Odrasla sam u susjedstvu jedne prostitutke. Tih davnih godina u Zadru su bile dvije poznate prostitutke, a prema njima se odnosilo s uobičajenom malograđanskom dvoličnošću: dobrohotno, nekad čak suosjećajno, ali i s prezirom i ruganjem. Ipak, indiferentnost i bešćutnost još se nisu usidrile u urbanom životu pa ih je grad, makar i maćehinski, držao kao svoje.
Moja susjeda Palmina bila je na pragu srednjih godina kad sam ja bila dijete. Imala je oštar pogled i oštar jezik; svatko tko ju je pokušao zafrkavati ili vrijeđati, brzo bi požalio. Hodala je uzdignute glave i zdravoseljački čvrstim korakom, tako da je rezak zvuk njenih štikli odzvanjao cijelom ulicom. Ne bi se moglo reći da je bila ljepotica, a nisu je baš krasili ni dražest, šarm i elegancija. Ali njene tanke noge na visokim potpeticama, uska crna suknja do malo iznad koljena, zategnuta da donekle oblikuje liniju struka i smanji zaobljenost trbuha, bujno poprsje, prodorne tamne oči i natapirana, u visoku punđu uvijena crna kosa davali su joj neku posebnu privlačnost, prožetu nabojima neukrotive snage, samouvjerenosti i sirove putenosti.
Živjela je u maloj kući s dvorištem, uguranoj između dviju višekatnica u samom centru grada. Voljela sam s prozora sobe gledati je kako čisti svoje dvorište. Činila je to žustro i pedantno. Prvo bi pažljivo pomela terasu, stube i dvorište, pa bi svuda izlila lušiju (vodu u koju se tada umjesto pepela stavljao prašak za rublje "Radion"), a onda bi to izmela i iznova sve zalila čistom vodom, energično zamahujući metlom i istjerujući svaku kap vode zaostalu u kakvom kutu ili u rupici kamena. Iza nje uzdizao se miris čistoće i svježine.
Voljela sam i slušati je kada bi sjela na svoje stube pa kroz prozor naše šupe pričala mojoj mami, dok je ova cijepala drva, kako je odrasla uz oca pijanca koji ju je vukao po pijacama prodajući lubenice i kako je tamo, na tim pijacama, "izučila zanat". Pričala je i o tužnim sudbinama svojih "naučnica" koje bi neko vrijeme, a "da ne budu na ulici", živjele kod nje i radile što i ona; neke su bile mlade napuštene žene, a neke izgubljeni tek propupali curetci. Zanimljive su mi bile te njene priče iako ih nisam pravo razumjela. Podsjećale su me na one Andersenove bajke koje nisu imale vesele sadržaje i sretne završetke, ali su privlačile svojom, meni tada još nepoznatom, životnošću.
Nekada bih je čula kako šuška i mrmori u mračnim dijelovima našeg portuna s nekim od svojih klijenata, valjda kad bi njen stan bio zauzet zbog većeg obima posla. Moji su roditelji negodovali, ali ništa joj ne bi rekli. Zapravo, samo je mama s njome razgovarala, a ona je za nju uvijek nalazila razumijevanja. Mama je i inače bila jedina osoba u Palmininom susjedstvu koja je s njome razgovarala, i jedino na nju Palmina nije vikala. Drugi, ako bi nešto i rekli, obraćali su joj se s visoka, ljutitim prigovorima i prijekorima. Na to bi Palmina ispalila rafal psovki i uvreda koje su nepogrešivo gađale slabosti i gadosti nesretnika što se usudio s njome zakačiti, i tako bi pucala sve dok ovaj ne bi maknuo glavu s vidika i zatvorio svoj prozor. Moja se mama uvijek smijala tim "raspravama". A smijala bi se, zvonko i veselo podrugljivo, i kada bi na Palmininom stubištu vidjela nekog od poznatih joj "uglednih" i "časnih" muškaraca iz grada ili okolnih sela; onih što su se zaklinjali na svetost braka i obitelji, i druge prozivali zbog kojekakva "nemorala".
