Prošlo je deset godina od kornatske tragedije, u kojoj je 30. kolovoza 2007. stradalo 12 šibenskih, vodičkih i tišnjanskih vatrogasaca gaseći nikad razjašnjeni požar, najveći misterij u jednoj od najvećih tragedija u novijoj hrvatskoj povijesti.
Cijelo desetljeće nije bilo dovoljno da bi se otkrila istina. O uzrocima zastrašujućeg događaja koji se odigrao na škrapama golog Kornata, gdje jedva koja travka viri između oštrog kamenja, danas se, službeno, ne zna puno više negoli se znalo za prve obljetnice tragedije. Obitelji poginulih i jedini preživjeli među stradalima Frane Lučić, ni mira ni spokoja, kako kažu, neće imati dok se ne dozna istina. No, put do te istine mogao bi biti i put bez kraja. Jer njezino razotkrivanje implicira visoku cijenu za sustav i neke njegove eksponente koji istinu, reklo bi se po mnogočemu, godinama zataškavaju...
Tijekom proteklih deset godina sudilo se samo jednom čovjeku iz sustava, bivšem vatrogasnom zapovjedniku Draženu Slavici, kao da je on sam na početku i na kraju lanca odgovornosti koji obuhvaća i vojsku i policiju i vatrogasnu zajednicu... Slavici se i danas sudi jer je oslobađajuća presuda u travnju prošle godine pala na Vrhovnom sudu zbog formalnog propusta.
A kad nema istine, spekulacije i teorije bujaju. Bilo ih je tko zna koliko, ali tri su ostale figurirati kao mogući odgovori, iako ne s jednakom uvjerljivošću.
PRVA TEORIJA
Krivac je eruptivni požar
Prva je "državna". Država se snažno angažirala da se utvrdi "službena istina". Formirala je i ekspertnu skupinu više kao politički debatni klub nego tim stručnjaka, vjerojatno se nadajući da će time slučaj, bez obzira na razmjere nesreće, staviti ad acta, što je vlastima najviše odgovaralo. Pa je odmah angažiran, kako se tvrdilo, svjetski stručnjak za požare iz Portugala koji je gotovo ad hoc utvrdio da je bila riječ o eruptivnom požaru. Došao, vidio, zaključio i nestao. Ubrzo je bio posve zaboravljen i na njegova se "otkrića" malo tko pozivao. Eruptivni požar je, čini se, imao tek jednokratnu uporabu, dok se strasti, izazvane šokom od razmjera tragedije, ne smire.
Ta će se "službena varijanta" ubrzo preformulirati u izgaranje "nehomogene plinske smjese". Što je mnogima, a pogotovo članovima obitelji poginulih i stradalih vatrogasaca, zvučalo kao crni humor. Ni danas se teza o "nehomogenoj plinskoj smjesi" ne doživljava ozbiljno.
O slabostima sustava, kao ključnom razlogu koji je doveo do tragedije, na jednom je simpoziju govorio i član ekspertne skupine, vatrogasni stručnjak Branko Šimara, koji je odbacio varijantu "eruptivnog požara", a krivce detektirao u glavnim ljudima sustava – od tadašnjeg glavnog vatrogasnog zapovjednika Mladena Jurina, preko ravnatelja NP-a Kornati do Ministarstva obrane. Prenormiranost sustava, nekoordiniranost, izostanak preventivnih protupožarnih mjera, uključujući i dežurstva, u prostoru NP-a, neorganiziranost unutar vatrogasne zajednice, stanje zračne flote na dan kornatske tragedije, za što je kriva administracija, smatra Šimara, a ne novac, sve je to kumovalo tragediji. S takvim objekcijama, Šimara nije mogao pogriješiti. A dočim su država i njezine institucije prokazane kao krivci, trebalo je učiniti sve da se stigma skine, a istina prikrije...
