Da sutra izbije nuklearni rat, kako bi prošla Hrvatska i njezini građani? Bez obzira na to koliko bio (ne)opravdan strah od moguće eskalacije sukoba u Ukrajini na višu (nuklearnu) razinu, mnoge su gradske vlasti u Hrvatskoj počele provjeravati stanje ratnih i atomskih skloništa za eventualno zbrinjavanje civila.
Prvi su rezultati više nego poražavajući. Konkretno u Zadru, gradu s oko 70 tisuća stanovnika, na popisu je pedesetak skloništa, od toga je značajan dio zauzet nekim sportskim ili ugostiteljskim sadržajima, a ostala su napola upotrebljiva. Samo dva skloništa su atomska, a i ta dva su atomska na papiru jer u stvarnosti nemaju nijedan funkcionalni sadržaj koji ih razlikuje od običnih podrumskih prostorija neke stambene zgrade. Još je poraznija činjenica da svih tih pedesetak skloništa može primiti maksimalno 5000 ljudi, dakle manje od 10 posto populacije Zadra.
Stanje s atomskim i drugim skloništima nije bolje ni u cijeloj državi, koja je prije 30 i više godina jednostavno odustala od gradnje bilo kakvih skloništa. Ali ne samo skloništa. Cijeli model civilne zaštite, stasao na sustavu "obrane i zaštite" u bivšoj državi, pokazao je bezbrojne slabosti tijekom pandemije koronavirusa, a njihove kaotične reakcije nakon potresa na Banovini danima su izazivale gnjev javnosti.
Bivši ravnatelj Državne uprave za zaštitu i spašavanje (DUZS) Jadran Perinić kaže da mu nije poznato je li od Domovinskog rata do danas izgrađeno ijedno novo sklonište u Hrvatskoj, poglavito atomsko, a gotovo sva skloništa koja su na raspolaganju danas su zapravo izgrađena u vrijeme Jugoslavije. Zato se ironično nasmijao kad smo ga pitali u kakvom bi se stanju našla Hrvatska u trenutku nuklearne opasnosti i kako bi se stanovništvo moglo zaštititi.
Prekasno reagiranje
– Meni je žao što ovakve teme dođu na red tek kad nam potencijalno prijeti nekakva neposredna opasnost. Kad iziđemo iz tog područja, o tome nitko više ne razmišlja. Za svaku se stvar pripremate onda kad je nemate. Jednako je sa štednjom. Ne štedite kad nemate, nego kad imate. Tako bi trebalo i sa sigurnosnim sustavom – kaže Perinić, doktor informacijskih znanosti, koji je prije petogodišnjeg mandata na čelu DUSZ-a, koji je napustio 2017. godine, više od 30 godina proveo u vatrogasnom sustavu.
– Što se tiče atomskih skloništa, trenutačno stanje jako je loše. Ona moraju biti građena prema posebnim građevinskim i tehničkim uvjetima da bi se uopće mogla tako zvati. Počevši od filtara zraka, koji nisu održavani nakon što su ugrađeni, pa do prostora za dezinfekciju, posebnih tuševa i slično.
Morate imati neovisne izvore energije, cijeli sustav mora biti neovisan o atmosferskim utjecajima iz vanjske okoline i, naravno, morate imati određene zalihe hrane i pića, da bi se na određeni rok broj ljudi predviđen za sklonište mogao održati. Iskreno govoreći, ne znam je li se nešto u međuvremenu promijenilo, ali ništa se na tom planu nije radilo od početka rata.
Kad bi sva atomska skloništa izgrađena u Hrvatskoj bila u funkciji, ona bi mogla primiti nekih dva posto stanovništva. Naravno, postavlja se pitanje koja bi to dva posto stanovništva trebalo skloniti i što će biti s drugima, odnosno gdje će oni biti sklonjeni. Dakle, situacija je jako loša – upozorava Perinić.
Dva posto stanovništva koje spominje naš sugovornik činilo bi, inače, oko 76.000 ljudi.
