Otkad se povukao iz politike, Tonči Tadić je rijetko u medijima. Posvećen je svom poslu na Institutu "Ruđer Bošković", gdje kao doktor nuklearne fizike, u zvanju višeg znanstvenog suradnika, radi u Laboratoriju za interakcije ionskih sklopova Zavoda za eksperimentalnu fiziku. Štoviše, Tadić je u ime Instituta "Ruđer Bošković" voditelj Savjeta europskog projekta DONES-PreP (Demo Oriented Neutron Source – Preparatory Phase), prvog ESFRI projekta (European Strategy Forum on Research Infrastructures) važnog za razvoj fuzijske elektrane DEMO, u kojem Hrvatska igra ključnu ulogu. Riječ je o drugom po značenju uređaju u velikom međunarodnom projektu fuzijske energije, i to odmah nakon ITER-a (Međunarodni termonuklearni eksperimentalni reaktor). DONES je 2018. uvršten među projekte ESFRI-ja, strateški važne za EU, i to kao španjolsko-hrvatska inicijativa.
Projekt DONES okuplja 16 instituta iz 10 partnerskih zemalja Europe. Prema trenutačnim procjenama, cijena gradnje IFMIF-DONES-a procjenjuje se na oko 690 milijuna eura, a Hrvatska bi za DONES u Granadi trebala isporučiti opremu vrijednu 25 milijuna eura, financiranu iz Europskih strukturnih fondova i proizvedenu u Hrvatskoj, i to počevši od 2022. godine.
Pitanjima o energetskoj budućnosti Europske unije i prijedlogu Europske komisije da se nuklearnoj energiji i zemnom plinu prizna status zelenih energija u sklopu zelene tranzicije do ugljične neutralnosti 2050., zatekli smo ga u rodnom Starom Gradu na Hvaru.
– Vani je bura, a ja sam uz špaher na drva. Kuham leću po andaluzijskom receptu jer u restorane ne idem zbog korone – kaže.
Kako komentirate prijedlog EK-a da nuklearna energija i zemni plin uđu u EU taksonomiju, pa će se ulaganja i u te izvore energije moći financirati iz europskih fondova?
– Što se plina tiče, nije mi posve jasno zašto se njega želi ugurati u tu kategoriju, ali jedan od razloga može biti taj što je plin ekološki povoljniji od ugljena. Plin je čišći energent nego ugljen, elektrane na ugljen su neefikasnije u odnosu na plinske i puno su veći zagađivači. Promoviranje plina, s druge strane, em povećava emisiju CO2, em povećava ovisnost EU-a o uvozu plina. Što se tiče nuklearne energije, to je nešto za što se ja i svi drugi članovi znanstveno-tehničkog odbora EURATOM-a, Europske zajednice za atomsku energiju, zalažemo već godinama. Ja sam tražio da se u tekst prijedloga STC-a (Scientific and Tehnical Committee) EURATOM-a, dakle znanstveno-tehničkog odbora koji šalje preporuke Europskoj komisiji u vezi s nuklearnom politikom, eksplicite naglasi da je nuklearna energija carbon-free, zato što tijekom proizvodnje električne energije ne sagorijevaju fosilna goriva.
Dva nemila događaja
Problem s nuklearnim elektranama je u njihovoj (ne)sigurnosti, pohranjivanju otpada...
– Cijela priča o (ne)sigurnosti nuklearne energije, odnosno nuklearnih elektrana, temelji se na dva nemila događaja, u Černobilu i Fukushimi, od kojih nijedan nije bio u Europskoj uniji. Niti je bio na elektranama zapadne proizvodnje, a to pogotovo vrijedi za nuklearke koje su rađene po američkom, francuskom ili njemačkom standardu.
Ali Amerikanci su 1979. imali ozbiljan incident na nuklearnoj elektrani "Tri milje"?
– To je bilo davno, prije dovoljno dugo godina da se sigurnost u međuvremenu drastično promijenila. Naravno, možemo kod nuklearki spominjati takve događaje, međutim, nijedan od njih nije imao posljedice kakve su bile u Černobilu ili Fukushimi, a oba slučaja posljedica su ljudskog nemara i nepažnje.
Današnja tehnologija nuklearnih elektrana neusporedivo je sigurnija?
