Mjesto Tuđmana u povijesti? Markovina: Vratio nas je 50 godina unazad; Knežević: Srušio je Jugoslaviju; Klasić: Kriv je što je narod opljačkan; Marijan: Nije bio svetac, ali...

Na današnji dan prije točno sto godina u Velikom Trgovišću rođen je Franjo Tuđman, prvi predsjednik suverene i samostalne Republike Hrvatske. U lipnju 1989. Tuđman osniva Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ) s kojom pobjeđuje na prvim demokratskim izborima 1990., kao vrhovni zapovjednik vodio je obranu Hrvatske u Domovinskom ratu od 1991. do 1995. te sve do svoje smrti 1999. ostaje predsjednik HDZ-a i Republike Hrvatske.

Gotovo sve drugo izvan ovih šturih biografskih činjenica vezano uz životni put, političko i društveno djelovanje Franje Tuđmana, od njegovog sudjelovanja u partizanskom pokretu, visokog položaja u JNA, članstvu u komunističkoj partiji, političkom disidentstvu te razdoblju Domovinskog rata i predsjednikovanja, i danas, 23 godine od njegove smrti, predmet je različitih tumačenja i interpretacija, političkih kontroverzi i povjesničarskih polemika oko kojih se dijele ne samo njegovi nekad najbliži suradnici, nego i članovi obitelji. Naime, HDZ i kći Nevenka svečani program organiziraju u Zagrebu, dok će pokojnikov sin Stjepan skupa s Domovinskim pokretom obljetnicu slaviti u Vukovaru. Stjepan Tuđman pritom optužuje aktualnog predsjednika HDZ-a i premijera Andreja Plenkovića, ali i cijelu stranku, ne samo za raskol oko proslave obljetnice, nego i za detuđmanizaciju stranke i Hrvatske, što god to značilo.

Gdje je mjesto Franji Tuđmanu u hrvatskoj povijesti? Što je njegova politička ostavština? Po čemu ga trebamo pamtiti i s kojim porukama obilježiti njegovu stotu godišnjicu rođenja, pitali smo šest poznatih hrvatskih povjesničara.

Domagoj Knežević: Ne znam što bi bilo s Hrvatskom u ratu da ga on nije vodio

- Politička ostavština Franje Tuđmana je prije svega ostavština državne samostalnosti i suverenosti hrvatskog naroda – kaže Domagoj Knežević s Hrvatskog instituta za povijest (HIS), koji je doktorirao na temi HDZ-a, u razdoblju od osnivanja stranke do osamostaljenja Hrvatske.

- Svatko tko želi na tim političkim premisama u današnje doba ostvarivati neke svoje političke ciljeve, pokušava se osloniti na baštinu pokojnog predsjednika Tuđmana. Po meni je legitimno da svatko organizira svečanost kako smatra i želi povodom 100. obljetnice. Neka bude što više svečanosti, ne vidim u tome ništa problematično s obzirom na to da živimo u demokratskom, pluralnom društvu. Što se tiče procesa detuđmanizacije, mislim da je taj proces danas propao. Detuđmanizacija Hrvatske je bila jedan puno širi proces koji ja u biti nazivam dehrvatizacijom Hrvatske. Provodile su ga one političke snage koje su zapravo doživjele politički poraz. Optužbe koje su u tom propalom procesu bile konstruirane bile su jedan oblik političke borbe za diskreditaciju ostavštine prvog hrvatskog predsjednika, i to dovoljno govori o vrijednosti njegova djela – komentira Knežević, i sam sudionik brojnih znanstvenih, stručnih i popularnih skupova, ovih dana posvećenih Tuđmanu na kojima se, kako su neki već primijetili, malo govori o Tuđmanu kao partizanu, general-majoru JNA i članu Saveza komunista.

- Mislim da je već objavljeno dosta autobiografija koje su tematizirale to razdoblje njegova života. Primjerice, skup na kojem sam nedavno sudjelovao je skoro tematizirao njegovo naslijeđe kroz veći dio Tuđmanova života. Ja sam se u svom izlaganju bavio njegovim disidentskim godinama, odnosno sad me sve više zanima vrijeme od 80-ih do raspada Jugoslavije. Čujte, u struci imamo problem što smo se morali baviti nekim temeljnim stvarima. Znate i sami kako se u komunističkom razdoblju povijesna znanost radila. Jedan od vodećih povjesničara tog doba, Dušan Bilandžić, rekao je da je sve što je napisao do 1990. bilo smeće ili uglavnom smeće, tako da mislim da to ide nekim svojim tokom.

Ako je sve tada, kako kažete, bilo smeće, odnosi li se to i na rad Tuđmana kao povjesničara?