Ništa bolje nije ni sa sustavom pomoći za stanovništvo, odnosno civilnom zaštitom, koji je u slučajevima pandemije i potresa pokazao svu svoju nelogičnost i kaotičnost. Perinić podsjeća na to da je u Hrvatskoj generalno na snazi izrugivanje s nekadašnjim akcijama poput "Ništa nas ne smije iznenaditi", ali i kroz takve sadržaje ljudi su se educirali, kao i kroz školske programe i "famozni" predmet općenarodna obrana i društvena samozaštita (ONO i DSZ).
Osim toga, kaže, postojao je obvezni vojni rok, gdje su se također razvijala neka znanja i sposobnosti kod šireg broja civilnog stanovništva koje nije bilo neposredno profesionalno vezano uz neke obrambene ili sigurnosne snage. U svakom slučaju, u danom trenutku puno je stanovnika imalo neko osnovno znanje o tome što činiti.
– Tu smo apsolutno zakazali u posljednjih 30 godina, ništa se na tom planu nije radilo, a tome je vjerojatno kumovao i nestanak nekadašnje blokovske podjele svijeta i hladnoga rata. Mislilo se: ništa se više neće dogoditi. Nažalost, nakon toga smo imali Domovinski rat pa su nam i takva skloništa itekako poslužila svrsi, zahvaljujući njima značajan broj stanovništva se sačuvao – navodi Perinić.
Njegov kolega Pavle Kalinić, stručnjak za sigurnost i bivši dugogodišnji pročelnik Ureda za upravljanje hitnim situacijama Grada Zagreba, posljednjih se godina često nalazio na udaru javnosti, koja je otvoreno ismijavala njegovo inzistiranje na uvođenju sigurnosnih i preventivnih mjera u svrhu obrane građana od elementarnih i ratnih opasnosti.
No nakon što su korona, te potom i potres uzdrmali Zagreb i Hrvatsku, Kalinić se preko noći pretvorio u "iskusnog stručnjaka" i "zahvalnog sugovornika". Zato na pitanje u kakvom bi stanju Hrvatska mogla dočekati nuklearni rat odgovora u svojem stilu.
– S obzirom na to da zemlju u ovom trenutku vodi ekipa koja je došla iz Ministarstva vanjskih poslova, što znači da su ih roditelji 1991., kad je bilo gusto, spremili na sigurno, Hrvatska bi bila prepuštena sama sebi i vlastitoj samoorganizaciji. Postoji nekoliko telefonskih linija hitnih službi koje rade i – to je to – kaže i nastavlja:
– Što se tiče civilne zaštite, ona je postojala u Zagrebu, a u ostalim dijelovima zemlje postojala je bivša Državna uprava za zaštitu i spašavanje, koja, nažalost, nikad nije zaživjela, iako je to bila odlična ideja. Zašto? U jednom trenutku krenulo se s čišćenjem viška ljudi iz vojske i policije, takozvanih neperspektivnih kadrova. Sustav nije imao gdje s tim ljudima, nisu ih mogli umiroviti, pa ih je značajan dio prebačen u tu novu strukturu koja, kažem, nikad nije zaživjela.
Vidjeli smo to kad je bio prvi izbjeglički val za vrijeme Milanovićeve Vlade, cijela je država gledala što će s tim ljudima. Na kraju je 3500 ljudi došlo u Zagreb, koji se brinuo o njima, a koliko je nesposobna cjelokupna struktura, govori i činjenica da je policija izbjeglicama davala papir u kojemu je samo pisalo "idite prema Zagrebu", ali ne i gdje i kome.
Nesposobne vlade
Dolaskom gradonačelnika Tomaševića, Ured za upravljanje hitnim situacijama u Zagrebu više ne postoji.
– Nova mudra vlast ukinula ga je jer oni to ne razumiju. I bolje da su ga ukinuli jer to ionako ne bi funkcioniralo, kao što ne funkcionira ni bilo što drugo u RH – ciničan je Kalinić.
