Nitko u kući nije znao da je 15 godina silovao kćer! Prema vani je bio dobrica, a u kući Hitler!

- Kad sam čula presudu osjetila sam olakšanje. Bila sam zadovoljna, sretna. Trebao je dobiti i više. Ja bih ga najradije poslala na električnu stolicu – govori nam tihim glasom bivša supruga 51-godišnjeg Zadranina koji je u četvrtak na Županijskom sudu u Zadru osuđen na 40 godina zatvora zbog dugogodišnjeg silovanja rođene kćerke s kojom je dobio i dijete te psihičkog i fizičkog maltretiranja šestero djece i supruge.

Zadarski Fritzl svoju je najstariju kćerku počeo silovati u dobu od 12 godina i nije prestao sve do prošle godine kada je odveden u istražni zatvor, a njoj je bilo 27 godina. U tom razdoblju silovao ju je više od 1500 puta i svaku put je, prema obrazloženju presude suca Borisa Radmana, svršio u njoj.

U namjeri da dobijemo komentar nekog od članova obitelji koja je tijekom 15 godina bila izložena monstruoznom i bestijalnom zlostavljanju od strane poremećenog, agresivnog i dominantnog oca, pozvonili smo na vrata njihovog doma, bez prethodne najave. Kad se iza drvenih vrata pojavila žena sitne građe u ranim pedesetim godinama i kad smo joj se predstavili, spremno nas je pozvala u kuću i s iznenađujućom lakoćom započeli smo razgovar o neizrecivim traumama kroz koje su ona i njezina djeca godinama prolazili. Od svog zlostavljača uspjela se razvesti u siječnju ove godine, nakon 28 godina braka, a zahtijev je podnijela odmah nakon njegovog privođenja krajem srpnja prošle godine.

- Mi smo sada normalna obitelj. Od kada njega nema mirnije se živi. Sad i djeca žive normalnije nego ikad prije. Žive onako kako su oduvjek trebala živjeti u jednoj normalnoj obitelji. Svi su već punoljetni i polagano izgrađuju svoje živote. Živimo skromno, ali mirno, blagoslovljeno. Ja sam uvijek bila sretna s malim stvarima, a mi sad imamo upravo to: mir u kući – započinje svoju nevjerojatnu priču ova jedostavna i skromna Zadranka.

Jučer je bila presuda, kako se danas osjećate?

- U meni je jedno veliko olakšanje. Ja sam ga morala trpjeti od početka našeg braka 1988. godine. Uvijek je bilo isto. Ja sam bila kurva koja ga je varala, a on je bio moj gospodar koji je o svemu odlučivao. Udala sam se s 21 godinom i do 30-e sam mu rađala djecu. Bio je seksualno neutaživ, rodila sam šestoro djece i imala dva spontana. I uvijek sam bila kurva.

Jeste li ga prijavljivali za maltretiranje u braku i prije nego što ste dobili djecu?

- Prvo dijete smo dobili 1989., a već od 1993. smo bili pod nadzorom Centra za socijalnu skrb. Na institucije sam strašno ogorčena. Da su one radile svoj posao kroz sve ove godine, ovo nam se nikada ne bi dogodilo. One nikada nisu htjele povjerovati mojim riječima, a on se uvijek znao izvlačiti. Ni sama nisam znala kako mu to uspjeva, ali bio je agresivan, dominantan, uvijek je znao moje riječi protiv njega okrenuti u svoju korist. Kada to ne bi prolazilo, dobivala sam batine. Ja sam uvijek bila, kao i sada, između 36 i 42 kila, a on je imao 90. Kad bi mi opalio trisku, letjela sam preko sobe.

Kome ste se sve žalili?

- Najviše Centru za socijalnu skrb. Dok su djeca bila mala govorila sam da me maltretira i tuče, da me optužuje da to nisu njegova djeca. Tražila sam da me zaštite od njegovog psihičkog i fizičkog maltretiranja, a u Centru bi mi rekli da će se on smiriti. Nekoliko sam puta bježala od njega, zvala sam policiju, hitnu kad je trebalo. Ali nikad mu se ništa nije dogodilo. U Centru su mi jednom rekli da će mi uzeti djecu i smjestiti ih u dom ako se mi kao roditelji tučemo. Ja da njega tučem?! Rekla sam im, ako nije sposoban da bude otac, ja sam sposobna biti njihova majka. To sam cijeli svoj život radila. Odgajala i brinula se o djeci, da imaju što jesti, da budu uredna i dobra u školi. Nitko od njih nije bio u problemima sa zakonom, a svi su bili dobri učenici.

