StoryEditorOCM
4 kantunaESEJ PAVUŠE VEŽIĆA

Opustjeli Grad: Ekonomija turizma prostor grada sve više rabi kao kulisu. S njom grad gubi, postaje tijelo bez duha koga čine građani

Piše Pavuša Vežić*
13. listopada 2024. - 19:41

Uz temu opustjeloga Grada mislim u prvome redu na središta povijesne Dalmacije, na gradove u njezinom protezanju od Boke do Kvarnera, ali i ostale polise na Jadranu, štoviše i one uopće na sredozemnim obalama Evrope. Već desetljećima u mnogima od njih i na prostorima oko njih traju neprimjerene preobrazbe socijalnih i ekonomskih tokova. Tako se rastače slojevito naslijeđe privređivanja i obitavanja domaćih ljudi u njima kao i u mjestima njihova okruženja, ruše se tokovi dnevnoga življenja, tradicija koju su oblikovala duga razdoblja u prošlosti svakoga urbsa na priobalju Evrope. Mijene su to koje s ekonomijom i velikim brojevima masovnog turizma užurbano preobražavaju gradove i mjesta njihova okruženja u apartmanska naselja. Ona pak, iz godine u godinu otežavaju, čak i prekidaju suživot čovjeka i prostora u gradu i njegovu zavičaju, prije svega smanjujući broj njegovih mještana. Zato u pojedinima već desetljećima traju i prosvjedi stanovnika protiv prekrajanja tradicionalnih tokova kulture urbanoga življenja u njima kao i načina ruralnog života ljudi u okruženju drevnih gradova.

image

Pavao Pavuša Vežić

Luka Gerlanc/Cropix

Stoga su u Veneciji na pr., opravdano ograničeni broj i veličina brodova (kruzera) u lagunama, ali radi nesnosnih gužva putnicima nametnute i ulaznice (!?) za posjete tom divnom velegradu. Slične su gužve također u Malagi na obali Andaluzije, kao i Barceloni na obali Katalonije, ili Mallorci među otocima Baleara. U njima povorke nezadovoljnih mještana vodom polijevaju goste koji nisu ni krivi ni dužni za neprimjerene brojeve turista u ekonomijama tih komuna, u privredi koju uporno provode državne i lokalne vlasti na evropskome dijelu Mediterana. Uz sve profite u njihovim budžetima gomilaju se posljedice smanjivanja vrijednosti svakodnevnoga življenja građana u gradovima što se posebno odražava na zabrinjavajući pad broja stanovnika. (Prije nekoliko desetljeća na pr. spomenuta Venecija brojila je između 200.000 i 150.000 mještana, danas ih tu živi manje od 50.000!) Raspada se socijalno tkivo i ekonomija drevnih polisa među kojima su mnogi već u velikoj mjeri opustjeli.

No, postoje i primjeri rekao bih uzornih lokalnih vlasti koje zajedno sa sugrađanima ne žele provoditi privredu neprimjerenoga broja gostiju s kojima se opterećuju prostor i navike življenja domaćega čovjeka u njemu. Među takvima na pr. jest Chioggia u mletačkim lagunama. Tu su građani (njihov gradonačelnik s vijećnicima i mještanima) poučeni velikim opadanjem broja stanovnika upravo u obližnjoj Veneciji, te s tim obrušavanjem tradicionalne ekonomije grada, kao i zavičaja oko njega. Zato su odlučili ne slijediti takav obrazac privrede, s njim ni očiti pad kulture življenja u mletačkoj metropoli. Zato su izabrali odbaciti njezin model u ekonomiji svoje komune i socijalno otuđujući način života u njoj. Zaključili su da i nadalje valja održavati razvoj stoljetnog privređivanja, s njim i obitavanja, upravo od davnine uhodanoga suživota građana i prostora, njegovati kulturu tradicionalnoga življenja te privređivanja u gradu i njegovom zavičaju, svakako s gostoljubljivošću prema prihvatljivome broju turista u Chioggi.

