S velikim nestrpljenjem očekivao se razgovor s poznatim zadarskim arhitektom Nikolom Bašićem na temu uređenja zadarske rive. Akademik Nikola Bašić jedini je arhitekt koji je do sada uspio preobraziti, barem dio rive, ali ne samo to. Njegove instalacije Pozdrav Suncu, a naročito Morske orgulje, postale su svjetski poznate atrakcije koje su u velikoj mjeri označile poslijeratni uspon i rast zadarskog turizma.
Zadar je dobio prepoznatljive simbole novoga vremena koje nisu bile zasnovane na uvriježenoj ostavštini Foruma i Svetog Donata. Turisti iz čitavog svijeta putovali su u Zadar ne bi li uživo vidjeli (i čuli) orgulje kojima uz pomoć valova svira more i svjetlost kojega proizvodi sunčeva energija, uz to otkrivajući i nedoljivi zadarski zalazak Sunca koji je vremenom postao nepisani brend. Zadar je zahvaljujući Bašićevim instalacijama postao poznat u svjetskim okvirima, ali tamo gdje je završio mramor s obnovljenog zapadnog ruba Poluotoka, zaustavljene su otprilike i ideje kako obnoviti, ili u Bašićevom slučaju, možda dovršiti zadarsku rivu.
Bašić je arhitekt ideje kojom na maštovit i funkcionalan način spaja svoje arhitektonske zamisli čvrsto utemeljene u podneblju gdje se ostvaruju. Bašićev rub obnovljene rive prema južnom dijelu, kao da i svjesno sugerira da posao nije dovršen. Stoga smo sa zanimanjem dipl.ing.arh. Nikolu Bašića upitali, treba li i kako urediti zadarsku rivu, treba li je mijenjati ili ostaviti u postojećem stanju?
- Moj odgovor na Vaše pitanje ne sadrži „ili” već glasi: i mijenjati i zadržati! Što učiniti s Novom rivom davnašnja je, neiscrpna i uvijek aktualna zadarska tema. Vraćanje tom pitanju potakne poneki događaj, poput prošlogodišnjeg nevremena koje je na dramatičan način pokazalo njezinu krhkost i neotpornosti na sve dramatičnije i sve nepredvidljivije klimatske ekstreme. To je onda poticaj za široki javni diskurs u kojem se iznova propituje sadašnjost i budućnost rive, njezin značaj za grad, njezin karakter, njezin urbani potencijal.
Zadarska riva, uz Kalelargu, najjači je element zadarskog urbanog identiteta. U mentalnom doživljaju grada, poput Kalelarge, i ona predstavlja moćan prostor poistovjećenja, mjesto koje pokreće snažne osjećaje ljubavi i pripadnosti gradu. To je onaj mitski prostor kojeg, ako smo Zadrani srcem, nosimo sa sobom ma gdje bili. A kako može biti drugačije ako smo baš tu, u škuribandi pod crnikom, sačekivali romantične južine i uz huk mora izjavljivali prvu ljubav.
Tu smo jedni drugima prodavali generacijske moše, smišljali manguparije, popili prvi "musolini", popušili prvu „Opatiju”...
Riva i Kalelarga opjevane su u mnogim zadarskim kanconama. One predstavljaju posebne dragocjenosti u prebogatoj zadarskoj urbanoj škrinji, čiji magični sadržaj i novopečene Zadrane privodi u čudesni urbani maginarij, u čarobni krug ljubavi prema gradu.
To je tek uvod u odgovor na pitanje: kakav je karakter zadarske Rive, po čemu je ona tako posebna? Zadarska Nova riva, danas s imenom kralja Petra Krešimira IV, nastala je nakon rušenja gradskih zidina ubrzo nakon što je Zadar 1868. stekao status otvorenog grada. Ideju rušenja zidina predvodila je građanska udruga za higijenu grada.
Kapital izmanipulira svaku ideju, ma koliko ona bila plemenita. Tako je i nesretno rušenje bedema, iz higijenskih razloga, bila prilika koju će iskoristiti nekretninski poduzetnici, da bi na novostvorenoj površini, u „prvom redu do mora” naštancali konfekcijske zgrade niskog standarda i upitne arhitektonske vrijednosti. Protek vremena i nostalgično sjećanje donijelo im je aureolu vrijednog nasljeđa.