Samo usput, podsjetimo da su u spasilačkoj akciji sudjelovala četiri vojna helikoptera, čija je uloga, operativnost, tehnička ispravnost, eufemistički rečeno, dvojbena. Osim toga, prvi koji su došli na otok nakon ove požarne katastrofe bili su vojnici i policajci, njih navodno 500-injak, koji su doslovce okupirali i pročešljali svaki pedalj otoka, a tek nakon toga mogli su mu pristupiti ostali, prije svih istražitelji. Što je vojska tražila na Kornatu neposredno nakon dojave o tragediji, nikad se nije doznalo, premda je to pitanje nebrojeno puta postavljeno.
DRUGA TEORIJA
Krivac je kerozin iz helikoptera
Druga teorija dolazi od obitelji, a najgorljivije je zastupa Igor Marinović, otac poginulog šibenskog vatrogasca Ivana Marinovića.
– Mi znamo istinu. Ubilo ih je 400 litara kerozina koji je iscurio iz probušenog rezervoara jednog helikoptera. On je, po meni, glavni krivac za tragediju – izjavio je više puta Igor Marinović, uvjeren da se istina prikriva jer da se želi otkriti, dosta je da pronađu crne kutije iz helikoptera MI-8 oznake 202 i 213 koji službeno ne postoji iako se na fotografijama vidi.
Marinović drži teorije o eruptivnom požaru i "nehomogenoj plinskoj smjesi" nelogičnima, štoviše nemogućima u okolnostima kakve su bile na Kornatu, pa ma koliko iza njih stali stručnjaci i brojni vještaci, njih treba otpisati. Nasuprot njima, curenje kerozina iz vojnog helikoptera drži jedinim pravim odgovorom na tragediju. Otac poginulog vatrogasca u besanim noćima tisuću puta je rekonstruirao sve što se moglo odigravati na otoku kobnog 30. kolovoza 2007. i došao do saznanja da je vojni helikopter MI-8 oznake 202, koji je trebao pomoći u izvlačenju vatrogasaca iz okruženja, bio neispravan, imao je probušen rezervoar iz kojega je curio kerozin.
Marinović se poziva i na podatke iz knjižice održavanja helikoptera iz koje je vidljivo, kako je ne jednom iznio, da je na dan tragedije izgubio 400 litara goriva, a to je, tvrdi, iscurilo na Kornatu gdje je više puta nadlijetao klanac u kojem su se nalazili vatrogasci. Pri tome je natopio cijelo to područje, pa kad je poslije drugi MI-8 pokušavao izvući stradale, zapalio je kerozin rotacijom helikopterske elise koja je kerozin raspršila u sitne kapljice i izazvala buktinju koja je spržila vatrogasce. No, svjestan je Marinović da njegova teorija dovodi u pitanje vojsku i njezinu ulogu u ovoj nesreći, pa ga i ne čudi da nema crnih kutija iz helikoptera, pače, da je i cijeli jedan helikopter (MI-8 oznake 213) netragom nestao, da je sutradan nakon tragedije kanader na mjesto stradanja bacio 12 vodenih bombi ne bi li oprao tragove i uništio dokaze koji će upućivati istragu na vojsku.
Ono što ga kao oca koji je na Kornatu izgubio sina posebno duboko boli jest saznanje da su unesrećeni vatrogasci, među njima i njegovo dijete, čekali na pomoć pet-šest sati. U najgorim mukama. A i liječnici s kojima je više puta razgovarao, rekli su mu otvoreno, da im je pomoć stigla u razumnom roku, neki su od njih mogli biti i danas živi. Za to optužuje Dražena Slavicu jer, kako veli, ili nikog nije o tragediji izvijestio pa je zato odgovoran, ili je izvijestio Centar 112, ali oni nisu ništa poduzeli pa je krivnja njihova, dakle, sustav je iz nekih razloga odlučio zatajiti što se dogodilo.