– Tada je u Banskim dvorima bila vlada ljevice, a i ta, kao i sve druge vlade do sada, pokazala se maksimalno nesposobnom kad su u pitanju izvanredne situacije. Situacija nije puno bolja ni sa sadašnjom Vladom. Pogledajte samo što se događa s obnovom u Zagrebu, što je s obnovom u Petrinji i Sisku, što je s obnovom u Glini. Ako postoji Ured za hitne situacije, praksa je da se država u njega uključi u roku od 24 do 48 sati. Prošle su dvije godine od potresa, a ona se još nije uključila – poentira Kalinić.
Iste slabosti, dodaje, preslikane su i na Stožer civilne zaštite, koji je preuzeo upravljanje korona-krizom. Pogrešaka i nesnalaženja bilo je bezbroj svakodnevno, od kaosa na terenu do preklapanja nadležnosti, sve je to rezultiralo pogrešnim odlukama, pogrešnim postupcima, te gubitkom povjerenja građana u sustav koji bi im trebao pomoći i ponuditi zaštitu u nevolji.
– Glavni je problem što je struka gurnuta u drugi plan, a politika u prvi. Odmah je bilo jasno da će stvari krenuti ukrivo. Mi smo u Uredu za hitna stanja još krajem siječnja 2020. stvorili zalihe maski i drugog medicinskog i higijenskog pribora. Smijali su nam se, ali kad je koji tjedan kasnije i kod nas proglašena pandemija, jedini smo mogli ponuditi adekvatnu pomoć građanima.
Stožer civilne zaštite kasnije je "prepisao" naše mjere, a u OŠ Velimira Škorpika, kod mene u Zadru, za prepisivanje se dobivala jedinica. Tragedija je da smo mi u Domovinskom ratu imali 15 tisuća mrtvih i nestalih, a danas je broj mrtvih od korone prešao tu brojku. To nam govori koliko je ekipa koja je trebala upravljati tom kriznom situacijom bila izvan vremena, prostora i mogućnosti da nešto prevenira – naglašava Kalinić.
U tome se slaže i dr. sc. Jadran Perinić.
– Kad je počela pandemija, od početka sam bio mišljenja da je problem pogrešno pozicioniran. Nije ga trebao voditi sustav civilne zaštite, nego krizni stožer Ministarstva zdravstva, jer je to javnozdravstveni problem i njim se treba baviti struka, a ne politika i represija – naglašava.
Osim toga, sustav civilne zaštite koji smo imali u bivšoj državi bio je oslonjen, između ostaloga, i na tzv. udruženi rad, imao je jake izvore financiranja, a njegovi su nositelji bili prepoznati kao referenti za ONO i povjerenici civilne zaštite po mjesnim zajednicama. Današnji sustav civilne zaštite ponešto od toga ipak ima, ali nedostaje mu stabilan izvor financiranja da bi se mogao razvijati, kao i operativne sposobnosti sukladno novonastalim okolnostima i potrebama – smatra Perinić.
– Drugo, postoji opće neshvaćanje što je to civilna zaštita. Kao ravnatelj DUZS-a dosta sam se namučio sa suradnicima oko novog Zakona o sustavu civilne zaštite, koji do tada nije postojao. Imali smo DUZS, koji je nominalno okupljao operativne snage (hitne službe), međutim, mi smo željeli nametnuti novu paradigmu s naglaskom na sustav civilne zaštite.
Dakle, da usustavimo sve raspoložive resurse i potencijale koje imamo razvijene po drugim linijama, a mogu se upotrijebiti za danu potrebu. Zakonodavni okvir je donesen, ali trebalo ga je razvijati s podzakonskim aktima uz praćenje financija, tako da možete imati osposobljene i stručne operativne snage, manji profesionalni dio i veći civilni dio koji bi se u danom trenutku mogao angažirati.