„Prave vrijednosti vrjednuje vrijeme!” Tu poslovičnu mudrost, s paradoksalanim ishodom, koristila je za svoju reklamu i Dalmatinska banka. Nekoć najveće zadarske banke odavno nema, ali je zato austro-ugarska provincijska arhitektonska konfekcija potvrdila snagu te sintagme - postala je našom kulturnom baštinom.
Ipak, ne žalite za tom baštinom?
- Puno više žalim za onim izgubljenim i zauvijek neostvarivim snom da sa superiorne visine srušenih „muraja”, s kuverte kamenog broda, uživam u širokim panoramama mora i otoka.
Za surogatnom reprezentativnosti razorenog obalnog „prospekta„ ne žalim iz još jednog razloga. Kaže se da svako zlo nije za zlo, tako je i traumatična ratna destrukcija donijela jedno dobro, otvorila je proces u kojem je privatni prostor postupno pretvoren u eminentni javni prostor.
Ovdje se strpljenje isplatilo. Trebalo nam je dosta vremena da osvijestimo tu važnu činjenicu i spoznamo: javni prostor u gradu zajedničko je dobro svih njegovih građana. Zato u raspravi oko rive više nema nesuglasja. Pred novom sviješću, koju promiče i ova tribina, ustuknuli su svi oni koji bi građenjem, svijesno ili nesvjesno, prostor rive ponovo vratili u privatni status.
Znači li to da na rivi ne smije biti nikakvog novog građenja?
- Ne, to nikako ne znači da nema novog građenja. Graditi se može i mora, ali samo ono što ima javnu urbanu funkciju. Pritom ne mislim ni na koju vrstu javnog servisa, administrativnog, komunalnog, odnosno na onu vrst građenja kojom bi prostor rive ”privatizirala” državna, gradska ili županijska vlast, ili bilo koja druga kvazi-javna funkcija. Govorim o onim javnim programima koji su usmjereni prema društvenosti, kulturi, urbanoj dokolici, uzdizanju i oplemenjivanju građana i grada...
Omogućuje li to izgradnju u zoni zapadno od hotela Zagreb?
- Na tom tragu, na prostoru između hotela Zagreb i zgrade Rektorata mogao bih zamisliti neki oblik sveučilišnog foruma, sveučilišne lože, mjesta integrativne interakcije Sveučilišta i grada, podršku njihovom djelotvornom suživotu. Bio bi to istodobno i prostor studentske društvenosti i njihovog kulturnog djelovanja, koji sada Sveučilištu nedostaje.
To bilo jedino novoizgrađeno mjesto na rivi koje bi moglo imati 3D format. Sve ostalo trebalo bi „sumprešati” u dvije dimenzije.
Protiv ste radikalnih ideja gradnje hotela, zabavnih centara, nasipanja, plaža...? Što biste Vi gradili na rivi?
- Slažem se s mojim kolegama koji su sudjelovali u ovoj raspravi, pa i ja mislim da je najvažniji zadatak oblikovanje obalnog ”partera”. Vraćajući se važnosti obalnog presjeka, osvrnut ću se na denivelaciju obale u području Morskih orgulja, kojom sam inicirao buduću profilaciju obale. Taj nagoviještaj ima dva uzroka. Prvi je motiviran uvođenjem hijerarhije u poprečni presjek rive, kojom je ona graduirana u dvije zone, nižu, promenadnu, i povišenu, boravišnu. Međutim, još važniji razlog za visinsku gradaciju rive proizlazi iz vidljivih klimatskih promjena i načina s kojima im moramo ići u susret.
Prihvaćajući postojeću niveletu obalnog ruba zadanom, prihvaćamo i činjenicu da će ona sve češće biti pod utjecajem plimnih valova. U tom slučaju, uzdignuta zaobalna površina jamčit će promenadnu funkciju u svim vremenskim uvjetima, a njezina superiorna razina spriječit će utjecaj valova po širini obalne površine. Osim tog praktičnog razloga, denivelacija obalne ravnine omogućit će reljefnost partera, njegov pozitiv i negativ odražavat će programske varijacije u tematizaciji pojedinih zona rive.
Treba li na rivu postaviti još neke instalacije po uzoru na Vaš Pozdrav Suncu i Morske orgulje? Što je s Vašom idejom fontane na rivi?