- Nikako. Ono što je Tuđman pisao kao povjesničar dovelo ga je do njegova društvenog isključenja i političkog progona. Teze koje je on iznosio u svojim knjigama, počevši od Beograda, gdje je branio hrvatske pozicije u NOB-u, do 60-ih, gdje je ponovno branio pozicije Hrvatske unutar zajedničke države, pa do knjige “Velike ideje i mali narodi”, dovele su ga do statusa političkog disidenta. Zbog iznošenja istina postao je izopćenik komunističkog društva i predmetom političkog progona, što gospodin Bilandžić, naravno, nije bio. Smijenjen je s mjesta ravnatelja Instituta za historiju radničkog pokreta (preteča HIS-a, op.a.) nakon Deklaracije o hrvatskom jeziku, nakon toga isključen je iz partije, da ne pričamo o njegovoj borbi za povijesnu istinu oko problema broja žrtava u logoru Jasenovac. Bila su mu oduzeta građanska prava 16 godina, dvaput je bio u zatvoru. Nije prošao tako loše kao Marko Veselica, ali nije prošao ni tako dobro kao Savka Dabčević Kučar i Miko Tripalo – odgovara Knežević, koji za Tuđmana od 1990. do 1999. bez sumnje može reći da je bio u pravom smislu riječi državnik.

- Cijela njegova politička platforma, ideologija pomirbe koju je formirao, bila je lijek za podjele unutar hrvatskog naroda. Bez obzira na neka trvenja, to je usmjerilo sve glavne političke snage prema jednom cilju, ostvarenju i uspostavi samostalne države. Ne znam što bi bilo s Hrvatskom u ratu da ga on nije vodio. Imao je ratno iskustvo, proveo je 15 godina u generalštabu JNA, poznavao je povijest i cijela ta sveobuhvatnost njegovih znanja dovela je do naše pobjede na svim razinama, diplomatskom i vojnom. Pogledajte danas koliko je teško nekim većim državama sačuvati svoj suverenitet i integrirati svoj okupirani teritorij, pogledajte koliki veliki narodi danas, kao što su Kurdi, nemaju svoju državu. Tek sad počinjemo biti svjesni koliko je veliko djelo ostvario predsjednik Tuđman.

Naravno, imao je Tuđman i svojih pogrešaka, dodaje Knežević, a najslabiji je bio u ekonomskim pitanjima. Međutim, u deset godina njegova mandata, na njegovoj ideološkoj i političkoj platformi uspostavljena je demokratska, slobodna i suverena Hrvatska, obranili smo se od višestruko nadmoćnijeg agresora, integrirali smo teritorij, njegovim zalaganjem završen je i rat u BiH, što je dovelo do mirovnog sporazuma u Daytonu. Je li to malo?, pita se naš sugovornik.

- U biti on je bio politički pobjednik nakon sloma komunističke Jugoslavije. Srbija, primjerice, i danas ne zna kuda bi, a Franjo Tuđman je 1989. jasno zacrtao cilj moguće samostalne hrvatske države, a to je bio put za ulazak u Europsku zajednicu - navodi Knežević. Politička izolacija u koju je Tuđman gurnuo zemlju krajem devedesetih, na što ukazuje i njegov sprovod na koji nije došao niti jedan predsjednik neke europske zemlje, nije presudna u ocjeni Tuđmanova doprinosa - kaže Knežević.

- Mislim da je bilo najvažnije što je Franjo Tuđman napravio za svoj hrvatski narod. Nije bitno koliko je njemu ljudi bilo na sprovodu, mislim da mu međunarodna zajednica u globalu nikad nije oprostila to što je svojom politikom u biti srušio njihovo zajedničko čedo, tj. jugoslavensku državu. Hrvatska je bila neželjeno čedo međunarodne zajednice. Prijelomni trenutak u priznanju Hrvatske je nastao tek nakon uspješne obrane od brutalne velikosrpske agresije, a do tada i SAD i veliki broj članica EU-a željele su opstanak Jugoslavije. Ali demokratizirane, što je oksimoron, jer demokratizirana Jugoslavija nije mogla postojati, nego samo u različitim vrstama diktature. Čim je hrvatski narod mogao slobodno odlučiti o svojoj sudbini, on je odlučio ostvariti svoju neovisnost.

Tuđman za njega nije bio diktator.

- Najsmješniji su mi kolege znanstvenici koje Tuđmana zovu “diktatorom”, a predsjednika Tita “autoritarnim vladarom”. Neka mi ti koji takvo nešto tvrde za Tuđmana pokažu jednog čovjeka koji je zbog političkih razmišljanja završio na višegodišnjoj robiji i izgubio građanska prava?

Za masovna prisluškivanja novinara, političkih protivnika i intelektualaca, Knežević također ima odgovor.

- Kad bismo malo dublje ušli u to, mislim da bi se tu svašta moglo rekonstruirati. Josip Manolić je u svojim memoarima napisao da je u trenutku uspostave hrvatske države i demokratizacije 75 do 80 posto novinara bilo vezano na tajne komunističke službe, što na tajnu vojnu službu, što na Službu državne sigurnosti.

- Odlučimo sami o svojoj sudbini. To je bila maestralna poruka za izbore 1990. godine, i ta Tuđmanova poruka vrijedi i danas. Imamo svoju državu, članica smo najjačih političkih i sigurnosnih asocijacija. Na nama je da državu uredimo sami najbolje kako mislimo za sebe i za svoju djecu – poručuje.

Zlatko Begonja: Autoritarnost nije obilježje Tuđmanova vremena

Zlatko Begonja, jedan od osnivača HDZ-a u Zadru i profesor suvremene hrvatske povijesti na Sveučilištu u Zadru, Tuđmana smatra ključnom figurom za stvaranje samostalne i suverene Hrvatske.