image
Luka Gerlanc/Cropix
image
Luka Gerlanc/

Srodan primjer u nas, u Istri, predstavlja gradić Višnjan u kome se također gradonačelnik sa suradnicima i mještanima suprotstavlja nepoželjnim stranama ekonomije masovnoga turizma. Ne žele da grad i općina postanu “spavaonica” obližnjeg Poreča. Zato se trude i dalje njegovati očuvani prostor svoje općine te s njim vrijednosti koje su tradicije življenja utkale u ruralno i prirodno okruženje njihova grada, u pejzaž s prostranim vinogradima i ostalim poljoprivrednim kulturama, krajolik obrađen trudom i životom mještana kao i čuvanja okolnih proplanaka i šuma, uopće njegovanjem prirodnoga i kulturnog krajobraza koji okružuje grad, sugrađane Višnjana i mještane obližnjih sela. Zalažu se za opstanak domaćih ljudi i njihov skladni suživot s vrijednostima tradicionalnoga obitavanja u dobro održavanoj cjelini grada i zavičaja. Dakako, u njemu žele imati promišljeno vođenu turističku privredu s primjerenim brojem gostiju.

No, govoreći općenito o gradu na Jadranu – objektu oduvijek sjedinjenom sa svojim subjektom, dakle s građanima – mislim u prvome redu na gradove povijesne Dalmacije, od Kotora do Osora, te među njima na naselja u prstenu njihovih gradskih zidina. Tu već stoljećima, čak i milenijima, žive grad i čovjek. U svakodnevnome govoru ljudi prostor svoga življenja zovu općom imenicom, naprosto: grad. Dapače, u primjerima poput Zadra ili Dubrovnika od pamtivijeka ih zove ujedno i drugim vlastitim imenom, jednostavno: Grad. Izgovaraju ga s poštovanjem i pišu velikim početnim slovom. Štoviše, i mještani s arhipelaga otokâ ispred Zadra, kao i oni s ravnica Kotâra iza njega, kada idu u Zadar kažu da idu: u Grad. Tako i mještani od Stona na Pelješcu do Cavtata u Konavlima, putujući u Dubrovnik govore kako idu: ú Grad, ili pak, da su bili: u Grâdu. (Spomenuti ću i možda neprimjerenu usporedbu: Cité je Grad u velegradu Pariza). 

image
Luka Gerlanc/
image
Luka Gerlanc/

Sve to nam slikovito i zaista zorno ocrtava poistovjećenje grada i građana kao dvojine jedne te iste povijesne i kulturne tvorevine. S njom grad ne može biti bez građana, kao ni obrnuto, građani ne mogu biti bez grada. Dakle, tijelo grada čini sraslost prostora i građevina u njemu, a duh grada tvore upravo građani, ustroj njihova života u svakome od njih pojedinačno. Međutim, svi oni zajedno podižu svoj grad i povijest u zavičaju kome pripadaju.

No, tokovi umreženoga kapitala već desetljećima se obrušavaju na kulturu življenja u gradovima i njihovom okruženju na mediteranskome dijelu Evrope, od Barcelone do Soluna. Tako i u onima na Jadranu, a s njima također u povijesnoj Istri i Dalmaciji. U jednome dijelom godine oni su zamorno prenapučeni množinom turista, a u drugome neugodno pusti sa sve manjim brojem sugrađana. Tu je manje djece i njihova veselja na ulicama i dvorištima kuća, manje je učenika u razredima škola, manje je radnika i službenika nastanjenih u gradovima. U njima sve više nedostaju susjedi i sugrađani!

