulicama. Nasred jednosmjerne ceste koja vodi do mosta, zaustavi se automobil, vozač spusti prozor i bez presinga i nervoze „ostalih sudionika u prometu“ – čita najnoviju osmrtnicu na zidu jedne od mora derutnih i napuštenih obrovačkih kuća.
-Ne žuri mi se, a iza mene nema nikoga, nije vam ovdje nikada gužva, samo polako, stići ćeš, kaže i lagano dodaje gas.
Osmrtnica je pročitana, trend se nastavlja: lani je u Obrovcu rođeno 23 bebe, brojka umrlih je 68, skoro tri puta više.
Na proširenju jedne od ulica u centru grada, s jedne se strane nalazi četiri-pet starih derutnih štandova. Za jednim od njih sjedi naborana starica, prodaje krumpire, „med za 60 kuna“ i nešto mandarina. Priča o njenom „dnevnom prometu“ otkriva da je i ona svjesna te depopulacije.
-A moj ranko, vidiš sam što je. Nema naroda, nema naroda i gotovo. Stojim ja tu cijeli dan, ali za koga kad nikog nema. A danas je četvrtak, pazarni je dan. Malo ću još ostati i odoh kući, kaže baka praćena osmijehom kolega sa susjednog štanda.
-Nema vam ovdje nikoga, promrsi jedan od prolaznika i nestade.
-Da ovo nije moja roba, ne bi se isplatilo dolaziti. Ovako, ajde-ajde, što ću, kaže vlasnik OPG-a iz Škabrnje koji tu radi godinama.
Tako izgleda pazarni dan. Kakva je pustoš petkom, kada nije pazarni dan, znaju i obrovački pučkoškolci. Njih je sve manje, ali znaju. U samo deset godina, od 2007. do 2017. broj osnovaca je pao s 401 na svega 181 dijete, za ogromnih 55 posto!
-Trenutno imamo 183 učenika, 104 ih je u Obrovcu, 17 u Karinu, 57 u Kruševu i pet u Žegaru. Ta se brojka u posljednje dvije-tri godine stabilizirala, ali opći trend u gradu je depopulacija, to je točno. Koliko vidim po učenicima, ljudi odlaze, najviše u Njemačku i Austriju, u posljednje vrijeme nekoliko obitelji je otišlo u Švedsku. Ode najprije otac, a poslije za njim cijela obitelj, kaže nam Željko Modrić, ravnatelj OŠ Obrovac.
U Obrovac se vratio odmah iza rata i nije mu žao, ali velika većina od 23 njegova nastavnika ne živi u Obrovcu, na posao putuju iz Zadra, a troškovi prijevoza, onog za učenike, najveća su stavka školskog proračuna – oko milijun kuna godišnje. Među onima koji putuju je i školski domar Predrag Režan koji već godinama svakog dana prevali 50 kilometara iz Bibinja i toliko natrag.
-Meni je dobro, ne bih mijenjao posao i ne smeta mi putovanje, navikao sam se, kaže Režan koji jednom od profesora i učenicima pomaže u postavljanju male vjetroelektrane na školski krov – nadaju se da će dobiti struju makar za informatičku učionicu i pričuvu za centralno grijanje.
-Ovdje sam rođen, grad je koncem 90-ih bio živ, gradila se auto cesta, pa je Obrovac bio pun ljudi. A onda je došla globalna recesija. Ne znam tko je za ovo kriv, ali treba naći rješenje i to što prije. Nada za Obrovac? Stalno govorim da su nam mladi jedina nada, njihov povratak u svoj grad, mogućnost da sutra preuzmu vlast i odgovornost. Ali, mladi su apolitični, kaže ravnatelj Modrić.
S njim se vjerojatno slaže i Jurica Ćurko, ravnatelj Srednje škole Obrovac, institucije ne koju su Obrovčani jako ponosni jer njihovi učenici „bez problema upisuju medicinu i sve druge fakultete koje požele“.
-Škole se ponose svojom starošću i tradicijom. Nemam ništa protiv tradicije, ali da su se majmuni držali tradicije mi bismo još uvijek skakutali po granama. Stoga se ja osobno ponosim "mladošću" naše škole: mladošću u smislu tek sedam godina rada, mladošću u smislu prosječne starosti zaposlenika, a napose mladošću koja sjedi u klupama. Jer, samo mladost može ići naprijed, poručuje ravnatelj na školskom WEB-u.