– Ne radi se o tehnologiji, nego o procedurama korištenja. Ako uzmete Černobil kao sliku i priliku nuklearne (ne)sigurnosti, to je isto kao da sjedneš u "stojadina" s pokidanim kočnicama, voziš ga sto na sat i razbiješ, i onda iz toga zaključiš da su svi automobili danas nesigurni. To je doslovno ista analogija. U Černobilu imate nuklearku koja je loše projektirana, loše izgrađena i u kojoj su zbog sumanutog testa isključeni svi automatski sustavi, a ona nabrijana na maksimalnu snagu da se vidi može li se u tim uvjetima iskontrolirati! I onda dođe do havarije! U normalnim okolnostima to se ne bi nikad dogodilo.
Černobil se uzima kao etalon nuklearne nesigurnosti, a zapravo se radi o jednom posve neuobičajenom primjeru loše projektirane i loše vođene nuklearke u kojoj je došlo do havarije zato što je neki pametnjaković odlučio vidjeti može li sustav funkcionirati kad se vozi maksimalnom snagom uz isključene automatske regulatore.
Njemački Zeleni ipak su protiv nuklearne energije. Kažete da je njihov politički pritisak doveo do odluke da će Njemačka do kraja 2022. ugasiti cijeli nuklearni sustav, odnosno šest nuklearnih elektrana.
– Točno, Zeleni od 2000. vrše kontinuirani pritisak, a zašto, ja doista ne znam. Oni su doslovno protiv svake forme nuklearne energije, čak su jedno vrijeme bili i protiv fuzije, što mi je jako čudno, i što ne znači da uskoro opet neće biti. Recimo, Greenpeace nije protiv fuzije. Takav žestoki otpor prema nuklearnoj energiji u EU-u postoji samo u Njemačkoj, Luksemburgu i Austriji. U ostalim članicama EU-a to nije uobičajeno. Kada se pogleda projekcija gradnje nuklearki u EU-u, onda vidite da će 2030. i 2050. usred Europske unije biti jedna "rupa" koja se sastoji od Njemačke, Luksemburga, Austrije i Italije. Sve zemlje istočno i zapadno od te centralne skupine imat će nuklearke (ili pojačavaju postojeće ili grade nove). Švicarska ima tri nuklearke, Turska planira njih četiri, Ukrajina njih 17, Britanija pet, ali sve one nisu u EU-u. Unutar EU-a 2030. imat ćete 51 nuklearku u Francuskoj, četiri u Španjolskoj, po šest nuklearki u Češkoj, Slovačkoj, Mađarskoj, Švedskoj i Finskoj, po dvije u Bugarskoj i Rumunjskoj, a uz Krško 1 počinje se graditi i Krško 2, nadam se isto kao slovensko-hrvatska suradnja. Praktički nemate članicu EU-a izvan ovoga kruga zemalja usred EU-a koja ne razmišlja o gradnji nuklearke ili o sudjelovanju u gradnji nuklearke.
Zašto Njemačka gasi nuklearke koje su tehnološki deset godina ispred drugih nuklearnih elektrana?
– To je potpuno zbunjujuće i tu se radi o očitom populizmu. Kad netko gasi nuklearku zastarjele tehnologije, to razumijem, ali ne mogu razumjeti gašenje nuklearki koje su tehnološki najnaprednije na svijetu, tehnološki najsigurnije i koje zapravo nikad nisu imale ni najmanju natruhu nekakvog kvara, a kamoli nečeg sličnog što se događalo u Fukushimi ili Černobilu. I onda tu energiju supstituiraju ugljenom ili plinom, posve suprotno svim općim stajalištima svih klimatskih konferencija. To stvarno nema smisla.
Biti u igri
Zbog čega Njemačka podržava gašenje nuklearki ako to znači povećanje emisije stakleničkih plinova i veći trošak fosilnih goriva? Podaci pokazuju da emisija CO2 posljednjih godina u Njemačkoj raste paralelno sa zatvaranjem nuklearki, i nekoliko je puta veća nego u Francuskoj, koja ima najviše nuklearnih elektrana u EU-u.
– To bi trebalo njih pitati. Može biti da je riječ o izdašnom financiranju industrije proizvođača obnovljivih izvora od strane njemačke države. Može biti da je to naprosto politički lakše prodati... Postoji čitav niz razloga u koje ne bih ulazio.