- Njegove ideje i težnje za stvaranjem samostalne i suverene Hrvatske morale su se ostvariti u Domovinskom ratu i najveći teret u tom smislu su preuzeli i imali hrvatski branitelji. Oni su najzaslužniji za realizaciju te njegove ideje, a njegova uloga će ostati kao neprolazna, trajna vrijednost – kaže Begonja. Na pitanje je li Tuđman bio graditelj ili rušitelj hrvatskog društva, odgovara dvojako:

- Prvo se moramo dogovoriti koje razdoblje promatramo. Ako promatramo Hrvatsku od 1990. do 1995., za vrijeme trajanja obrambenog i oslobodilačkog Domovinskog rata, u tom kontekstu treba promatrati poziciju i funkcioniranje vlasti. Razdoblje nakon oslobođenja i obrane Hrvatske do njegove smrti je potpuno drugačiji kontekst, o kojem se treba raspravljati s drugih pozicija. Tuđmanovo osnovno načelo i pozicija je bila hrvatska pomirba. Držim da je njegova težnja o pomirbi bila ostvarena u razdoblju od 1991. do 1995., a nakon oslobođenja je došlo do njezina urušavanja. U miru su na površinu izišle sve one stvari koje su u vremenu trajanja rata, kad se borilo za ostvarenje slobode i obranu doma, bile potisnute. Koncept pomirbe u miru nije preživio iz jednostavnog razloga što mi kao društvo nismo još riješili problem ne samo 2. svjetskog rata nego, što je jednako tako važno, ni problem razdoblja od 1945. do 1990. Moramo se dogovoriti i raščistiti dileme koje tu postoje i tek onda će moći doći do pomirbe. Sve ono što nismo pročistili, a bili smo dužni to učiniti u interesu društva kao cjeline, polako dolazi na naplatu, svakim danom sve više.

Begonja ne misli da se Tuđman na vlasti ponašao autokratski, a daleko je bio i od bilo kakve diktatorske uloge koju mu neki prišivaju.

- Dovoljno je uzeti publikacije iz tog vremena pa vidjeti kako se i što o Tuđmanu sve pisalo, na koji način se o njemu govorilo, napose u trenucima pred smrt. Autoritarnost ne bi bilo obilježje Tuđmanova vremena.

Ako je bilo masovnih prisluškivanja za vrijeme Tuđmana, o tome, kaže Begonja, nema informacija, iako su brojni novinari nakon 2000. godine imali priliku pročitati svoje policijske dosjee sastavljene u maniri komunističke Jugoslavije.

- Upravo tu upadamo u jednu zamku, a ta zamka se zove neprovedena lustracija – naglašava Begonja. - Naime, imate situaciju da takva prisluškivanja provode upravo oni koji su to radili i u bivšem režimu.

Mislite da Tuđman nije za to znao, odnosno da nije na to imao utjecaj?

- Ako je činjenica da su ljudi koji su u prošlom režimu bili nositelji represivnih tijela i dalje u demokratskoj Hrvatskoj nastavili isto raditi, svako za sebe može zaključiti tko je bio nositelj takvog ponašanja.

U taj narativ Begonja uklapa i činjenicu da je oko 90 tisuća članova SKH početkom 90-ih prešlo u HDZ.

- I to je zamka, cijelo se vrijeme prigovara HDZ-u da je napravio nečasne radnje u pogledu pretvorbe i privatizacije, a sami kažete koliko je komunista ušlo u stranku. Tko je onda napravio problem? Kad gradite kuću s lošim materijalom, nikada nećete imati čvrstoću. Nakon završetka Domovinskog rata dolazi do urušavanja ideje pomirbe jer na površinu izlaze stvari koje su bile zatomljene u razdoblju trajanja rata. To mogu detaljno eksplicirati, ali sad nije vrijeme i mjesto. Trebalo bi napraviti analizu svih onih koji su kasnije sudjelovali u pretvorbi i privatizaciji pa ćete vidjeti koja su njihova korijenja, odakle dolaze, koji su to pojedinci... Onda biste dobili odgovor na brojna pitanja koja se postavljaju. Sve je apsolutno povezano s neprovedenom lustracijom... - tvrdi Begonja.

Dragan Markovina: Nikad više tuđmanizma! Jedino to treba ostati nakon svega

Povjesničar, publicist i ljevičarski aktivist Dragan Markovina smatra izlišnim pitanje bi li Hrvatska postojala i bez Franje Tuđmana.

- Hrvatska je stvorena u ZAVNOH-u te potvrđena u AVNOJ-u u granicama u kojima i danas postoji. Dobila je svoju državnost, grb, zastavu i himnu, naravno kao dio federacije. Imala je pravo na odcjepljenje koje je na kraju i konzumirala kad je raspisan referendum, a prvi hrvatski predsjednik je bio Vladimir Nazor. U kontekstu samostalne Hrvatske, gledajte, ni Makedonija nije imala neku veliku želju da se odcijepi, kao ni Crna Gora prvih godina i Srbija, pa su sve te države postale samostalne uključujući i sve države bivšeg Sovjetskog Saveza, tako da bi se samostalnost Hrvatske u nekom raspletu raspada Jugoslavije svakako dogodila, to uopće nije upitno. Ljudi u početku to nisu htjeli, ali kad je krenuo nacionalizam, rat i okupacija zemlje, naravno da su ogromnom većinom htjeli nezavisnost i izborili su pravo da je imaju. Imali bi je svakako, a Tuđman je po meni ubrzao procese koji su svakako dolazili sami po sebi.