Je li vaš bivši suprug radio?

- Ne, nikada. On je bio dragovoljac Domovinskog rata. Skinuo se 1993., mogao je imati mirovinu, ali ju je tri puta odbio uzeti. Kad smo se upoznali plovio je kao pomorac. Od 1993. nije radio ništa, bio je lijenčina. Živjeli smo od dječjeg doplatka i pomoći Centra za socijalni rad, sve do prošle godine. Ja sam počela raditi tek 2005. godine. Od tada do danas uspjela sam steći šest mjeseci radnog staža. Sve što sam radila, a to je punih 13 godina, radila sam na crno. I to dva posla, jedan prijepodne, drugi poslijepodne. Novac sam donosila u kuću, a on bi ga uzimao i trošio, najčešće na kockanje.

Kada ste doznali da je vaš suprug seksualno zlostavljao vašu najstariju kćerku s kojom je i dobio dijete?

- Doznala sam prošle godine, nakon što je priveden i nakon što je napravljena DNK analiza.

Do tada niste znali da je vašu kćer silovao od njene 12 godine, punih 15 godina?

- Ne. To nije znao nitko u kući. Pod ovim krovom živjelo je nas devet. On, ja, naše šestoro djece i najmlađe dijete koje je s njim rodila naša kćerka. Živjeli smo tako sve dok ga nisu zatvorili.

Jeste li barem sumnjali da tu nešto nije u redu?

- Posumnjala sam 2012. godine kad sam nešto vidjela, ali ne mogu vam sada reći što. Od tada je moja sumnja rasla, ali su to primjećivala i druga djeca, ali i ljudi koji nas poznaju. Kako sam radila dva posla, rijetko sam bila kod kuće. Došla bih, vidjela da je sve u redu, napravila ručak i otišla na drugi posao. On je uvijek bio negdje s najstarijom kćerkom i njenom kćeri. Mislila sam da se brine za svoju unuku. Pitala sam ih zašto uvijek idu zajedno vani, ljudi su mislili da mu je ona, a ne ja, njegova žena. Kad bih ga tako nešto pitala ja ili netko od ukućana, on bi planuo. Počeo bi vikati, držati nam predavanja, omalovažavati nas, vrijeđati. Imao je neku vrst kontrole nad svima nama. Kada bih god počela pričati o tome tko je otac moje najstarije kćeri, oni bi se ubacivao u razgovor, mene bi napadao da zašto me to zanima, što se ja u to petljam. Uvijek mi je okretao riječi, bio je snažniji od mene. A vi nikada o svojima najbližnjima ne mislite najgore i da se takve stvari ne događaju u vašoj kući.

Niste znali kada je sve to počelo, da je najstariju kćer prvi put silovao kad je imala 12 godina?

- Nisam znala. Pazila sam na djecu, da budu zdrava, čista, idu u školu. To mi ni na kraj pameti nije bilo da bi mogao napraviti. Znala sam da je agresivan, nepodnošljiv, sa svima se svađao, sve je omalovažavao, njemu nitko nije bio ravan, smi smo mu mi bili glupi, nikome nije davao za pravo. Ali da siluje moju kćer nisam znala. I kada sam počela sumnjati, nisam imala dokaze.

Ni nakon što je dvaput pobacila? Jeste li znali za to?

- Ne. Ja nisam za ništa od toga znala. Kad sam pitala na što je potrošen novac, on mi je rekao na kocku. Zajedno su odlazili kockati on i moja najstarija kćerka. Tako su i zajedno išli kod liječnika na pobačaje. Ali njegova majka je za to znala.

Jeste li posumnjali kada je vaša kći s 15 godina pokušala samoubojstvo?