Hrvatska je u toj podjeli Europe na "za" i "protiv" nuklearne energije, nasuprot Njemačkoj stala na stranu Francuske, koja zagovara gradnju novih nuklearki.
– Tu je stvar potpuno jasna. Ako se Nijemcima toliko gadi nuklearna energija, onda bi trebali biti korektni i trebali bi prestati uvoziti energiju iz zemalja koje je proizvode pomoću nuklearne energije. Bilo da se radi o mađarskoj, češkoj, belgijskoj, bugarskoj ili francuskoj nuklearnoj energiji ili, na kraju krajeva, onoj iz Krškog. Hrvatska je suvlasnik Krškog, ona ima svoju nuklearku koja nije na našem teritoriju, i smatram da bi bilo razumno da Hrvatska ostane u tom nuklearnom klubu. Što će biti za deset ili petnaest godina, kada se u Njemačkoj osvijeste i kad međunarodni forumi shvate da se gotovo 70 posto energije u svijetu koja se proizvede iz fosilnih goriva ne može supstituirati isključivo obnovljivim izvorima, nego da su potrebni još neki izvori koji će vam davati struju u mirnoj noći bez vjetra? Što će se tada dogoditi? Njemačka će u tom trenutku uvesti inženjere iz Hrvatske, Ukrajine, Poljske, Češke itd., i nastaviti svoj nuklearni program. A Hrvatska će se moći slikati, tj. moći će jedino kupiti gotovu nuklearku i slati svoje ljude da se obučavaju u druge zemlje EU-a, kao da smo zemlja usred Afrike.
Hrvatska bi, po vašemu mišljenju, trebala sudjelovati u dogradnji Krškog?
– Apsolutno se zalažem za to da Hrvatska sudjeluje u Krškom 2. Slovenci će napraviti Krško htjeli mi to ili ne, to je potpuno jasno, mi ih u tome nećemo spriječiti. Smatram da je onda bolje biti u igri, dobivati svojih 17 posto energije iz Krškog, kao što dobivamo sada, i pratiti što se događa. Nemojmo zaboraviti još jedan detalj. Sve hrvatske tvrtke koje su dobile posao na međunarodnom projektu fuzijske energije ITER-u, odnosno koje će dobiti posao na DONES-u, i koje su dobile ili će dobiti poslove vrijedne stotine milijuna eura na gradnji drugih nuklearki, a radi ih se na desetke u Europi, dobile su ih i dobit će ih zato što su jedno vrijeme radile na Krškom i tamo dobile nuklearnu referencu. To što jedna članica Europske unije, pa bila to i Njemačka, ne želi nuklearnu energiju, ne znači da je nuklearna energija u svijetu nestala, ni u ostalim članicama EU-a, poput Poljske, koja sad počinje raditi svoju prvu nuklearku.
Koliki je udio energije iz obnovljivih izvora u odnosu na druge izvore energije u Njemačkoj i koliko to zadovoljava potrebe najveće industrijske zemlje u Europi?
– Kad se napravi energetska bilanca, može se bez problema vidjeti da im u proizvedenoj energiji obnovljivi izvori sada ne čine apsolutnu većinu, nego tek relativnu većinu od 40 posto. Na plin otpada 15 posto, nuklearke drže 12 posto, a ostalo su ugljen i druga fosilna goriva.
Kad se usporede, kakvi su odnosi cijene u proizvodnji kilovatsata iz nuklearne energije, fosilnih goriva i obnovljivih izvora?
– To je najinteresantniji, da ne kažem najluđi dio priče. Kad pogledate bilance i tablice međunarodne energetske agencije (IEA), onda vidite da je kilovatsat iz nuklearke koja je dugo u pogonu, kao na primjer Krško, najjeftiniji, u prosjeku 32 dolara po MWh. Jeftiniji od bilo kojeg obnovljivog izvora, recimo kućne solarne elektrane, gdje je to u prosjeku 126 dolara po MWh, ili vjetroelektrane od 50 dolara po MWh. Naime, sunce jest besplatno, ali ne sja noću ili kroz oblake. Solarna elektrana nije besplatna, ona ima svoj životni vijek, nakon čega postaje otpad. Isto vrijedi za vjetroelektranu, koja ne radi kad nema vjetra i kad ima puno vjetra. Kad sve to uzmete u obzir, nuklearna elektrana koja se "vozi" 50 godina po bilancama IEA daje najjeftiniji kilovatsat, zajedno sa svim troškovima zbrinjavanja otpada.