Učenici osnovne i srednje škole najvjerniji su posjetitelji Gradske knjižnice koja radi u sjajnoj zgradi Doma kulture, u sastavu Pučkog otvorenog učilišta djeluje i knjižnica. Dom je prazan, velika dvorana zaključana, kafić s „pogledom od milijun dolara“ je zatvoren – zabrana pušenja je spriječila ispijanje kave s pogledom na prekrasnu Zrmanju. Rad kafića je postao neisplativ.
-Lani smo imali 209 članskih iskaznica, uglavnom su to učenici, pa tome prilagođavamo i nabavku knjižnog fonda. Preko ljeta nam često dolaze i vikendaši kao „sezonski članovi“, objašnjava Marina Brkić, jedna od rođenih Obrovčanki koje na posao putuju iz Zadra.
Jesu li mladi zaista jedina nada da Obrovac jednom prestane biti „glavni grad Depresije“? I zašto je grad s toliko prirodnih potencijala to postao? Probali smo na tu temu razgovarati s brojnim mještanima, ali bez uspjeha: „ma znaš kako je“, „ako ti kažem, vidjet će to“, „znaš kakvi su ljudi“, „ne bih ja“, „pusti to, nije pametno o tome govoriti“, „politika je zajebana stvar“...
Zna to i Ivan Matić, 34-godišnji politolog i nezavisni županijski vijećnik koji kruh zarađuje radeći EU projekte, trenutno kao projekt menadžer u Centru nezavisne kulture Zadar. Ali, iako živi u Obrovcu i nema namjeru bilo kuda odlaziti, spreman je reći što misli.
-Mladi? Jesu, oni su jedina šansa, ali kada Obrovac padne na samo dno, kada više ne bude mogao propadati. Pa mladi ljudi našu vlast zanimaju samo kada napune 18 godina da mogu izaći na izbore! Već 18 godina na vlasti su isti ljudi, a depopulacija galopira. Na početku je grad imao energiju i živost, ali kada su zacementirali svoje jedine motive - pozicije i financije - počeo je sunovrat, a HDZ i SDSS imaju krajnje nezahtjevno biračko tijelo, Obrovčani su taoci stranačkih klanova, o njihovoj sudbini odlučuju „predsjednici ogranaka“. Tako je razrušena homogenost društvene zajednice. Zar nije najjednostavnije izgraditi jedan ovako mali grad?! Što bi bilo da smo Tokio! Vidjeli ste ulice usred dana, sve je pusto, brojne kuće i zgrade samo što se ne sruše, a naša vlast obnavlja solidnu zgradu gradske uprave, dok na zgradi vrtića na prozorima prstom možeš istisnuti pur-pjenu, secira Matić.
Prevelik broj zapuštenih zgrada Obrovac pretvara u kulisu apokaliptičkih filmova, samo ponegdje stoji natpis „prodaje se“, a kvadrat stana košta 700 do 800 eura. Jedina gradnja koju smo vidjeli je gradnja crpne stanice ispred velike zgrade uz sam most – tu je prije rata planirana robna kuća, ali Obrovac robnu kuću ni bilo koji veliki trgovinski lanac nema ni danas. Nema ni javnog bilježnika, ni slastičarnu, ni kino, ni tim Hitne pomoći, s razrušenog kolodvora posljednji su putnici otputovali prije rata, sud je otišao u Benkovac do kojeg uopće nema autobusne linije, velikih tvrtki nema, ljudi su uglavnom zaposleni u državnoj službi ili su na gradskom proračunu.
A Google kaže da je, na primjer 2013., Obrovac bio u hrvatskom vrhu po nezaposlenosti sa stopom od čak 33 posto. Google kaže da gradonačelnik vozi auto od 300.000 kuna, da predsjednik Gradskog vijeća ima više od Bandićevog, da su dužnosnici od Grada po simboličnoj cijeni dobivali stanove u najam jer uopće ne žive u Obrovcu, da su jedne godine spiskali 365 tisuća kuna za reprezentaciju i službena putovanja, te da su imovinske kartice obrovačkih dužnosnika sadržajnije od svih kulturnih i sportskih priredbi u gradu zajedno.
Što je s poduzetništvom? Jedini kojeg Obrovčani ističu je Đuro Župan koji je, svjestan turističkih potencijala prelijepog obrovačkog kraja, pokrenuo priču s raftingom, proširio se na avanturistički turizam i udara tempo kojeg lokalna zajednica ne može pratiti. Turizam?