- Nije mi htjela reći zašto je to napravila. Bila je kod kuće i popila je veću količinu normabela. Odvela sam je kod svoje doktorice koja joj je dala usputnicu za psihijatra, ali ništa nikome nije rekla. Meni se nikada nije povjerila, sve dok oca nisu zatvorili. Sada kada je on daleko od nas, vraća mi se film i neke stvari i meni postaju jasnije. Na primjer, zašto je znao reagirati agresivno i okretao moje riječi, zašto je uvijek nju branio... Bio opsjednut s njom. Uvijek nas je pritiskao za sve u vezi s njom, a zapravo je tako htio prikriti svoj pravi odnos s kćerkom.

Kćer van nikada nije ništa rekla, makar nešto naznačila?

- Ne. Nikad mi se nije otvorila, za nju sam bila "glupa mama". A ja sam se za nju najviše bojala. Ona je jako pametna djevojka, bila je odlična učenica, ali mi nikad nije htjela reći tko je otac njenog djeteta. I kad je postala punoljetna, nije htjela otići iz kuće. Nisam znala zašto neće, pogotovo kad je počela raditi. Kasnije sam doznala da ju je on ucjenjivao djetetom. Da je posesivno vezao uz sebe. Kad je počela raditi u jednom trgovačkom centru, svaki dan ju je obilazio i kontrolirao, govorio je da se kurva sa šefovima. Jedan od njenih šefova ga je i bio prijavio policiji, a na kraju je morala napustit posao.

Kako ste reagirali kad ste doznali da je vaša unuka zapravo kćerka vašeg supruga?

- Užas! Bila sam u šoku. I ja i svi mi u kući. Kad je to potvrđeno DNK analizom, nismo mogli doći sebi. Nisam znala da je on nju godinama seksualno zlostavljao. Ja sam ga prijavljivala za psihičko i fizičko zlostavljanje i mene i djece, ali ne i za seksualno. Svi smo time bili zgroženi.

Jeste li se čuli s kćerkom nakon presude, kako je ona nju doživjela?

- Ona više ne živi u Zadru. Odselila se prošle godine i sada je dobro. U dobrim smo odnosima. Kad je čula presudu bia je zadovoljna. Danas živi s svojom kćerkom i dečkom. I sretna je.

Vaša kćerka je rodila dijete kao maloljetnica sa 17 godina, kako je na to reagirao Centar za socijalni rad?

- Nikome nije htjela reći tko je otac. Ako neće meni, mislila sam, reći će nekome u Centru, jer je bila pod njihovim nadzorom i od njih je za dijete dobivala pomoć. Zajedno smo išle na sud da dobije majčinstvo, ali ni tamo nije rekla tko je otac. Onda su iz Centra došli u naš stan da vide u kakvim će uvjetima živjeti s djetetom. Pokazali smo joj jednu sobu, a nas je devet pod krovom. Rekli su nam da ako se mi kao roditelji slažemo da živi s nama, da može kod nas i ostati. Tako su tu živjele i ona i kćer sve do privođenja oca. Sada i ona slobodnije priča o svemu što je doživjela.

Kako je policija doznala za zlostavljanje? Tko je prijavio vašeg bivšeg muža?

- Jedna od mojih kćeri koja više ne živi s nama. Ona živi s dečkom već nekoliko godina. Oca je prijavila kad je njenom dečku počeo prijetiti, iz samo njemu znanih razloga. Smetalo mu je što je mlad, pametan i sposoban, a nju je uvijek zbog nekog razloga vrijeđao i omalovažavao. Dečko joj je rekao da to više ne mora trpjeti i da ga prijavi. I to je napravila.

Ali kako je policija znala za incestuozni odnos sa vašom kćerkom?

- Rekla im je moja kćer koja ga je prijavila. Najstarija kćer njoj se prije toga bila povjerila. Kad je prijavila oca za prijetnje rekla im je i za to, da otac seksualno zlostavlja najstariju kćer.

Otkako je ovaj slučaj isplivao u javnost svi se pitaju: zašto je majka to trpjela, zašto ga nije prijavila, sigurno je sve znala...?

