StoryEditorOCM
4 kantuna‘ZADARSKI‘ NA BANIJI

Petrinjski paroh Saša Umičević: Dok su crjepovi padali, prijatelj Hrvat spašavao mi je djecu. Sve što smo uspjeli iznijeti je odjeća na nama

Piše Ivica Nevešćanin
6. siječnja 2021. - 20:50

U katastrofalnom potresu koji je razorio Sisačko-moslavačku županiju, petrinjski paroh, protojerej Saša Umičević, ostao je doslovno bez svega.

Sve što je uspio sačuvati je odjeća na njemu, a sve drugo je ostalo pod ruševinama parohijskog doma u središtu Petrinje koji će se najvjerojatnije morati srušiti do temelja.

Ali nesreća mladog paroha nije zaustavila. Odmah nakon potresa stavio se na raspolaganju zajednici. Petrinjci nam kažu da ga svakog dana možete vidjeti kako pomaže, nosi hranu i lijekove, organizira humanitarnu pomoć, brine se o starijima, dogovara dolazak kontejnera i kamp-kućica. Jedva smo ga dobili na telefon, uvijek mu zvoni, neprestano je zauzet. Kako nam je rekao, "24 sata sam na raspolaganju svom narodu".

U Hrvatsku je došao iz Srbije prije 12 godina. Petrinjski je paroh već osam godina, a prethodno je službovao kao sekretar vladike Gerasima u Karlovcu. Prva služba mu je bila u Plaškom kod Ogulina. S protojerejom Sašom Umičevićem razgovarali smo nakon obreda obilježavanja Badnjeg dana i paljenja Badnjaka ispred crkve sv. Nikolaja na petrinjskom pravoslavnom groblju, u organizaciji Srpskog narodnog vijeća, jedinom hramu na području parohije koji u potresu nije uništen do temelja, ali s obzirom na razinu oštećenja, i on će morati biti srušen.

image
Petrinjski protojerej Saša Umičević
Saša Burić/Cropix

Uvijek uz narod

Potpredsjednik Vlade Boris Milošević je rekao da ste nakon potresa, ne dvojeći ni trenutka, nesebično pomagali, iako ste ostali bez svega?

- Zaista ne znam koliko je to vrijedno pažnje u ovim trenucima, ali crkva je uvijek bila tu da podijeli sudbinu svog naroda, i u žalosti i u radosti, a pogotovo u ovoj velikoj žalosti i to kada dočekujemo najradosniji praznik. Duhovno dakle radujući se, ali opet hitajući po terenu da ljude skućimo, da ih uvedemo u privremene objekte kako bi Božić dočekali pod krovom.

Imate dosta obveza, problemi su veliki?

- Jesu, veliki su, i trebat će vremena da se riješe. Ali mi smo tu, uvijek uz svoj narod, bilo razdoblje korone ili sada potres. Na području petrinjske parohije koja obuhvaća radijus od 160 kilometara ima dosta srušenih domova. Pokušavamo iskoordinirati pomoć, sve što narodu treba, kamp-kućice, kontejnere, građevinski materijal, hranu... Bukvalno sve što u ovom trenucima možemo napraviti.

Po cijeli dan sam u kontaktu s mnogima za sve te aktivnosti. Ljudi nam se javljaju sa svih strana, jesu li to dobri i plemeniti ljudi iz Hrvatske, Srbije, regije ili dijaspore, pomoć stiže sa svih strana. Zahvalni smo gospodu Bogu na milosti i dobroti. Isto tako zahvaljujemo svim plemenitim ljudima koji idu po selima i gradovima i pomažu ne pitajući tko je koji i kako se zove. Ovaj je potres nažalost uzeo neke ljudske žrtve, što je najveća bol i tuga u svima nama, ali isto tako je razmrdao temelje i ljudskost u svima nama.

Iskreno se nadam i molim Bogu da to što je danas probuđeno u nama da ćemo se svi truditi da taj plamen ljubavi i čovjekoljublja zaista sja u svima nama i u sljedećem razdoblju, i da tu vatru ljubavi i dobrote rasplamsamo i pretvorimo u buktinju ljubavi i čovjekoljublja prema drugome, jer znamo da nam bez drugog čovjeka nema spasenja. Ako se sada u ovim trenucima pokažemo kao ljudi, iskreno vjerujem da ćemo ostati upisani i na nebu kao ljudi. Ako se sada pokažemo kao neljudi, mislim da će tako ostati za svagda.

Je li točno da baš ništa iz parohijskog doma niste uspjeli spasiti i da sve što imate je odjeća na vama?

- Ne bih da se u javnosti stekne dojam kako je to nešto posebno važno. Ali nažalost, definitivno je sve stradalo. Istrčali smo iz kuće, ponijeli smo samo jorgane u koje smo zamotali svoju djecu. Ti jorgani i ono što smo imali na sebi, to je sve što smo uspjeli spasiti.

Gdje sada spavate?