-To je velika, ali neiskorištena mogućnost. Imamo mi ne samo Zrmanju, nego i još pet rijeka, Velebit je tu, auto put je tu, imamo i Karinsko i Novigradsko more, ali... U gradu, na Zrmanji, nema plaže! U Turističkoj zajednici rade „brojači noćenja“, a najveći im je saveznik bura: kada bura zatvori ceste, u Obrovac se slegnu blokirani putnici i autobusi, pa grad odjednom oživi, a sezona traje dva mjeseca, nezadovoljan je jedan od poznavatelja ovdašnjeg turizma.
-Nema grada u kojemu je toliki raskorak između turističkih potencijala i stvarnosti, uvjeren je on.
Gradski obrtnici se žale, ne mogu preživjeti, sve se više otvara sezonskih obrta, mnogi odustaju.
-Ne mogu zaraditi ni za minimalnu plaću, baš razmišljam zatvoriti, pa na proljeće opet otvoriti, nemam za koga držati radnju otvorenom. A obaveze su nam kao da smo u Zagrebu, kaže jedan od njih.
Na mjesnom Trgu Grgura Ninskog veliki makijato je 8 kuna.
-Di ćeš manje? Pivo je 10 kuna, ali slabo ide, ujutro slabo, a popodne još i gore. Dišem na škrge, smije se vlasnik kafića i pomiren sa sudbinom čeka suprugu da preuzme drugu smjenu.
Svoju je smjenu preuzeo i dogradonačelnik Slobodan Jurjević: gradonačelnik Ante Župan je na putu u Zagreb, drugi zamjenik Stanko Mijić je imao smrtni slučaj u obitelji, pa smo razgovarali s Jurjevićem. Obrovčani se šale da je Jurjević sa svojih 50 junior u toj postavi ukupno staroj oko 200 godina, pa ga je dopao ured na zadnjem katu gradske uprave jer se, eto, može gore popeti.
-Znam da ljudi misle da bismo trebali više i bolje, a ja mislim da to lagano i postižemo. Ali, nismo samo mi pogođeni depopulacijom, to je bolest svih ruralnih krajeva pogođenih ratom. Mi smo grad s ogromnim područjem od 350 kvadratnih kilometara, a malim brojem od blizu 3.000 stanovnika, pa svaki komunalni zahvat košta puno više. Nedavno smo doveli struju u jedan karinski zaselak za tri potrošača. Razvedeni smo, pola mjesnih odbora nam nema vodu, puno radimo na nerazvrstanim cestama, do kraja godine ćemo sve razminirati, provodimo brojne projekte. A u prvih devet mjeseci imali smo ostvarenje proračuna od 20 milijuna kuna, za trećinu više nego lani, kaže Jurjević.
Zgradu „robne kuće“ je Grad kupio za 1,4 milijuna, ali se čeka odluka hoće li sami u njoj nešto osmisliti ili će je dati na prodaju. Jurjević kaže da su tako kupljene dvije-tri zgrade, obnovljene, pa prodane državi za stambeno zbrinjavanje uglavnom Srba povratnika.
-Svjestan sam da u gradu ima opasnih građevina, ali s obnovom fasada su problem neriješeni vlasnički odnosi, a gradska jezgra je zaštićena pa je to i osjetljivo. Hotel „Zrmanja“ je zatvoren voljom vlasnika, nama su tu vezane ruke. Prazan grad? Nekada je samo u „Triju“ radilo 300 žena, radila su i druga poduzeća, pa je grad popodne jednako bio prazan, navodi Jurjević baratajući službenim podatkom o prosječnih 256 nezaposlenih dok podatak o broju zaposlenih nije imao.
Dogradonačelnik navodi da je vrtić besplatan i pun djece, da Grad dodjeljuje 60-ak stipendija učenicima i studentima, te da je u devet mjeseci zabilježeno 257.700 turističkih noćenja, uglavnom u vikend naseljima uz Karinsko more. Jurjević kaže da talijanska „Fassa“, tvornica za proizvodnju žbuke, uskoro kreće s gradnjom, ali je takvih najava već bilo, a „Fassa“ još ne radi. No, Jurjević ističe i nešto drugo:
-Oni bi trebali u prvoj fazi zaposliti 100 ljudi, ali je pitanje hoće li ih se toliko naći s područja Obrovca. Znate, tu je problem državne politike i socijale koja često „pokriva“ i ljude nezainteresirane za posao. Francusko-estonski vlasnici su pokrenuli proizvodnju brodova umjesto bivšeg „Elana“, nešto se ipak kreće, zaključuje Jurjević.