Tuđman je ključno oblikovao prvo desetljeće hrvatske samostalnosti, ističe Markovina. Oblikovao ga je točno onako kako je on vidio i zamišljao da bi trebalo nešto izgledati, a to znači jako anakrono, de facto jednopartijski sustav.

- Mentalni sklop jednostranačkog sistema u kojem je Tuđman funkcionirao, bez obzira na njegovu kasniju opozicijsku ulogu u tom sistemu, naprosto je preslikao u doba kad je došao na vlast. Bio je umjereni nacionalist, jako antimoderno nastrojen, njegova Hrvatska 90-ih bila je izrazito konzervativna i klerikalna s potpunom idejom da razgradi najbolji dio nasljeđa komunističkog i socijalističkog sustava, a zadržao je najgore osobine sistema od prije koje je trebalo rušiti: jednoumlje, proglašavanje neprijateljima svih koji ne misle kao ti, vlast jedne partije i na kraju krajeva, njegovu osobnu vlast.

On je evidentno imao Tita za uzor, čak se tako i postavio, prozvao se vrhovnikom, hodao je u bijelim uniformama, iskopirao je sistem vlasti Saveza komunista, ali mu je oduzeo onu progresivnu ideološku notu koju je taj sistem sam po sebi nominalno imao i vratio je društvo u regresiju, barem jedno 50-60 godina unazad, poništavajući koliko je mogao, a nije mogao do kraja, cijelo modernističko nasljeđe socijalističke Hrvatske.

Iako ga neki kritičari zbog toga opisuju kao ideološkog polutana između Tita i Pavelića, Markovina ocjenjuje da je Tuđmanova ideja pomirbe najzanimljivije pitanje cijele njegove ostavštine.

- Oko drugih stvari, kako mu je sistem izgledao, za što se zalagao, većina ljudi lijevih ili desnih će se oko toga složiti. O privatizaciji ćemo se vjerojatno svi složiti, ali ovo je ključno pitanje. Kod nas postoji jedan mit koji desnica uzgaja da je nacionalni pokret stvorio samostalnu Hrvatsku.

Samostalnu Hrvatsku su stvorili ‘lajt’ nacionalisti iz SKH. Svi u vodstvu HDZ-a, s izuzetkom Gojka Šuška, Tuđman, Manolić, Boljkovac, Mesić... svi su bili partijski ljudi, a dobar dio, poput Bobetka, bili su i partizani. I sam Tuđman je bio partizan. Njima nije trebao nikakav revival ustaštva, povratak imigracije, nikakvo legitimiranje ustaških ideja u javnom prostoru nije im trebalo jer su i bez toga dobili ogromnu većinu hrvatskih građana za samostalnu Hrvatsku.

Slažem se da je još u socijalizmu trebalo otvoriti raspravu o poslijeratnim zločinima i obračunima na Bleiburgu, ali Tuđman je naprosto legitimirao poziciju ustašonostalgičara. Otvorio je taj prostor i onda je forsirao priču o pomirenju, pri čemu su najveći dio građana Hrvatske, pa i onih u Domovinskom ratu, potomci partizana jer je Hrvatska naprosto tako disala u Drugom svjetskom ratu. A ispada u javnom prostoru kao da je obratno, kao da su ljudi iz antifašističkih porodica nekakva egzotična manjina silom nametnuta i da je nekakav duh hrvatstva zadržan u Pavelićevoj državi, što je prvo laž, a drugo, mi se do danas toga ne možemo riješiti jer je otvorio prostor tim idejama i legitimirao ih je.

To što je Tuđman poslije HOS inkorporirao u HV i dao izjavu kako oni rade štetu međunarodnom ugledu Hrvatske, veži to mački o rep! Sam si otvorio taj prostor i sad to predstavljaš kao problem. Da je Tuđman bio pametniji, mislim da se to ne bi ni dogodilo. Što se tiče njegova ideološkog uvjerenja, Milan Bandić je to najbolje rekao: starčevićanstvo, radićevština i najbolje nasljeđe antifašističkog pokreta i hrvatske ljevice. To je bio Tuđman. On je bazično bio neki HSS-ovac, definitivno nije bio fašist, ali da mu je Hrvatska bila primarna ideja, da mu jugoslavensko zajedništvo nije bilo ni blizu na pameti, to stoji – kaže Markovina i ključnu misao 100. obljetnice sugerira u poruci: “Nikad više tuđmanizma!”