- Moja porodica je na sigurnom. Budući da smo mi iz Srbije, supruga s troje djece je sada u Rumi, a ja sam tu s narodom da podijelimo sve ono što nas je snašlo. Boravim kod prijatelja u stanu, tu sam siguran, pružaju mi svu pažnju i sve što mi treba, tako da se ne mogu žaliti. Svuda sam dobrodošao, mnogi su me prijatelji zvali da dođem kod njih na stan. Štoviše, moram to reći, prilikom prvog potresa koji se dogodio u 6.28 sati, sa svojom sam obitelji odmah izašao iz kuće. Nismo znali gdje ćemo jer smo vidjeli konstruktivne pukotine i znali smo da se ne možemo vratiti. Prvi koji su nam se ponudili bili su prijatelji, Hrvati i katolici, kod kojih smo prihvaćeni kao najrođeniji.

Kad se dogodio drugi razorni potres, također želim naglasiti, u tom sam trenutku išao prema stanu u kojem smo bili privremeno smješteni. Iz auta sam gledao prema kući koja se trese. Taj moj prijatelj je istrčao iz svog doma i ne mareći za svoju glavu tražio je gdje su moja djeca. Dok su crjepovi padali s kuća, on je spašavao moju djecu, nosio ih je u naručju. To je ta ljudskost o kojoj govorim, koja je probuđena. Ona je u svima nama prisutna, ali sada je probuđena i trudit ćemo se svi da tu ljubav i čovjekoljublje i dalje razvijamo u sebi.

image
Božić i katolički i pravoslavni, ove godine zaista prolazi u miru i dobroti
Sasa Burić/Cropix

Srušeni hram

Koje su crkve najviše stradale? Crkva sv. Nikolaja na groblju je jedina donekle sačuvana, iako je potpuno nefunkcionalna?

- Na petrinjskom području nije ostao nijedan funkcionalan hram tako da u ovom trenutku mi nemamo gdje služiti liturgiju. Služit će se, nadam se uskoro, u crkvi sv. Spiridona koja je u izgradnji i, hvala Bogu, u potresu je prošla bez oštećenja. U sljedećem razdoblju trebamo staviti krov i stolariju kako bismo stvorili minimalne uvjete za služenje. To će nam biti duhovno središte, odnosno duhovna baza odakle ćemo moći djelovati na području naše parohije.

Ostali ste i bez parohijskog doma u središtu Petrinje. Što će biti s njim?

- Nažalost, ostali smo bez parohijskog doma koji nam je do sada bio najvažniji objekt. U njemu je bila kapela, administrativno središte, i stambeni prostor za svećenikovu porodicu, a u potresu je sve to razoreno. Ali opet, kaže, ne daj Bože većeg zla.

Hoće li se parohijski dom moći spasiti?

- U prvom potresu parohijski dom je pretrpio konstruktivna oštećenja. Statičari su sutradan u jutarnjim satima utvrdili da više nije za stanovanje. Petnaestak minuta nakon odlaska statičara dogodio se razorni potres i tada je parohijski dom definitivno pretvoren u ruševinu. U koordinaciji s gospodinom Davorom Trupkovićem iz Ministarstva kulture koji je tog dana bio sa mnom i proživio je svu tu strahotu i rušenje, dogovaramo što napraviti.

Naime, nosivi zidovi su morali biti srušeni u gornjoj zoni, a donja će ostati ako prilikom rušenja ostataka parohijskog doma ne dođe do daljnjeg oštećenja. Tada ćemo i znati hoćemo li preostale zidove učvrstiti ili ih rušiti do temelja. Ali ostali smo bez parohijskog doma. Kao što su mnogi naši parohijani ostali bez doma, ne smijemo kukati nad svojom sudbinom. Moramo vjerovati u gospodina Boga i imati nadu i optimizam u sebi i nastaviti dalje kao i do sada.

Koliko je porušenih crkvenih objekata na području Petrinjske parohije?

- Do Drugoga svjetskog rata imali smo dvadeset funkcionalnih hramova, nakon toga broj je pao na pet hramova, a sada smo ostali bez ijednog. S tim da smo prije dvije godine započeli gradnju novog hrama sv. Spiridona u samom centru grada, na čemu moram zahvaliti gradonačelniku Darinku Dumboviću s kojim imamo zaista jako dobre odnose i koji je uvijek imao sluha. Došli smo do faze kada je hram kroz koji dan trebao biti stavljen pod krov, a onda se dogodilo ovo.

Crkva je međutim prošla bez oštećenja. Kako nemamo više hram u koji bismo mogli pozvati narod na bogosluženje, tako je i danas ovaj čin simboličan.

Na Badnji dan je trebala biti služena sveta liturgija ujutro i uvečer, ali u nekom idućem razdoblju na području Petrinjske parohije bogosluženja neće biti, nego ćemo uz blagoslov episkopa svoje vjernike pozivati u hramove u Kostajnicu, Sisak ili Glinu dok se ovdje za to ne stvore minimalni uvjeti.

Vaša božićna poruka?

- Da se uzdamo u milost Božju, da se molimo gospodu Bogu da nas spasi daljnjih iskušenja, da imamo optimizma u sebi. Nažalost, vidim da su mnogi izgubili nadu, a samo držeći se svi zajedno za ruke nastavit ćemo dalje, gledajući u bolju budućnost i nadajući se da će se sve obnoviti i biti kao do prije nekidan.

14. studeni 2024 12:33