Puno je njihovih domova pretvoreno u apartmane. Zimi pak, oni zjape prazni, a ljeti žive u gužvama nepoznatih ljudi koji su tek prolaznici u gradu. Tako se pomalo brišu različitosti starih urbanih središta, tradicije s kojima su u prošlosti nastajali i opstajali tokom povijesti, postepeno se gube posebnosti u navikama življenja građana u njima. Pomalo blijedi njihov grad i povijest. Otapaju se funkcije stanovanja i stanovništva, gube se zanati i zanatlije, nestaju trgovine i trgovci, radna mjesta, službenici i radnici, uopće mještani grada. Sužavaju se lepeze usluga i snabdijevanja u njemu. Među gradskim zidinama Dubrovnika na pr. živjelo je više od 5.000 njegovih sugrađana, danas ih je manje od 1.000! Slična su osipanja u Splitu ili Zadru, ali i ostalim gradovima povijesne Dalmacije. Zimske prigodne fešte, jednako kao ni ljetni festivali i fiere, prenapučene gužve i otežano kretanje trgovima i ulicama po kojima vijugaju guste skupine došljaka, turističkih nomada s kojima sve to ne može prikriti grubu činjenicu – u gradu obitava sve manje građana! Stoga je zimi i ljeti upravo radost susresti svog susjeda ili sugrađanina. Bez njih ljeti i zimi Grad je osamljen. Zabrinjavajuće je da nam pred očima nestaju društvo i privreda gradova, a s njima i tradicija koju ljudima tvori trgovina u njihovim prostorima, trgovci i kupci, pjaca i peškarija, butiga i kavana, betulica i štekat, krojač i postolar, kino i teatar, susret na ulici, pjesma klape na kantunu, uopće svakodnevni život i trajanje gada (ili Grada) sa svojim mještanima i njihovim običajima.

image
Luka Gerlanc/
image
Zvonko Pavic/Cropix

[U ovom popisu gradova na tlu povijesne Dalmacije podcrtani su oni u kojima su još očuvani veći ili manji dijelovi gradskih zidina: Bar, Budva, Prčanj, Kotor, Perast, Risan, Herceg Novi, Cavtat, Dubrovnik, Ston i Mali Ston, Orebići, Korčula, Vela Luka, Jelsa, Vrboska, Stari Grad, Hvar, Komiža, Vis, Makarska, Pučišća, Postira, Supetar, Omiš, Stobreč, Split, Solin, Trogir, Primošten, Zlarin, Šibenik, Biograd, Sali, Pašman, Ugljan, Zadar, Novigrad, Obrovac, Nin, Pag, Novalja, Rab, Veli i Mali Lošinj, Osor, Cres, Krk, Punat, Baška, Vrbnik. Vrijedno je spomenuti također i utvrđena sela na tlu povijesne Dalmacije, tzv. kaštela.].

U mrežištima ulica i trgova grada, među njima nizova stoljetnih kuća i palača, samostana i kapela, crkava i zvonika, gradskih loža i utvrda, sve to smješteno je u prstenu gradskih zidina. No, u brojnim javnim glasilima u nas o tome piše se i govori ponajviše općenito kao o nekome starom gradu, ili o nekoj povijesnoj jezgri. Zanemaruju se posebnosti drevnih gradova i činjenice da iz svih njih iseljavaju brojni građani. Naseljavaju se u prigradskim mjestima, kao i selima obližnjih otoka ili u zaleđu starih gradova; čak u većim ili manjim naseljima podalje od njihova zavičaja, širom Domovine, pa još i dalje: u inozemstvu Evrope, kao i na dalekim kontinentima.