TREĆA TEORIJA
Krivac je NATO-ova bomba
Treća teorija, koju čvrsto zastupa i jedini preživjeli vatrogasac s KornataFrane Lučić, jest detoniranje, po svoj prilici zbog požara, rasutog eksplozivnog punjenja jedne ili dvije odbačene bombe, vjerojatno CBU-87, s NATO-ova aviona pri povratku s bombardiranja Beograda tijekom "kosovske krize" 1999. Takvu je teoriju javno iznio i dokumentirao umirovljeni časnik HV-a Nediljko Pušić, inače pravnik po struci, koji je sedam mjeseci proučavao svu dostupnu literaturu iz različitih izvora kako bi našao racionalno objašnjenje ove strašne nesreće, o kojoj je prikupio 18 kilograma dokumenata. Uvjeren je da je uzrok otkrio jer za to, kaže, ima puno relevantnih dokaza. Eruptivni požar brzo je isključio jer je na web-stranicama Američkog šumskog ministarstva, koje ima najveću svjetsku bibilioteku i impresivne baze podataka o šumskim požarima, pročitao koji su ključni preduvjeti za takav požar: šuma, velike količine drvne mase i kisika. Ničeg od toga na Kornatu nije bilo.
Među ostalim dokumentima, došao je i do izvješća NATO pakta iz 2004., iz kojeg je vidljivo da je u Jadranu ostalo još deset neotkrivenih NATO bombi koje su odbačene nakon bombardiranja Srbije tijekom "kosovske krize". U akciji je korišten hrvatski zračni prostor, rekao nam je svojedobno Pušić, baze u sjevernoj Italiji i nosači aviona u Jadranskom moru. Da bi naoružani borbeni avioni mogli sletjeti, kako je poznato, moraju se osloboditi "tereta", koji se odbacuje u za to unaprijed predviđene zone. U ovoj akciji bilo je određeno sedam takvih zona u sjevernom Jadranu gdje su se bombe odbacivale na putu za bazu u Avianu. A kako je Kornat u neposrednoj blizini zona za odbacivanje bombi i raketa, prelijetali su ga brojni avioni ili kad su išli na borbene zadatke ili se vraćali s njih u baze i na nosače aviona, te odbacivali naoružanje. Upravo zbog toga, Pušić vjeruje da je na Kornat bačena jedna ili dvije bombe CBU-87 s kumulativnim punjenjem, koja se pri padu raspala i došlo je do rasipanja njezina eksplozivnog sadržaja po kornatskim stijenama.
Eksploziv iz bombi mogao se aktivirati termički, zbog visoke temperature koja je zbog požara mogla izazvati i pucanje kamena koji se pri tome širi i može pomaknuti za tisućinku milimetra i aktivirati kumulativnu kuglu, a u prilog tome ide i opis CBU-87, objašnjavao nam je Pušić. Za njega je dokaz koji dodatno potkrepljuje njegovu teoriju satelitska snimka Kornata na sam dan tragedije, na kojoj se vidi iznad otoka golemi oblak, pyrocumulus, a upravo takav je oblak od eksplozije CBU-87, u što se uvjerio zahvaljujući fotografiji koju je dobio iz Afganistana. Naposljetku, i ozljede kornatskih vatrogasaca identične su onima koje nastaju od CBU-87, što je mogao vidjeti i kad su NATO snage greškom pogodile francuske vojnike, a novinari došli do fotografija sprženih vojnika, nalik kornatskim vatrogascima.
Neki drže da je ova teorija Vladi bila neprihvatljiva zbog toga što bi je mogla dovesti u neugodnu poziciju spram NATO-a s kojim se nije željelo u konflikt. No, odbačene bombe padale su i u talijanske teritorijalne vode, ali je njihovo podmorje očišćeno čak dvaput, kako bi bili sigurni da je njihovo more čisto i sigurno. Hrvatska, koliko je poznato, to nije učinila, makar je nakon kornatske tragedije dobila i izravnu ponudu NATO-ovih predstavnika za pomoć u tome...
Pušić ne zaobilazi ulogu vojske u kornatskoj tragediji, na što upućuje i činjenica da su na Kornat, nakon vijesti o požaru u kojem je veći broj mrtvih, prvi došli vojni specijalci i policija koji su pročešljali otok. Kaže da je s nekima od njih koji su bili tada tamo imao prilike razgovarati i da su mu svi govorili kako je cijeli otok smrdio na eksploziv. Efekt "spaljene zemlje", veli, kao da je na otok bačena napalm-bomba, što je u prvom javljanju za HTV kazao i Stipe Božić. Zanimljivo, nikada više Božić to nije ponovio.