- Nisam zato da se na rivi paušalno gomilaju atrakcije, a ne sjećam se da sam na njoj ikad predlagao ikakvu fontanu. Nasuprot tome vjerujem da se doživljajni raspon rive treba širiti smišljenom prostornom dramaturgijom, koja će slijediti duhovite sadržajne scenarije. Bitno je voditi računa o ritmici prostora i izmjenama atmosfere. Mora biti mjesta za šušur, ali i za osamu. U razvijanju scenarija bitna je prostorno-vremenska koordinacija, koja omogućava da se isti prostor u različitom vremenu koristi sasvim drugačije. Jednom rječju, riva je interaktivna pozornica grada. Njezini protagonisti i njezina publika su i priroda i ljudi.
Znači li to da na obali ne treba planirati ni pristajanje brodica ili turistička kupanja ili sunčanja?
- Karakter zadarske rive čini njezin izravni doticaj s prirodom, morem i otocima. Ta vrijednost utoliko je veća što je priroda koja se promatra s rive njezin prvi plan, scena u koju se gleda kao iz prvog reda partera. To je moguće zato što ona nema nikakvu ni kopnenu ni pomorsku prometnu funkciju.
Upravo takva karakterizacija rive predstavljala je uporište za moj anticipirajući pogled na njezino preoblikovanje u budućnosti, upućen s dijela na kojem sam izgradio, najprije Morske orgulje, a potom i Pozdrav suncu. Tamo sam demonstrirao onaj programski smjer razvitka rive koji se ne temelji ni na kakvom komercijalnom, ugostiteljskom ili bilo kojem drugom "korisnom" sadržaju, već je vidi onakvom kakva je, po riječima Miljenka Domjana oduvijek bila, mjesto građanske uljudbe, urbane pristojnosti i, kako je lijepo poentirao Abdulah Seferović - dostojanstva!
Potaknut sličnim razmišljanjem ja sam na na rivi oblikovao žarišne točke koje nisu ništa drugo nego scena za društvene i kulturne rituale suvremenog doba. Zato na rivi ne treba biti nikakvih funkcija, ni privezišta niti kupališta, osim kada su ona u službi ostvarenja povremenih ili prigodnih programskih scenarija.
Treba li produžiti postojeći mul i dati mu funkcionalnu namjenu za pristanak brodova ili ga zadržati u sadašnjoj više figurativno ulozi?
- Što se tiče mula, slažem se da je to slovo „i” koje pita svoju točku!
Treba li rivu otvoriti sadržajima koji su je već počeli „osvajati” kao što su ugostiteljski štekati?
- „Štekatizacija” rive nije ništa drugo nego njezina puzajuća privatizacija. Jer ako moraš platiti da bi negdje sjeo, onda to više nije javno mjesto. Znam da moraju postojati i štekati, ali je pitanje gdje? Ugostiteljske terase preko ceste Zadarskog mira nisu dobro rješenje i predstavljaju komodifikaciju javnog zelenila i to na način koji je u identitetskom smislu jako upitan. Time se prostor rive prepušta generičkom komercijalnom bezličju. Međutim, to je opasnost kojoj je izložen cijeli grad. On, naime, poprima globalističku konzumerističku ikonografiju koja je pogubna za njegov urbani i kulturni identitet. Tu opasnost trebamo osvijestiti, jer će Zadar, ako se tome radikalno ne suprotstavi, za čas izgubiti onu osobnost koja ga je pozicionirala tako visoko na europskoj i svjetskoj destinacijskoj ljestvici. Moramo se stalno podsjećati da je lakše prići vrhu nego li na njemu ostati.
Kad spominjemo štekate, sjetio sam se davne i legendarne 1968. godine, kada me je mladalački avanturizam doveo u Pariz. Bio sam fasciniran činjenicom da je tada postojalo javno poduzeće „Stolice grada Pariza”: uzmi, rasklopi, sjedni! Eto dobrog obrasca za našu rivu!
Znate li što o aktualnom projektu sanacije obale, jeste li u to uključeni?
- Ne znam što je s projektom sanacije obale, niti tko ga radi, ali sam siguran da u tom poslu ne sudjeluju arhitekti, kao što sam siguran i da se postojeći obalni zid ne smije rekonstruirati po inerciji, u zatečenom obliku, ne propitujući potrebu njegovog preoblikovanja. Ako bude tako, to je onda velika pogreška i velika šteta.