Zapravo, to je suština problema o kome govorim. Ovoga ljeta, puno više nego li u prethodnim godinama, o negativnim posljedicama provedene privrede masovnoga turizma i jeftinoga uvoza pisali su i govorili u našim glasilima brojni autori, publicisti i teoretičari, donekle i političari. No, čini se premalo i prekasno o samoj srži problema: o čovjeku, o razlozima njegova iseljavanja iz gradova te s tim u vezi o zamiranju privrede i društva u prostoru grada i na tlu njegova zavičaja. Dakle, malo je iskaza o grubim posljedicama ekonomske politike u kojoj glomazna turistička privreda čini svojevrsnu monokulturu. Međutim, sa svim njezinim apartmanima, eventima i adventima, priredbama i festivalima, feštama i fierama, muzičkim i ribarskim večerima, te sličnim programima u atmosferi brojeva takve ekonomije, polako se gubi kvaliteta dnevnoga života građana tokom cijele godine, a prostor grada sve više se rabi kao kulisa za množenje tako odabranih sadržaja i s njima razvijane privrede. S njom grad gubi, postaje objekt u rečenici bez subjekta, ili tijelo bez duha koga čine građani. Oni su svugdje i svagda u prošlosti bili graditelji i čuvari svoga grada i povijesti, opstojanja s trajnim dograđivanjem kulture življenja s njima. Tako su u prošlosti rasli društvo i privreda grada, njihova politika i ekonomija, održavanje ustanova njihove komune, rada i trgovine u njoj, svjetovnih i vjerskih običaja, zdravstva i školstva, umjetnosti i kulture uopće u životu cjeline grada.

image

SPECIJAL: SD Zadar, 310723 Fotografije zadarske rive iz zraka za monografiju povodom zavrsetka radova na obnovi. Foto: Luka Gerlanc/CROPIX

Luka Gerlanc/Cropix

Dakako, uvijek u prošlosti grad je živio u suživotu sa svojim posjedom i selom na njemu, s ruralnom kulturom življenja široko u predgrađu i zavičaju oko njega, okruženju koje se prostire daleko izvan gradskih zidina, duboko na tlu opsega komune. U sklopu privrede na pr. antičkoga grada oko njega se prostirao njegov posjed, urbani ager publicus, ali i znatno šire izvan njega mnoštvo odvojenih rustičkih vila u vlasništvu pretežno bogatih porodica iz grada, njihov privatni posjed, ager privatus. S takvih područja urbs se hranio plodovima zemlje i plodovima mora. Jednako je bilo potkraj antike i tokom srednjega vijeka kada su uz područna sela tekle granice crkvenih biskupija, a među njima bivala i dalje drevna imanja u vlasništvu tada gradskih feudalaca. Potom u građanskome društvu s njegovim agrarnim reformama i posjedima gradskih buržuja. Sa svim tim promjenama i dograđivanjima uvijek je održavana ekonomija grada koja je hranila društvo na njegovome području, čuvala prostor među zidinama kao i onaj daleko izvan njih. Međutim, s nametanjem današnje monokulture masovnoga turizma i pratećeg spomenutog uvoza jeftine robe svih vrsta, umrežavanjem tih grana privrede u političku ekonomiju gradova i država uopće sredozemnoga priobalja suvremene Evrope, nastupile su promjene koje još uvijek nije lako razumjeti niti prevladavati. Ipak, moguće je reći da je grad u prošlosti bio ustroj, upravo vrstan društveni, privredni i prostorni sustav užega i šireg područja te promišljane ekonomije i egzistencije ljudi u suživotu koga su u prošlosti tvorile urbane i ruralne zajednice, njihov grad i povijest.

Taj grad danas, unutar zidina i širokoga kruga zavičaja oko njih, u velikoj je mjeri opustjeli Grad. Osipanje građana iz njega, napuštanje njihovih kuća i domova, smanjivanje broja trgovina i zanata, opadanje površina obrađivane zemlje na selu, uopće pad urbane i ruralne kulture dosegao je nepoželjnu razinu. Sve to traje već decenijima. Stoga su desetljeća potrebna i za promišljano obnavljanje punine grada na morskoj crti Evrope od Gibraltara do Bospora, prije svega broja ljudi u njima i njihovim komunama. Dakle, društva i privrede u tim cjelinama tako da grad ostane grad.

---------------------------------------------------------------------------------------------------------

*Pavuša Vežić, ugledni zadarski povjesničar umjetnosti i sveučilišni profesor u mirovini, dobitnik je nagrade Zadarske županije i Grada Zadra za životno djelo. Esej "Opustjeli Grad" objavljujemo ekskluzivno.

18. prosinac 2024 07:44