Zahvaljujući Palmini stekla sam prva saznanja o suosjećanju, dvoličnosti, ljudima koji u djetinjstvu nisu imali svoju sobu s igračkama i slikovnicama i onima koji kao odrasli nisu imali posao i dom kakav su imali moji roditelji i njihovi prijatelji. Nešto od toga pobuđivalo mi je čuđenje i žalost, ali ništa mi nije stvaralo osjećaj odbojnosti ili straha. Osim jedne stvari. Nekada bi me noću probudili krikovi, zapomaganje i plač. Nije se dešavalo često da Palminu ili neku od njenih cura krene tuči pijani "klijent", no kada bi njihovi krici zaparali tišinu, strah bi se omotao oko mene i stezao me kao ljepljivi kraci hobotnice sve dok mi ne bi ponestalo zraka ili dok mama ne bi dotrčala i odvela me u svoju sobu. Ne bi trajalo dugo. Vriskovi bi odjednom prestali, plač utihnuo. Noć bi zaposjeo muk s mirisom tjeskobe.
Nikada nisam mogla podnijetu tu bol, taj užas i jad nasilja. I nikako nisam mogla razumjeti zašto svi šute, zašto moji roditelji i drugi susjedi ne reagiraju, ne pokušaju pomoći. Nije tada bilo mobitela ni kućnih telefona da se pozove policija, a nitko se valjda nije htio "izlagati" zbog "jedne prostitutke". "Ne možeš tu ništa", govorili su da zavaraju svoju savjest. Tako se "nije moglo ništa" ni kada se Janko objesio. Palminin muž. Da, neko je vrijeme bila udana za Janka. Došao je odnekud sa sjevera, bio je tih, stalno je nešto popravljao po kući i stalno je pio, ponekad bi pijan tukao Palminu. A onda se, čemeran, objesio. Spasila ga je Palmina. Nekako ga je uspjela spustiti s konopca pa su ga odveli u bolnicu. Poslije je otišao i nikada se nije vratio. Kažu da se tamo na sjeveru opet oženio i dobio djecu. Valjda se više nije vješao.
Kako je s vremenom posao opadao, zbog njenih godina ili drugačije potražnje, Palmina je promijenila zanat. Onako energična i snalažljiva, počela se baviti trgovanjem, točnije: švercanjem i prodajom na pijaci. Petkom bi odlazila autobusom u Trst po robu, podmićivala bi šofere da ne mora stavljati na sebe šest majica i tri para hlača (i dalje je nosila uske suknje), i vraćala se puna elana i poduzetničkog duha s kuferima krcatim jeftinom robom s Ponte Rossa. Te je stvari prodavala na banku na pijaci. Rijetko tko se usudio cjenkati s njome. Posao je išao više nego dobro. Ja sam u međuvremenu otišla na studij u Zagreb, moji su odselili u drugi stan, ali kad god bih za praznike došla u Zadar, posjetila bih je na "novom radnom mjestu". Razmijenile bismo novosti, a ona bi komentirala jesam li deblja ili mršavija, je li mi kosa tamnija, duža... Bio je to neki mali ritual koji me veselio; susret s Palminom na pijaci ostao je jedina veza sa starim živopisnim kvartom u kojem sam odrasla.
U Zagrebu sam prvi put vidjela prostitutke koje stoje na pločniku, uz osvijetljen izlog ili pod uličnom lampom, najčešće u blizini nekog trga ili željezničkog kolodvora. Izgledale su drugačije od onih dviju u Zadru – dotjerane, nekako šik, moderne. Ali njih okolina nije, makar i maćehinski, uzimala kao svoje. Prolaznici su ih zaobilazili, ili krišom odmjeravali, ili pogledavali sa zgražanjem. Većina je u njima vidjela samo oličenje nemorala, "društveno dno". Tada sam prvi put čula i za elitne "eskort dame" koje su u novim hotelima zarađivale za jednu noć koliko i običan radnik višemjesečnim radom. Te posebno nisu izazivale simpatije.