Energetski miks
Njemačka odustaje od nuklearki, ali ne i od sjevernog spoja na ruski plin. Možete li komentirati tu energetsku tranziciju Njemačke, ali i energetsku budućnost EU-a, u geopolitičkom ključu?
– U trenutku kad se održava svjetska konferencija o klimi, kada čitav svijet, svaka zemlja ponaosob, obećava da će smanjiti emisiju CO2, graditi vlastitu energetsku strategiju tako da gasite izvore koji su carbon-free, a pojačavate izvore energije koji emitiraju CO2, u najmanju je ruku neozbiljno. Naravno, ako nam je doista ključni cilj smanjivanje CO2.
U takvom kontekstu Europske unije, kako bi se Hrvatska energetski trebala postaviti?
– Hrvatska treba ići prema energetskome miksu. Hrvatska, bogu hvala, ima dosta hidropotencijala i on je praktički maksimalno iskorišten, može eventualno još ići negdje na neku reverzibilnu elektranu. Hrvatska može postaviti dosta obnovljivih izvora, recimo na krovove kuća, ako je to građanima isplativo, dakle ne kao prisilu, nego kao opciju. Može ići na solarne elektrane na otocima, ali Hrvatska sa svim tim, ako želi imati obilje energije, koju će morati imati, morala bi ići ili na gradnju vlastite nuklearke ili minimalno na sudjelovanje u gradnji drugog bloka u Krškom. Nemojmo zaboraviti jedan detalj koji se stalno zaboravlja: ako je doista cilj povećanje broja električnih automobila, ti električni automobili moraju se puniti iz nekih elektrana. Sva energija koja se trenutačno dobiva iz ugljikovodika u automobilima, morala bi se dobiti u vidu električne energije iz neke elektrane. Zamislite kad se na Jadran spusti sva sila turista s električnim vozilima, oni će ih morati moći negdje i puniti.
Ima li Hrvatska vremenski okvir za svoju energetsku strategiju?
– Strategije se uvijek postavljaju na razdoblje od 10 do 15 godina zato jer nijednu nuklearku ili bilo koju drugu elektranu nemate na ladici trgovine. Nju trebate planirati, projektirati, pronaći lokaciju, napraviti studije utjecaja na okoliš, isplanirati dalekovode i prilazne ceste. To je gomila posla. I treba voditi računa od jednoj elementarnoj činjenici, a to je da u ovom desetljeću "iz stroja" ispadaju generatori u pojedinim hrvatskim termoelektranama. HEP o tome vodi računa, radni vijek nekih generatora je naprosto prošao. Dakle, strategija se ne radi za mandat jedne vlade, od izbora do izbora, nego na razdoblje od 15 godina. Hrvatska mora imati opciju ili gradnje vlastite nuklearke, ili sudjelovanja u dogradnji Krškog. To neće biti tehnologija iz 60-ih ili 70-ih godina kad je Krško građen, nego bitno modernija, s još većim sigurnosnim standardima nego što su sada.
Kažete da je hidropotencijal u Hrvatskoj praktički iskorišten. Jesu li iskorištene i dalmatinske rijeke?
– Do razine dok to ne počne ugrožavati vrijedne i rijetke zaštićene ekosustave. Ne možete stavljati branu bilo gdje, jer svaka od tih rijeka ima iznimno vrijedne i zaštićene ekosustave čije bi ih potapanje uništilo.
Što je s hrvatskim prirodnim rezervama ugljikovodika, crpljenjem nafte i plina iz Jadrana? O tome se puno govorilo, ali sve je odjednom stalo.
– Cijela priča s vađenjem plina i nafte iz Jadrana je upitna zbog ovisnosti Hrvatske o turizmu. Bilo koja havarija na Jadranu može biti fatalna za hrvatski turizam i gospodarsku stabilnost zemlje. S druge strane, isplativost svake od tih bušotina ovisi o kretanju cijena ugljikovodika na europskom, mediteranskom i svjetskom tržištu. Kad je cijena visoka, sve se to isplati, ako cijena padne, onda više to nije toliko rentabilno. Naravno da Hrvatska treba nastaviti istraživanja, ali opet, stanite malo na loptu: ima li to baš ikakve pameti ako smo svi prisegnuli da ćemo smanjiti emisiju CO2?