Nemojte misliti da zastupam radikalne promjene obalne linije ili povećanje obalnih površina nasipanjem ili nešto slično. Ne, to nikako, ali ne smijemo potrošiti velike novce u obnovu postojećeg obalnog ruba u zatečenom profilu, jer on nema nikakvu lučku funkciju, a njegov sadašnji presjek nastao je upravo iz te svrhe i s maritimnog stajališta izrazito je nepovoljan.
Dakle, novi obalni presjek, u tehničkom smislu, mora odgovoriti na lokalne hidrauličko-maritimne uvjete, računajući i na one koja nam prijete u budućnosti, a to je teško ostvariti s postojećim profilom obale. Nakon postizanja primarne maritimne rezistentnosti, obalni oblici moraju biti podređeni imperativu ostvarenja mjesta gdje se susreću čovjek i more, „urbis et natura”. Te dvije nužnosti, maritimni uvjeti i najbolja povezanost obalne promenade s morem, to su uporišta za oblikovanje obalne linije na drugačiji i autentičniji način.
Sanacija obale velika je prilika i velika inspiracija za tehničku i oblikovnu preobrazbu presjeka obale i ja želim javno apelirati da se ova prilika ne propusti. Ova situacija podsjeća me na priču s Istarskom obalom koja mnogim Zadranima nije poznata. I tamo je inženjerski projekt pomorskog zida išao ispred projekta obalnih površina, pa sam, nepozvan, i doslovce u zadnji čas intervenirao u projekt obale koja se već izvodila i uspio, bez posebne lokacijske i građevinske dozvole i bez ijedne kune honorara, izboriti se za Morske orgulje.
Pravi, legalni i uredno ugovoren i plaćen posao na Istarskoj obali dobio sam tek za Pozdrav suncu. Bilo je to prije četrnaest godina, a znakovito je da je to, ujedno, i moj zadnji javni projekt u Zadru.
Kako uopće odrediti buduće projekte, javnim natječajima, pozivnim natječajima, nekakvim javnim konsenzusom?
- Ova rasprava pokazala je visoki konsenzus glede onoga što želimo od rive, ostaje otvoreno pitanje kako to možemo učiniti. Poštujem glas i mišljenje javnosti kada se govori o onome - što?, ali se ne slažem da ta javnost određuje - kako?. Sada su svima puna usta građanske participacije, jer je to europska intencija na koju su se nadovezali žreci euro-progresa, nadobudni aktivisti i revna birokracija. Europa nam je, u kandidacijskom vremenu, objašnjavala što donosi život u zajednici država, nama koji smo „poderali” nekoliko takvih tvorevina, a sada nas uče samoupravljanju?! Hvala lijepa! Ne pravi se dijete samoupravnim dogovorom, već strašću i ljubavlju.
Poput većine kolega i ja priželjkujem da se do rješenja rive dođe natječajem, ali ni to nije uvijek jamstvo uspješnog ishoda. Da bi se raspisao natječaj potrebno je prethodno izraditi konzervatorsku studiju, utvrditi regulacijske principe, odrediti prostorno-programske konstante i varijable. Ne može sve biti otvoreno! Tek nakon toga može se krenuti u natječaj. Slabo pripremljen natječaj zna se pretvoriti u slobodne i neobvezujuće "stilske vježbe" na zabavu puku i pokriće nečinjenju. Iza neuspjelih i neproduktivnih natječaja, a zadarsko iskustvo upućuje na puno takvih, ostaju frustrirani sudionici i gorak okus gubitka energije, vremena i novca.
Može li se rivom odrediti turistički razvoj Zadra ili barem stare jezgre?
- Ne volim govoriti o turističkom razvitku grada odvojeno od njegovog ukupnog razvitka. Naime, grad i turizam moraju ostvariti simbiotski odnos. Što je dobro za građane Zadra, mora biti dobro i za turizam, i obrnuto. Ako osmoza između dvaju medija ne bude izmjenična, turizam će nas do kraja razoriti.
U kakvom je odnosu riva i Vaš projekt Vrata Zadra?
- Ono što snažno povezuje rivu i Vrata Zadra, odnosno Ravnice, sudbonosno je generacijsko pitanje: možemo li i hoćemo li u našem vremenu uspjeti obraniti javni karakter tih prostora?