- Mislim da je to jedino što treba ostati nakon svega. Tuđman je ovo društvo vratio 50 godina unazad. Mislim da tuđmanizam nije samo deset izgubljenih godina. Prošlo je više od 20 godina od njegove smrti i vremena kad je HDZ prvi put otišao s vlasti, a mi se tog nasljeđa još nismo riješili. I dalje živimo u tom strukturalnom nacionalizmu i sistemu koji je on stvorio, rentijerske i uvozničke ekonomije, nismo se još uvijek riješili te strašne netrpeljivosti prema Srbima iz Hrvatske. Ja razumijem odakle ona dolazi, ali mislim da je i to problem zašto se hrvatske vlasti ne mogu obračunati s nasljeđem ustaške države. I Andrej Plenković i Zoran Milanović, pa čak i Kolinda Grabar-Kitarović dolaze iz partizanskih familija, kao i dobar dio vodstva HDZ-a (osim Karamarka i Sanadera), ne dijele ništa od ustaške baštine. Problem je netrpeljivost prema Srbima zbog koje se ne može jasno odrediti prema NDH, a koja ih povezuje s ratovima iz 90-ih. Mislim da su antimodernizam, otvaranje prostora Crkvi, netrpeljivost prema Srbima te rentijerska i uvoznička ekonomija četiri stupa ostavštine tuđmanova režima. To je najgore što se ovoj zemlji moglo dogoditi, dijelom smo se iz toga izvukli, ali još uvijek se s tim borimo – zaključuje Markovina.

Davor Marijan: Nema dvojbe da se nije razumio u ekonomiju, ali da je bio grabežljiv, nije

Davor Marijan, istraživač Domovinskog rata iz Hrvatskog instituta za povijest, kaže da je Franjo Tuđman imao i dobrih i loših stvari, a nedvojbeno je bio ključna osoba u osamostaljivanju Hrvatske.

- Jugoslavija se raspala u ratu, a on je bio jedina osoba koja je bila u stanju odgovoriti na taj izazov, nitko drugi mu ni blizu nije mogao parirati. Tuđman je bio idealan za tu vrstu prijelaza iz izvanrednog stanja prema demokraciji i njegove su zasluge u tom slučaju nemjerljive bez obzira koliko mu ih osporavali. Neke slabosti koje je Tuđman imao u prvom redu proizlaze iz činjenice što je bio formiran u nedemokratskim društvima, kao i većina današnjih političkih aktera. Franjo Tuđman u svojoj politici nije zadirao u promjene društva, što mu danas neki pripisuju, a to su i sada glavni problemi s kojima smo suočeni. Njemu je politički projekt bila država, on je uspio napraviti dobro osnovu, a to što je ona danas ovakva nije njegova krivnja. Dobrim dijelom je to krivnja nas iza njega. Tuđman je otišao prije 20 godina, a mi i dalje imamo iste probleme koji su nažalost bili i ranije – govori Marijan.

Među Tuđmanove loše strane, u odnosu na prijašnja razdoblja, ubraja “neke sitne etičke probleme” u kojima su više sudjelovali članovi njegove obitelji nego on sam. Podsjeća na skandale s nekim članovima obitelji, kao i da je bivši predsjednik Mesić dobio izbore tvrdeći kako je obitelj Tuđman sudjelovala u silnoj pljački, no na kraju ništa od toga nije dokazano jer nije bilo istina. Tuđmanov “doprinos” u procesima pretvorbe i privatizacije tek treba utvrditi.

- O pretvorbi se nitko praktički ne usuđuje pisati, a zašto, to je zanimljivo pitanje. Svoje mišljenje o Tuđmanu temeljim na arhivskom istraživanju. Nema dvojbe da se nije razumio u ekonomiju, ali da je bio grabežljiv, nije. To mu nitko ne može reći, za razliku od nekih drugih koji su pravili karijeru u njegovoj blizini. Tuđman ima odgovornost kao predsjednik države, ali teško da je on sam osmislio koncept pretvorbe. Bila je tu hrpa socijalističkih privrednika koji su 90-ih promijenili dres i prešli na drugu stranu. Što se tiče pretvorbe, 23 godine su prošle od Tuđmanove smrti, zašto sustav nije napravio reviziju? Ne možemo to Tuđmanu nabijati na nos. Nakon njegove smrti uglavnom je HDZ bio na vlasti i osam godina SDP, ali nitko ništa nije promijenio, tako da je pretvorba očito mnogo slojevitija priča nego što to povremeno razni “analitičari” tvrde. Tuđmanu je to, realno govoreći, bila marginalna stvar.

Tuđmanovu ulogu u Domovinskom ratu Marijan smatra ključnom za oslobođenje Hrvatske. Sam tijek i rezultat rata pokazuje da je bio dobar vojni strateg i zapovjednik. Ipak, i on smatra da koncept pomirbe, koji je imao svoju logiku u ratu, nije preživio u miru zbog izostanka lustracije.

- Politika pomirbe je imala smisla za vrijeme rata jer je gurala pod tepih niz stvari koje su u tom trenutku mogle dovesti u pitanje goli opstanak. Međutim, nakon rata te stvari su se morale raščistiti, no one se nisu raščistile. Danas kao rezultat toga imamo sulude usporedbe kako je Tito bio bolji od Tuđmana jer je pušio kubanske cigare, nosio bijelo odijelo i družio se s Richardom Burtonom i Elizabeth Taylor. Čovjek koji nema demokratski legitimitet uspoređuje se s čovjekom koji ga ima. To je rezultat naše pomirbe, njena loša strana. Ona je pomogla da prežive neke strukture koje nisu smjele preživjeti i koje danas opet opterećuju Hrvatsku. Bavim se istraživanjem Komunističke partije i kad uđete u te arhive, kad vidite ljude koji su sudjelovali u privatizaciji, mnoge stvari vam budu jasnije – ukazuje Marijan, koji ipak Tuđmana ne drži odgovornim što lustracija nije provedena.