Rok za postizanje klimatske neutralnosti je 2050. godina? Je li to realno i može li ga Hrvatska dostići?
– Može, pri čemu napominjem da se energetske uštede mogu postići kvalitetnijom izolacijom kuća, koja troškove grijanja može smanjiti za jednu trećinu, što posebno vrijedi sada s najavom poskupljenja plina. Pametniji dizajn kuća može smanjiti troškove klimatizacije, pametniji način korištenja automobila, odnosno javnog prijevoza i vlakova, može smanjiti energetski potpis pojedine države i smanjiti emisije CO2. Na otocima je najveći izvor zagađenja brodski promet, prema tome razumno je početi razmišljati, što Ministarstvo gospodarstva uostalom i radi, o postupnom uvođenju vodika, odnosno električnog pogona za plovila na kratkim relacijama.
Voditelj ste europskog projekta DONES za razvoj fuzijske energije. Kad bi prve nuklearne elektrane na principu fuzije mogle biti spremne za širu primjenu?
– Ne prije 2050. godine. Planirano je da ITER, međunarodni termonuklearni eksperimentalni reaktor, bude kompletiran negdje 2027. Dotad treba dokazati mogućnost održive fuzijske reakcije pomoću goruće plazme. Do 2035. bi trebao imati ostvarenu goruću plazmu, odnosno ostvarenu stabilnu fuzijsku reakciju. Ako je to realno, a po svim proračunima jest, te godine bi trebala početi gradnja prve europske fuzijske elektrane. Paralelno s time bi od 2031. do 2035. bila odrađena serija ozračivanja kandidata materijala na DONES-u da bismo znali od kojih materijala napraviti fuzijsku nuklearku. Prava fuzijska elektrana trebala bi biti na mreži negdje oko 2050. To su vrlo grubi planovi, za sada je to sve u budućnosti.
Politička zrelost
Neki u Plenkovićevoj podršci francuskoj nuklearnoj strategiji, kupnji Rafalea, ulasku u Schengen... vide politički zaokret Hrvatske od Njemačke prema Francuskoj?
– Državna strategija i međunarodno funkcioniranje planiraju se na razdoblja dulja od mandata njemačkih Zelenih. Drugo, sporazum Hrvatske s Francuskom, što se tiče nuklearnog dijela, odnosi se konkretno samo na fuziju. Treće, u cijeloj priči treba voditi računa da je Hrvatska suverena država i da je Hrvatska dosegnula takvu razinu političke zrelosti u međunarodnim odnosima da može suvereno komunicirati i s Francuzima i Nijemcima gledajući vlastite interese. To što se potpisao sporazum s Francuskom neće spriječiti Deutsche Telekom da i dalje nadzire većinu telekom-prometa unutar Hrvatske kroz vlasništvo u HT-u. Dakle, to što je Hrvatska sklopila strateški sporazum s Francuzima neće Nijemce uvjeriti da odustanu od potpore Hrvatskoj za ulazak u Schengen. Sporazum s Francuskoj puno je širi od Rafalea i zapravo je smiješno da je ključni naglasak dolaska Macrona u Zagreb bio to da su Rafalei nadlijetali Zagreb i da mu je Tereza pjevala u "Esplanadi", a zapravo su potpisani sporazumi s puno širim implikacijama za hrvatsku budućnost sa zemljom koja uz Njemačku čini glavni motor Europske unije. Za Hrvatsku je to zapravo dobro.
Cijela priča sa Zelenima i novom njemačkom vladom je tek na početku i mi ne znamo kako će se ona razvijati, a o kvaliteti njihovih poteza moći ćemo procjenjivati za nekoliko godina. Naš je običaj da spektakularno dočekujemo svaku novu vlast iako se ne zna kako će ona uopće funkcionirati.
Plenkoviću, dakle, dajete punu podršku za nuklearnu energiju koja bi dobro došla i Hrvatskoj?
– Definitivno, smatram da Hrvatska mora zadržati nuklearnu tehnologiju radi vlastite budućnosti. Ako Hrvatska neće graditi vlastitu nuklearku, što nije isključeno, onda mora barem sudjelovati u izgradnji Krškog 2 i, treće, Hrvatska mora ostati u svim nuklearnim istraživanjima i za klasične nuklearke i za fuziju jer to je budućnost.