- Zašto sam trpjela? Mislila sam da imam oca i muža, a ne monstruma. Izvan kuće je bio dobrica, nitko na njega nije sumnjao, a u kući je bio Hitler! Uvijek nam je držao svoja "predavanja", ja sam ovo, ja sam ono, a o nama drugima, svojoj ženi i djeci, sve najgore. Rekao mi je da sam ja njemu "prihod, navika i ispušni ventil". I tako se prema meni ponašao. Dobivao je socijalu, dječji doplatak, imao je novca od mog rada na crno, a on je kockao, izlazio, meni je ostavio dugove za stan i komunalije kojih se nikada neću riješiti. Bojala sam se da nam zbog toga ovaj stan, koji smo dobili na korištenje od Grada Zadra, ne oduzmu. Ali sad i te dugove polagano rješavamo...

Rekli ste da je njegova majka znala za njegovo ponašanje i odnos s vašom kćerkom?

- Njegova majka je od početka znala za naš odnos, molila sam je u više navrata da nešto napravi, a ona bi mi rekla da smo mi oboje isti. Živjeli smo kod nje na početku braka u jednom malom stanu, nas dvoje i naše četvero djece živjeli smo u jednoj sobi, spavali na jednom krevetu. Bilo je grozno. Ali njegova majka je jedina osoba kojom sam se povjeravala.

Njoj ste pobjegli i kada vas je u ožujko ove godine napao, kada ste se pokušali ubiti...

- Da, pobjegla sam kod nje, a on je došao i izvukao me iz kuće na ulicu. Bacao me po ulici, pljucao, tukao, govorio da sam ja od njega napravila čudovište, da ću sada ići kući i svakom djetetu objasniti tko je njihov pravi otac. Poželjala sam se ubiti da ovo jednom zauvijek prestane. Ako se ja ubijem, možda će netko konačno shvatiti što nam čini i izbaviti djecu iz svega toga. Bacila sam se pod automobil na cestu, ali na sreću me žena za volanom nije pregazila. Kad je on to vidio počeo mi se ispričavati. Otpratio me ovdje do stana i onda me zaskočio i silovao. Istresao se da bi sebe smirio, kao da je meni to trebalo...

Kako vam je danas živjeti, susjedi, prijatelji, svi u vašoj sredini znaju što se dogodilo?

- Užasno mi je. Svi me osuđuju, vrijeđaju, govore kakava sam to mater, kako sam mogla, trebala sam ga ubiti... Ali nisam se mogla oduprijeti njegovom utjecaju. Izvrijeđao bi me, a onda istukao. On je sve ljude udaljio od mene, a meni nitko nije htio vjerovati. Kad je 2012. jednu kćerku gađao kamenom, otišla sam u Centar moliti da ga odvedu od nas, da više ne možemo trpjeti njegovo fizičko i psihičko nasilje. Ali uspjela sam doći do vrata, nisu me htjeli primiti. Tražila sam da pošalju nekoga u našu kuću, nekoga jačeg od mene, tko će s njim moći razgovarati, tko će ga odvesti, jer mi svi imamo strah od njega. Odgovorili su nam da nas mogu smjestiti u sigurnu kuću, no kako je školska godina bila pri kraju, nisam htjela djecu premještati. Poslali su me u policiju gdje sam od 10 do 14 sati dvije policajke uvjeravala da nešto poduzmu, a one su mi rekla da mi ne mogu vjerovati samo na riječ, da trebaju i njega čuti i neka im se on javi na telefon. Došla sam kući i rekela mu gdje sam bila, a on mi je odbrusio da "što sam zasrala neka sama počistim". Pred njim sam morala nazvati policijui reći da je sve u redu.

Kako vam druga djeca sve ovo podnose?

- Dobro su... Odrasli su, oni su očito bolje shvaćali da on nije otac kakav je trebao biti. Uvijek se na njih derao, stvarao konflikte, nikada im nije pokazivao ljubav. Ja sam mu za sve bila kriva. On se nikad nije znao suočiti s istinom i svoji problemima. Za sve je okrivljavao druge, nikad sebe. On je živio sa mnom, a ne ja s njim. Cijeli sam život žrtvovala za djecu, da im bude bolje. I sada im je napokon bolje. Počeli su disati.