- Mislim da nije mogao drukčije, ali to je priča o dvosjeklom maču jer sve vuče jedno za drugim. Na kraju krajeva, pitanje je bi li on to mogao riješiti. Tuđman je formiran u tom sustavu, on je bio njegov dio, a nije lako krenuti protiv sebe, bez obzira na to što je iz režima izišao 20 godina ranije od drugih. To je priča o Franji Tuđmanu. Nije on ni bog ni svetac, on je jednostavno bio čovjek i političar koji ima daleko više dobrih osobina, ali ima i svojih minusa. Imao je demokratski deficit, kao i svi koji su formirani prije 1990. Očito je i da mi kao država danas imamo demokratski deficit, a odgovorno kao profesionalni povjesničar tvrdim da još nismo pravna država. Sudstvo koje ne funkcionira je također element nepravne države – navodi Marijan uz opasku da je vrijeme koje danas živimo “idealno za Tuđmana”.

- On bi savršeno funkcionirao u ovakvim stanjima. Kada govorimo o međunarodnom okruženju, stanju ni rata ni mira, gdje je sve komplicirano, on je tu savršen. Mi se Franje Tuđmana trebamo sjećati kao čovjeka koji je imao ključnu ulogu u stvaranju hrvatske države, treba ga se sjećati s poštovanjem i ići dalje. Stvarati demokratsku državu, nastaviti tranziciju iz nedemokratskog u demokratsko društvo. Koliko je to teško, znaju svi oni koji su čitali Bibliju. To je priča o 40 godina lutanja nakon izlaska iz Egipta.

Ante Nazor: Ni da je poživio, ne postoji objektivan razlog za suđenje u Haagu zbog rata u BiH

Ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata Ante Nazor posebno ističe Tuđmanovu ulogu u buđenju hrvatske svijesti u 1960-im i početkom 1970-ih.

- U prilog tome govore činjenice koje je objavio kolega Josip Mihaljević s HIP-a, da je Franjo Tuđman već 1967. bio izbačen iz Saveza komunista i umirovljen upravo zbog ideja koje će u hrvatskoj javnosti eruptirati 1971. u događajima poznatim kao Hrvatsko proljeće, te da je tada bio jedan od najaktivnijih članova Matice hrvatske, a njegovu ulogu u tom razdoblju posebno ističe izvješće specijalnog Titova savjetnika za sigurnost, generala Ivana Miškovića, u kojem je Tuđman, uz Većeslava Holjevca, naveden kao inspirator i inicijator čitavoga nacionalnoga reformskoga pokreta.

Stvaranje i obrana suverene hrvatske države te njezino međunarodno priznanje i oslobađanje privremeno okupiranih područja, odnosno pobjeda u Domovinskom ratu pod njegovim vodstvom, rezultat je koji predsjednika Tuđmana svrstava među najvažnije osobe u hrvatskoj povijesti. Dakako, niti jedan vođa, niti jedna politika nije imuna na pogreške. O ozbiljnosti nekih pogrešaka može se raspravljati, no u vrednovanju značaja i uloge predsjednika Franje Tuđmana u hrvatskoj povijesti spomenute činjenice ne mogu se zaobići.

Ipak, bi li Tuđman, da je poživio, bio optužen i suđen u Haagu zbog rata u BiH?

- Objektivan razlog za takav ishod ne postoji, s obzirom na to da predsjednik Tuđman nije odgovoran za velikosrpsku agresiju na BiH ni za sukob između Armije BiH i HVO-a, niti je odgovoran za zločine počinjene u tim sukobima. Politika predsjednika Tuđmana prema BiH bila je konstruktivna i korektna, te dosljedna u podržavanju samostalnosti BiH, ali ne kao unitarne države, nego kao zajednice tri konstitutivna naroda na (kon)federacijskim osnovama. Ni zastrašujući razmjeri negativne (“detuđmanizacijske”) kampanje u medijima protiv predsjednika Tuđmana i njegove politike prema BiH, ni postojanje dvostrukih mjerila, kako u medijima tako i u procesima pred “ad hoc” uspostavljenim Haaškim sudom za bivšu Jugoslaviju, ne mogu negirati činjenicu da su izlazak i podrška Hrvata na referendumu o samostalnosti BiH bili presudni za njezino međunarodno priznanje, te da su hrvatske snage imale presudnu ulogu u obrani i oslobađanju dijelova BiH od velikosrpske agresije. Sjetimo se i da su Splitskim sporazumom 22. srpnja 1995. Republika BiH i Federacija BiH uputile Republici Hrvatskoj poziv da pruži hitnu vojnu i drugu pomoć u obrani od agresije, posebice u području Bihaća, što je Republika Hrvatska prihvatila. Između ostaloga, i taj podatak pokazuje koliko su apsurdne optužbe da je RH bila agresor na BiH. Naravno, autori neopterećeni historiografskim pravilom da izvore treba čitati cjelovito i točno, te razumjeti kontekst vremena i događaja u kojem su nastali, i dalje će optuživati Hrvatsku i “Tuđmanovu politiku” za sukob s Armijom BiH, pa čak i za agresiju na BiH, ne pitajući se kakva je bila Izetbegovićeva politika i potpuno ignorirajući plan Armije BiH o eliminaciji Hrvata iz središnje Bosne i dijelova Hercegovine, te osvajanja Mostara i područja niz Neretvu do Ploča u Republici Hrvatskoj – odgovara Ante Nazor.