Da bi se sve to držalo na okupu, trebate imati redovite vježbe i održavati suradnju s ljudima, ne možete ih pozvati jednom u dvije godine, prebrojiti i to je to. Morate ulagati i razvijati njihove sposobnosti, ali taj nam element nedostaje. On je u zametcima i nije dosegnuo potrebnu razinu.
Ko će to platit'?
Može li takav manjkav postojeći sustav civilne zaštite adekvatno odgovoriti na prijetnju kao što je nuklearni rat?
– Sustav civilne zaštite u Hrvatskoj postoji samo na papiru. Zašto? Zato što ga nema. Gdje su te postrojbe civilne zaštite? – pita se Kalinić, a njegovu mišljenju pridružuje se i Perinić.
– Cijeli je sustav mrtvo slovo na papiru zato što se u njega ne ulaže, ali se s njim jako lamentira. Tvrdim da se kroz pandemiju sustavu civilne zaštite nanijela nemjerljiva šteta. Ljudi su se s njim izrugivali, politički je kompromitiran. Nanesena mu je nepopravljiva šteta i negativan imidž u javnom mnijenju. Trebat će jako puno raditi da bi se to popravilo.
Ali nije u pitanju samo loša percepcija civilne zaštite u javnosti, dodaje Kalinić, ukazujući na činjenicu da je odustajanju od gradnje skloništa nakon rata kumovao dogovor između politike i građevinskih lobija.
– Treba vidjeti na temelju čega je državna uprava, kad je pisan novi Zakon o sustavu civilne zaštite, mudro zaključila da Hrvatskoj ne trebaju skloništa. Nakon toga ne samo da su se postojeća skloništa prestala održavati i devastirana su, a nova se nisu gradila, nego su se ispred zgrada i javnih objekata počele graditi garaže, s jednom ili više etaža, koje su, naravno, neprimjerene za sklanjanje ljudi jer nemaju, primjerice, protubalistička vrata, sustav ventilacije, nema kemijskih WC-a, ležaja, zaliha hrane, vode... Prema tome, da se sutra oglasi sirena, hrvatski narod ostavljen je na ledini, bez obzira na to što se dogodi – tvrdi Kalinić.
Perinić priznaje da je prilikom donošenja Zakona o sustavu civilne zaštite svatko izbjegavao temu izgradnje obaveznih skloništa.
– Naime, za takvo što treba vam neka sigurnosna procjena, koliko je nama realno potrebno graditi nova skloništa za potrebe stanovništva. Kad bi to netko rekao, on bi automatski morao donijeti zakonodavnu mjeru po kojoj će se vratiti barem ono što smo nekad imali, a to je obveza investitora da će ili izgraditi skloništa ili ih platiti. Ono što plati ulaže se u zajednička skloništa, u gradnju sustava samo za tu namjenu. Zato više nema novih skloništa – objašnjava Perinić.
– Ona koja su postojala zatrpana su ili su useljena, a pogotovo nema atomskih. Na te bunkere nitko nije pazio od kraja Domovinskog rata. Oni ne postoje, novi se nisu gradili, a u postojećima nema mjesta za ljude – dodaje Kalinić.
Njegov "zadnji pokušaj" na mjestu pročelnika Grada Zagreba bio je da se u funkciju dovedu makar bunkeri ispod vrtića i škola, međutim, ni od toga nije bilo ništa jer su mnogi pružali otpor takvim prijedlozima.
– Nema bunkera, nema opreme. Vodeći ljudi sustava rekli su da su skloništa nepotrebna. Što se tiče sirena, nekada je u ulazu u svaku stambenu zgradu stajala ploča s opisom zvuka sirena i njezina značenja. Ali su i to maknuli, odnosno ukinuli. Da bi se ljudi mogli donekle zbrinuti i osjećati se sigurnima, trebalo bi ispred svake zgrade ubuduće graditi skloništa.