Tijekom ‘90ih živjela sam u Pragu gdje je uz druge biznise cvjetala i prostitucija. Osim dotadašnjih "seksualnih djelatnica" (koje su podsmješljivi mediji navodili kao primjer napretka jer su "prestale ljeti nositi soknice uz sandale i počele brijati noge"), bilo je sve više maloljetnika, oba spola. Sjetim se nekad mršavog, bljedunjavog Čeha i temperamentne kuštrave Romkinje – oboje obrambeno-drskog ponašanja, jednako ogorčeni, siromašni, neobrazovani i ranjivi – sa zebnjom jesu li i kako preživjeli žrvanj prostitucije. U to vrijeme raširila se i "turistička prostitucija", uglavnom u motelima uz autoceste, usred ničega, s plakatima koji su nudili užitke "u ljepotama prirode". Već onda se govorilo o ženama koje su prisilno dovođene, o modernoj trgovini robljem. A govorilo se i o onima u amsterdamskim "izlozima" koje su – posve legalno – privlačile klijente i znatiželjnu publiku. Biznis se očito razgranavao u raznim pravcima.
Kad sam se nakon mnogo godina vratila u Zadar, nije više bilo ni Palmine ni Gracijele, ni starih gradskih redikula, ni onog urbanog duha u kojem sam odrasla. Nisam imala koga posjetiti u starom kvartu, ali ponekad bih tamo sjela u kafić i s daškom nostalgije gledala prozore nekadašnjeg stana. Jednom me tu zatekao dugogodišnji znanac – duhovit, energičan lik, odavno oženjen i jednako dugo zabavljen gomilanjem ljubavnica. Upitam ga upušta li se još uvijek u preljubničke izlete. On se nasmije i odgovori kako su se stvari malo promijenile. Umorio se od ljubavnica (i one mogu postati zahtjevne) pa se sad zabavlja s mladim curama kojima to plaća. Ima, kaže, jako puno studentica koje se time bave jer hoće više love za garderobu, izlaske i putovanja. Nije baš lako s njima – naviju mu neku "divlju muziku" u autu, mogu popiti puno whisky-ja (na njegov račun) i imaju drugačije interese pa se i ne može s njima razgovarati – ali ima ih jako zgodnih, možeš birati kakvu god hoćeš. Vjerojatno je primijetio led u mojim očima, pa krene objašnjavati kako su one same izabrale da budu takve, kurve, nemoralne… dok ja razmišljam bi li se samozadovoljno cerio i da netko tako govori o njegovoj kćeri. I bude mi žao što Palmine više nema, da mu onim svojim prostim, jednostavnim riječima "objasni" kako je najveći nemoral zapravo ljudska glupost.
Često se pitam zbog čega smo tako uznemireno i osuđivački nastrojeni prema "prijateljicama noći". Da li zato što, u većini zemalja, ne plaćaju porez državi, ili zato što se radi o seksu – omiljenoj moralističkoj i tabu temi, ili jer one rade ‘na javno‘, i to trgujući, ono što je dopušteno/dolično samo u privatnosti (pa su "javne žene"), ili pak zbog izlaganja onog osobnog, intimnog, osjetljivog u arenu banalnosti i mogućeg oskvrnjivanja, povrjeđivanja, nasilja? Drugačije rečeno: u čemu je bitna razlika između onih koji prodaju npr. svoju sposobnost mišljenja, pisanja, bojanja, gradnje kuća, i Palmine koja prodaje svoju sposobnost ispunjavanja seksualnog užitka? Nije lako dokučiti odgovore, ali čini mi se da oni leže tvrdo ukoričeni u našem religijom pošpricanom stavu prema seksu, kao i u našem prihvaćanju prodaje svojih radnih sposobnosti (sebe) za preživljavanje u kapitalizmu kao nečeg neupitnog i normalnog. Šteta da nikad nisam pitala svoju susjedu Palminu što ona o tome misli.
*Biserka Drbohlav rođena je Zadru. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Radila je kao znanstvena asistentica na Institutu za političke znanosti te kao nastavnica u Matematičko-informatičkom obrazovnom centru i asistentica na Građevinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Živjela je u Pragu i Oxfordu baveći se menadžerstvom i prevođenjem. Piše priče za djecu, analitičko-novinarske članke i publicističke tekstove. Živi u Zadru. Tekst i fotografiju objavljujemo uz suglasnost autorice.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....