Hrvoje Klasić: Sigurno nije jedini i sigurno nije onaj bez kojeg Hrvatske ne bi bilo

Hrvoje Klasić, profesor novije hrvatske i svjetske povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, stava je da bi Hrvatska bila samostalna država i bez Tuđmana iako je on “bez svake sumnje osoba od velikog značaja za proces osamostaljivanja Hrvatske”.

- Međutim, sigurno nije jedini i sigurno nije onaj bez kojeg Hrvatske ne bi bilo. Naime, proces osamostaljivanja Hrvatske, odnosno proces raspada Jugoslavije počeo je prije nego što se Tuđman uključio u politiku. Rekao bih da je ključna osoba za osamostaljenje Hrvatske Slobodan Milošević, koji je svojom politikom prema Kosovu, a onda i prema Srbima u regiji u stvari započeo proces dezintegracije Jugoslavije

 Kako se taj proces mogao odvijati? HDZ nije prva stranka koja je osnovana u Hrvatskoj. Prije toga imamo HSLS, čitav niz ljudi, bivših “proljećara” je krajem 80-ih godina osvijestio potrebu da se angažira u predstojećem procesu, od braće Veselica, Gotovca, Savke, Budiše, itd. Kako bi izgledao proces stjecanja samostalnosti da je bio netko od tih ljudi na čelu, teško je odgovoriti, ali Franji Tuđmanu se ne može osporiti njegova uloga u stjecanju samostalnosti i izlasku iz Jugoslavije. Ali nikako nije jedini niti najzaslužniji za stvaranje samostalnosti.

Hrvatski građani su na demokratskim izborima odlučili da upravo on bude taj koji će predvoditi taj proces, nastavlja Klasić. Tuđman se tu najbolje snašao, stvorio je ekipu koja je očito u tom trenutku pokrila najširi spektar interesa. Činjenica da je Tuđman bivši komunist i general JNA, da je bivši partizan, bila je na neki način dobrodošla kod jednog dijela javnosti, a s druge strane povezao se s hrvatskim političkim emigrantima, tako da je pokrio najširi spektar biračkog tijela. Zbog toga je dobio priliku koju je iskoristio.

Na pitanje zašto je Tuđmanova ideja pomirbe propala nakon rata te je li trebao provesti lustraciju bivših nositelja komunističkog sustava, kojima se pripisuju sve negativnosti vladavine Tuđmana i HDZ-a, Klasić nema jednoznačan odgovor.

- Mislim da je Tuđman u puno situacija javno govorio jedno, a mislio i činio drugo. Pa i ta famozna pomirba djece fašista i antifašista se odvijala tako što je porušeno 3500 spomenika antifašistima u mjestima gdje je HDZ bio na vlasti, da su ulice u gradovima gdje je HDZ bio na vlasti izgubili partizani, a počeli dobivati istaknuti pojedinci iz ustaškog režima. Konkretno, 1991. godine ja sam bio dobrovoljac u ratu i znam kako se postupalo tada i kako se gledalo na ljude koji su bili dotad zaposleni u JNA ili članovi Partije. Nije bilo tu nikakve pomirbe, samo što je bio rat pa neke stvari nisu dolazile do izražaja. Što se tiče lustracije, svi koji o govore o tome da je bila nužna, čini mi se kao da dolaze s Madagaskara. Uspoređivati Bugarsku, Češku i Slovačku ili Mađarsku s Hrvatskom je potpuno nepriznavanje realnosti. Te zemlje su tranziciju iz komunizma u demokraciju napravile mirno. Mi smo to napravili u ratu, a u ratu je podrška i pomoć svakog pojedinca, pogotovo onih školovanih za ratovanje, bila nužna. Dakle, ne može se očekivati da 1990. napravite čistku svih policajaca, inspektora u policiji, svih vojnih lica. Da smo to napravili, bitno bismo oslabili obrambenu snagu, kao kod te famozne priče s Perkovićem, Mustačem i ostalima. Da je bila neka drukčija situacija, vjerojatno bi odnos prema pripadnicima sigurnosnih službi bio drukčiji, ali u situaciji u kojoj ti ljudi imaju informacije koje mogu biti ključne, riješiti se takvih ljudi mislim da nije racionalno ni pragmatično. S druge strane, kad pogledate zemlje gdje je provedena ili pokušana lustracija, na vrhu su se nalazili ljudi koji su u nekom trenutku obnašali određene visoke političke i vojne funkcije. Mi smo imali ljude koji su 50-ih i 60-ih godina obnašali visoke vojne i političke dužnosti, poput Janka Bobetka i Franje Tuđmana. Oni su bili generali, visoki dužnosnici Komunističke partije u trenutku kada se događa Bleiburg, kada se događa Goli otok, kad se događa suđenje Stepincu, kada se događaju progoni hrvatskih emigranata. Nitko od njih nije dao ostavku, nisu izišli iz partije nego su izbačeni iz partije i umirovljeni iz JNA. Franjo Tuđman je tu odličan primjer. Kad čujem neke povjesničare i intelektualce kako govore, kao da se Franjo Tuđman rodio s 50 godina i njegov život počinje od 60-ih godina nadalje, kao da ništa prije toga nije radio. Kao da krajem 1944. i 1945. nije bio u Generalštabu JNA, kao da nije napredovao u JNA u trenucima kada je Jugoslavija najstaljinističkija država. U takvim uvjetima ne može baš napredovati netko tko je antijugoslavenski i antikomunistički nastrojen. Ali to se ne spominje – navodi Klasić, komentirajući i često spominjano Tuđmanovo koketiranje s ustaštvom te izjave zbog kojih je kritiziran za antisemitizam.