Sve postojeće garaže treba pretvoriti u skloništa dodatnim ulaganjima, dodati im sadržaje koje nemaju, a nužna su za zaštitu i očuvanje života u takvim uvjetima. Sve je to vrlo jednostavno, ali u Hrvatskoj je sve komplicirano – govori bivši bliski suradnik gradonačelnika Milana Bandića, koji je kao voditelj Ureda za hitne situacije ostvario suradnju s brojnim gradovima u inozemstvu, kao što su Moskva, Ottawa, Boston, nekoliko gradova u Izraelu...
– Surađivali smo na sigurnosnim aspektima kod prirodnih i globalnih prijetnji. Usklađivali smo protokole i planove, a njih sad u Zagrebu nema više tko provesti. Ured više ne postoji, a bit zapošljavanja u državnoj strukturi uvijek je bio zaposliti "maloga" koji ne zna ništa, jer da zna, onda bi se sam zaposlio. Negativna selekcija i kapilarna korupcija doveli su do toga da je Hrvatska u nikad goroj situaciji – zaključuje Kalinić.
I on, kao i Perinić, spada među one koji misle da bi upravo zbog mogućih raznih prirodnih i antropogenih opasnosti u Hrvatsku trebalo vratiti neku vrstu obaveznog "vojnog roka". Kalinić kaže da je bio među onima koji su bili protiv ukidanja obaveznog vojnog roka. Za Hrvatsku predlaže obavezni vojni rok za muškarce i žene po švicarskom modelu u trajanju od najmanje četiri mjeseca, između srednje škole i fakulteta, a na sličnom tragu razmišlja i Perinić.
Povratak vojnog roka
– Ima protivnika, ali i zagovornika povratka vojnog roka, koji bi tako riješili sve te "sigurnosne" probleme. Ja sam negdje u sredini. Svojedobno sam pripremio ideju da Hrvatska treba napraviti pet nastavno-obučnih centara za potrebe civilne zaštite sa skladišnim prostorima za opremu, da se, primjerice, oprema ne mora iz Dubrovnika vući u Osijek.
Ti obučni centri nalazili bi se u pet regija i svaki bi građanin, posebno mlađa populacija, u njemu prolazio edukaciju u trajanju od najmanje tri mjeseca, ili kroz srednju školu ili tijekom prve godine studija. U njima bi stjecali osnovna znanja, sposobnosti i vještine za borbu s prirodnim i antropogenim prijetnjama, ali, zašto ne, i vojne vještine i znanja, sve u roku od tri mjeseca. Iz takvih centara ljudi se mogu regrutirati za profesionalna zvanja u obrambenim snagama kao profesionalni vojnici, a ako ništa drugo, imat ćete osposobljenog rezervista da ga sutra možete mobilizirati.
Zaključak je da smo kao društvo nepripremljeni ne samo za nuklearni, nego i za konvencionalni rat, a svaka nam prijetnja pokazuje koliko je sustav nefunkcionalan. Kako se stvari mogu promijeniti, pitamo za kraj Pavla Kalinića.
– Hrvatska bi trebala prestati biti kolonija i postati država. Hrvatska je kolonija kolonije. Mi smo njemačka kolonija, a Nijemci su američka. Hrvatska treba postati država, a ovo što rade Milanović i Plenković nema veze s državom. Nisu oni, nažalost, jedini u tome.
Ratna prijetnja postoji u našem prvom susjedstvu, u Bosni, Crnoj Gori, na Kosovu. Što će vam više od toga, ne treba vam nuklearni rat. Situacija ne može biti eksplozivnija nego što jest. Crna Gora podijeljena je popola, a kamo će Crnogorci bježati? Neće sigurno na istok, nego na zapad.
Znači kod nas, a mi bismo ih trebali primiti na potezu od Prevlake do Dubrovnika. Hrvatska ima najveću granicu s Republikom Srpskom, a tu je i sjeverno Kosovo. Gledajte, u ovakvoj geopolitičkoj igri Rusima odgovara da se ovaj naš prostor destabilizira kao prostor Europske unije, a s takvim ciljevima i ovakvim Putinom sve je, nažalost, moguće.