Po izlasku iz gradske uprave, na mostu nas je sačekao jedan ljutiti gospodin. Vidio je odakle smo izašli, ali nismo stigli Jurjevića pitati što misli o ovome:
-Ne znam što su ti rekli, ali slušaj: tek prije mjesec dana gradska vlast je donijela Strategiju razvoja za period 2018.-2023., gdje se zapravo najbolje vidi što je trebalo raditi proteklih 20 godina, a nije napravljeno. U dokumentu se kaže da je glavna prednost u „naglom povećanju broja stanovnika“!? Da uz ime Ante Župana ne stoji ono „gradonačelnik, ne bi mi ni znali da smo grad. Ovo je mrak, konstatirao je taj obrovački skeptik.
Mrak se zaista približavao, a on u Obrovcu pada na više od jednog načina. Posljednje što smo čuli, bio je saksofon: glasni je blues dopirao s otvorenog prozora stana na drugom katu zgrade na obrovačkoj rivi. U Obrovcu sigurno ima i sretnih ljudi. Muči li njih pitanje žive li u „glavnom gradu Depresije“?
KUD je otišao u stečaj!?
-Mladim Obrovčanima treba kvalitetno Kulturno-umjetničko društvo, u koje će se zabavljati i njegovati kulturu i običaje ovog dijela Bukovice. KUD Zrmanja ima 100-ljetnu povijest, ali u Gradu nema niti malo interesa da se KUD oživi. Matica Obrovčana iz Zagreba je čak i uplatila sredstva za deblokadu računa KUD-a, ali je ipak pokrenut stečaj nad njime, pa sada na ljetnoj „manifestaciji“ Bukovačko veče nastupaju dalmatinske klape i rock sastavi, kaže nam jedan postariji Obrovčanin.
A gdje je Luka Modrić? I tko je Marta Župan?
-Imao je Obrovac velikih i poznatih sportaša. Vladimir Milić iz Žegara, bio je dvoranski europski prvak u bacanju kugle i višestruki prvak bivše države u bacanju kugle i diska. Poznati nogometaši Damir Desnica, Dado Pršo i Luka Modrić su tijekom osnovne škole odselili iz Obrovca, kao što je Ronaldo otišao iz Madeire. Ali, on i brojni drugi, za života su dobili kip u gradu iz kojega potječu. Danas u Obrovcu, pa niti u lokalnom NK Zrmanja, nemate niti jednu fotografiju najboljeg svjetskog nogometaša Luke Modrića, iako „jedan kroz jedan“ potječe iz Obrovca, nezadovoljan je jedan od bivših igrača „Zrmanje“.
Sjajnu sportsku priču trenutno odrađuje Taekwondoo klub „Obrovac“ zahvaljujući Luki Šoši Braci koji u Obrovcu i Jasenicama radi s 40-ak djece. Jedna od njih, Marta Župan, ušla je u U11 reprezentaciju i trenutno je na prvenstvu Europe u Poljskoj.
„Imam ja rješenje!“
-Ja imam rješenje za Obrovac i Obrovčane! Jedan od gradskih dužnosnika je pod stare dane od Agencije za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju za 2017. godinu za poticaj dobio 126.012 kuna. Ima finu plaću i gradski auto, a svi znamo da se nikada nije bavio ni poljoprivredom ni stočarstvom. Ako je to legalno, onda nema problema da se gotovi svi Obrovčani uključe u tu igru i da na temelju poticaja žive k'o bubreg u loju. Eto rješenja za sve nas, prijedlog je ne baš bezazlenog obrovačkog šaljivdžije.
Lekcija 85-godišnjeg starca
Zvonko Knežević (85) je kupio stan na obrovačkoj rivi, a onda je od vlasnice koja živi u Njemačkoj iznajmio derutnu kuću, uložio svojih 5-6.000 eura, uredio je, kupio dva stola za stolni tenis, rekete, loptice. U tom prostoru obrovačka djeca sada besplatno igraju stolni tenis i provode večeri!
-Ma sve je u redu, samo da počiste za sobom, još to moramo riješiti! Neuredni su. A nisu bolji ni gradski čistači: ja sam čistim ispred svog stana, a komunalac s rukama u džepovima prolazi i još se smješka. Eto, pogledajte rivu, trebalo bi to smeće očistiti. Gradskim ocima odgovara ova letargija u gradu. Neuređena nam je država, pa i Obrovac u kojemu bi puno toga trebalo mijenjati, ali ne znaš odakle krenuti, rekao nam je Zvonko otključavajući prostor u kojeg će uskoro početi dolaziti mali i mladi Obrovčani.