- Rekao bih preciznije da je Franjo Tuđman volio koketirati s hrvatskim nacionalizmom. Često je vrlo otvoreno i jasno govorio protiv ustaštva, ali je možda relativizirao hrvatski nacionalizam. Bojim se da u Hrvatskoj ne postoji “patriotski nacionalizam”, ako nacionalizam uopće može biti patriotski jer za mene je nacionalizam uvijek nešto negativno. Desnica je u Hrvatskoj uvijek bila nacionalistička i ona je uvijek eskalirala u nekim najgorim mogućim oblicima. Mi nemamo konzervativnu desnicu poput demokršćana u Njemačkoj ili konzervativaca u Velikoj Britaniji, nego to desničarenje kod nas uvijek završi u koketiranju s ustaštvom. Čini mi se da je i kod Tuđmana njegov nacionalizam završavao u nekakvom, što kažete, koketiranju, ali ne mislim da je bio proustaški nastrojen jer bi time popljuvao važan dio svog života. Međutim, u periodu prije nego što će doći na vlast i kada dolazi na vlast, on sklapa razne sporazume, među ostalima i u emigraciji, Kanadi i Americi prije svega, gdje je veliki dio političke emigracije bio proustaški nastrojen. Oni se nisu oslobodili tog odnosa prema ustaštvu kao prema nečemu što je nanijelo veliku štetu i sramotu hrvatskom narodu. Sklapajući s njima razne vrste sporazuma, političkih i financijskih za HDZ u procesu osamostaljivanja Hrvatske, to će ga ipak natjerati da se postojeći narativi bitno ublaže kada je u pitanju ustaštvo te da se bitno zaoštre kada su u pitanju partizani. Dakle, 1989., 1990. i 1991. godine je vrijeme kada njegovi saveznici bitno utječu na ublažavanje odnosa prema ustaštvu, a akcije JNA u tom trenutku omogućile su da se zaoštri retorika prema partizanskom pokretu – govori Klasić, koji ne misli da je Franjo Tuđman bio antisemit.

- On je kao povjesničar imao stavova koji nisu bili utemeljeni na istraživanjima i koji su zbog toga krivo protumačeni – govorim prije svega o broju ubijenih u Jasenovcu i generalno o žrtvama holokausta u Hrvatskoj – ali mislim da nisu bili posljedica njegova antisemitizma. Kao što ne mislim da je njegova poznata izjava o supruzi izraz njegova antisemitizma. Mislim da je ona neprikladna, nepotrebna, ali kad je se gleda u kontekstu cijelog govora, ne bih je protumačio kao izraz njegova antisemitizma.

Najvažnije razdoblje Tuđmanova života za Klasića je ono od 1990. do 1999. godine, kada je prvi hrvatski predsjednik svojim brojnim postupcima doveo Hrvatsku u međunarodnu izolaciju...

- Na rub međunarodnih sankcija – jasan je Klasić. - U zemlji je izazvao nedemokratsko raspoloženje, a sam je djelovao protiv institucija pravne države. “Relativizirao” je neke demokratske odluke, aludiram prije svega na izbor gradonačelnika Zagreba. Za vrijeme njegove vlasti Hrvatska je pokradena i opljačkana, odnos prema medijskim i ljudskim slobodama je bio vrlo negativan. Zato, kad me pitate što bi trebalo danas poručiti na 100. rođendan, trebalo bi se napokon početi ponašati prema Tuđmanu kao prema svim povijesnim ličnostima, kao prema Titu, Churchillu... - kaže Klasić uz ocjenu za kraj...

- Franjo Tuđman je bio čovjek vrlo bogate političke i društvene karijere, čovjek koji je u određenim trenucima činio stvari koje se mogu procijeniti kao dobre, u nekim drugim trenucima stvari koje su bile izrazito loše, ali upravo to je poruka da ne treba više biti kulta ličnosti, da mladi trebaju svakoj ličnosti, svakom događaju iz prošlosti pristupati bez selektivnosti i tendencioznosti. Trebaju ocijeniti i procijeniti ono što je najbolje, trebaju kritizirati ono što je bilo loše. Nikakav kult ličnosti, otac nacije, kloniti se epiteta najzaslužniji, najvažniji. Franjo Tuđman je bio čovjek od krvi i mesa. Živio je u vrlo burnim vremenima, ali niti je prvi niti jedini, a niti posljednji koji je na izazove reagirao nekad bolje, a nekad lošije.